Jadran, ljeto, sunčani dan na plaži. Jedna brižna mama pogledom prati svoje malo zlato, svog sina koji joj ponosno pokazuje kako je naučio plivati. Brižna mu mama dovikuje: „Ne idi daleko sine, da te ne uhvati grč!“
Mama pored nje također pogledom prati svog sinčića u njegovoj prvoj morskoj plivačkoj avanturi. Zdvojna je. Prvi su put na moru, pa mama pomno prati što se zbiva oko nje. Kada je čula upozorenje prve mame, također dovikuje svojem malom junaku: „Sine ne idi daleko, ima grčeva!“.
Da. To je vic. A ovo što slijedi nije šala, već dramatična priča o našem moru, o Jadranu nekad i sad, i o njegove mračnoj budućnosti.
Domaća riba pauk i njegov bolan ubod
Ni ja nisam s mora, ali me kao dječaka nisu upozoravali na „grčeve“ već na pauka. Malu ribicu zvanu i – ranj. To opako stvorenje obitava na pjeskovitom i muljevitom dnu, a njegovo je carstvo sve od plitke pješčane plaže pa do 150 metara morskih dubina. Često je tako ukopana da joj iz pijeska viri samo otrovna bodlja na vrhu leđne peraje. U toj bodlji krije se opasni otrov, a žestoka bol pri ubodu jednaka je onoj kao da ste slomili nogu!
Imao sam prigodu to i vidjeti. U turističkom naselju Villas Rubin kod Rovinja održavala su se sportska natjecanja novinskih grafičara. Ja sam vodio press centar natjecanja, a sa mnom je u bungalovu bio i autor plakata natjecanja, kao počasni gost. Bio je to jedan nadareni amaterski slikar iz bosanske Posavine. Tijekom prijepodneva ni ja nisam imao nikakvog posla, jer sam čekao rezultate sportskih susreta, pa smo skupa bazali naseljem. Tako smo se stekli na molu, gdje je jedan lokalni ribič zabacivao udicu štapom pokušavajući nešto uloviti. Ubrzo se na udici našla ribica, a moj je „cimer“ uslužno skočio da je ribiču pomogne skinuti s udice. Ni ribič ni ja nismo stigli kriknuti „NE!“. I tog se trena prolomio „cimerov“ bolni krik. Bio je to zloglasni – pauk. Znali smo. Otrov pauka je termo-labilan. To znači da je ruku trebalo odmah uroniti u vruću vodu od 50-60 C stupnjeva, na granici opekotina. Naravno, to nije bilo moguće, pa smo odmah pozvali Hitnu pomoć. Ovdašnji liječnici znali su dobro što treba učiniti kada nekog turista snađe takva nevolja. Navečer se „cimer“ pojavio s rukom ovješenom o pojas oko vrata. Ruka mu je bila natečena i jarko crvena. Kao prenapuhani balon u obliku rukavice koji je prijetio da svakog časa eksplodira.
Škarpina, škrpun, raža, žutulja i golub
Bila je to i za mene dobra škola. Kada sam se počeo baviti ribolovom udicom i ulovio pauka, radije sam škarama presjekao flaks nad kantom s ulovom. Nisam ga skidao ni kada bi uginuo, jer otrov je aktivan i kad je pauk mrtav. Budući da je dobar kao dodatak brudetu, stao bih cipelom na njega i kliještima bih mu iščupao leđnu peraju.
Kasnije, kada sam lovio iz svoje brodice, bio sam oprezan i sa škarpinom i njenim manjim „rođakom“ – škrpoćem (škrpunom). Njihove bodlje i na leđnoj peraji i na škržnim poklopcima, također kriju otrov, a ubod je također bolan. Radio sam jedno vrijeme i na koči. Noću, kada isprazniš mrežu s ulovom na palubu, iako imaš rukavice trebaš dobro paziti kako iz one gomile svega pridnenog morskog biljnog i životinjskog svijeta izvlačiš ribe i rakove, jer devedeset posto tog „ulova“ baca se natrag u more. No, u korisnom dijelu mogu se kriti raža, žutulja i golub, čiji ubod također može biti bolan pa i pogibeljan. Sve te otrovnice, kao i pauk, autohtone su ribe Jadranskog mora.
Napuhačin otrov 1250 puta jači od cijanida
No, s klimatskim promjenama i rastom topline mora, Jadran je postao stanište opakih migranata. Domaći ubojiti pauk, otrovna raža, žutulja i golub dobili su pojačanje najopasnijih i najotrovnijih riba svijeta. Među njima je jedna od najinvazivnijih sreberbnopruga napuhača (Sphoeroides pachygaster), koja potječe iz indo-pacifičkih oceanskih voda. Do Jadrana je stigla preko Crvenog mora, Sueskog kanala i Sredozemlja. Dubinska je riba, živi na dubinama od 50 do 480 metara. Naraste do dva kilograma težine i 40 centimetara duljine. Ime je dobila po tome što napuhuje tijelo kada smatra da je u opasnosti od nekog velikog predatora. Nema krljušti, već sluzavu kožu. Nije riba od jata, niti je dobar plivač, već plijen vreba „iz zasjede“. A plijen su joj druge ribe, rakovi, puževi glavonošci i mekušci. Snažne čeljusti s četiri velika zuba siju smrt svih živih bića kojih se dočepa.
Neki smatraju da su uzrok smanjenja broja hobotnica i liganja u Jadranu. No, njene čeljusti nisu jedino oružje ovog opakog stvora.
Srebrenopruga napuhača, navodi stručna literatura, sadrži tetrodotoksin, najsnažniji riblji otrov na svijetu. Tetrodotoksin (TTX) je izuzetno snažan neurotoksin koji blokira natrijeve kanale u živčanim stanicama, što dovodi do brze paralize mišića, uključujući i dišne mišiće, te uzrokuje smrt gušenjem. Inače, zanimljivo je da je tetrodoksin poznat i po upotrebi u haitijskom voodoo ritualu zombifikacije.
Ukratko, tetrodotoksin je 1250 puta jači od cijanida, pa odrasla napuhača sa samo jednim gramom svog otrova može za kratko vrijeme usmrtiti 30 odraslih ljudi. Japanci, najveći ribojelci na svijetu, napuhaču zovu „fugu“ i cijene je kao najveću i najskuplju poslasticu. Tako se zove i jelo od napuhače, a pripremaju ga specijalni kuhari. Japanske jelce nimalo ne smeta činjenica da ipak od trovanja ovom ribom u Japanu umire 200-tinjak ljudi godišnje.
Vatrenjača s oklopom od bodlji pauka
Institut za oceanografiju i ribarstvo, prva nacionalna znanstveno-istraživačka institucija koja se bavi istraživanjem mora u svom znanstvenom časopisu „Acta Adriatica“ navodi da je još jedna invazivna vrsta još od 2024. godine postala stalni stanovnik Jadrana. Riječ je o opakoj ribi zvanoj catrenjača (Pterois miles), koja se velikom brzinom proširila Jadranom. Prema podacima, koje je Institut dobio od kolega biologa zaposlenih u Splitu i Dubrovniku s kojima surađuje, te od ribara i građana, od lipnja 2024. do siječnja 2025., zabilježeno je čak 122 opažanja ove vrste duž naše obale Jadrana. Vatrenjača je viđena i tijekom zimskih mjeseci, pa čak i u plitkim uvalama.
Poznata i kao riba lav i riba paun, vatrenjača je također invazivna indo-pacifička vrsta, na zlom glasu, jer se hrani autohtonim ribljim vrstama. Sve bodlje na tijelu ovog opakog strašila su otrovne kao ona jedna kod našeg pauka. Ubod svake od tih bodlja izaziva strašnu bol.
No, kao i kod pauka, njen je otrov termolabilan, pa odmah nakon uboda (najčešće) ruku treba držati u vodi temperature 40-45°C na oko pola sata do sat i pol, a najsigurnije je zatražiti hitnu liječničku pomoć.
Zbog svog „vatrenog oklopa“ vatrenjača gotovo da i nema prirodnih predatora koji bi njezino množenje držali pod kontrolom, pa se doista radi o pravoj invaziji. No, vatrenjača je jestiva, pa je ribolov i njezina priprema za jelo jedina protumjera njenom širenju. Naravno, uz opisani oprez prilikom ulova.
Iz Institut za oceanografiju i ribarstvo također poručuju da je suradnja građana i stručnjaka ključna za učinkovito praćenje i upravljanje invazivnim vrstama, pa zahvaljuju na suradnji i pozivaju da i im se i dalje javljaju opažanja vatrenjače, ali i pojavu drugih novih morskih organizama na https://galijula.izor.hr.
Piše: Mladen Gerovac
*Serijal tekstova “Zaštita Jadrana” na portalu Nautička patrola objavljuje se uz potporu Agencije za elektroničke medije sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija
