„More više nije tišina, nije odmor, nije prostor za život. Ono postaje buka, propeleri, izletnički brodovi, zagađenje, smeće… a ono što boli najviše – ljudi gube pristup samom moru.
Pravo na vez više nije osnovno pravo stanovnika na obali“, riječi su kojima je sadašnju situaciju na Jadranu opisala Irena Burba, predsjednica udruge Zelena istra i predstavnica mreže za obranu obale i pomorskog dobra Plava fronta govoreći u Hrvatskom saboru na jučer održanom okruglom stolu na temu „Treba li svaka uvala luku?“ u organizaciji predsjednice saborskog Odbora za zaštitu okoliša i prirode Dušice Radojčić.
Poticaj za sjednicu dala je Udruga Get to life u okviru projekta „Zaštitimo našu uvalu“ koji je započeo kao lokalna inicijativa za očuvanje uvale Dajla-Karagidor. To je jedna istarska uvala koju dijele dvije jedinice lokalne samouprave i u njoj planiraju gradnju još tri luke, uz postojeću komunalnu luku. Tako će u istom zaljevu s 1,5 kilometra obale biti 4 luke, te će dobar dio te uvale biti betoniran. Matea Šverko iz Inicijative Dajla je upozorila na ugrožavanje strogo zaštićenih vrsta i trajno narušavanje bioraznolikosti, budući da je dno uvale zaštićeno Natura 2000 područje. Projekt dobio sredstva iz EU fondova unatoč tome što se protiv njega vodi upravni spor, a Inicijativa Dajla traži da se gradnja obustavi do okončanja sudskog postupka.
Okrugli stol najavljen je kao rasprava o problematici razvoja luka nautičkog turizma na obali koje narušavaju kvalitetu života lokalnih mještana i uništavaju okoliš, ali se razvio u iznošenje brojnih kritika i problema zbog nedovoljne zaštite mora i obale u Hrvatskoj i prijedloge za reformu sustava prostornog planiranja i procjena utjecaja na okoliš.
Nautički turizam počiva na ljepoti krajolika, čistom moru, posebnostima lokalnih zajednica
„Prvo si moramo postaviti pitanje na čemu počiva nautički turizam. Nautički turizam počiva na ljepoti krajolika, na netaknutoj prirodi, na čistom moru, na posebnostima lokalnih zajednica, na kulturnoj baštini. Isto tako, ono što je dobro za lokalno stanovništvo vole i turisti. Problem je kad počnemo uništavati tu bazu, o kakvom nautičkom turizmu ćemo onda govoriti? Što ćemo biti onda – nekakav deponij brodova? “, naglasila je Lidija Runko Luttenberger, redovita profesorica u području inženjerstva okoliša na Tehničkom fakultetu Sveučilišta u Rijeci.
Uz Dušicu Radojčić, Irenu Burbu i Lidiju Runko Luttenberger, na Okruglom su stolu izlagali su i Matea Šverko iz Inicijative Dajla, Milo Miklaušić, stručnjak za pomorsko dobro te Milvana Arko-Pijevac, biologinja i sudska vještakinja za zaštitu prirode i okoliša. U raspravi su sudjelovali Dijana Kesonja, zamjenica pučke pravobraniteljice, Jurica Gašpar, glavni urednik portala Morski.hr, Saša Đujić, saborski zastupnik SDP-a iz Novog Vinodolskog, Marijana Iviček, načelnica Sektora za pomorsko gospodarstvo Ministarstva mora, prometa i infrastrukture, Anamarija Matak, ravnateljica Uprave za procjenu utjecaja na okoliš i gospodarenje otpadom Ministarstva zaštite okoliša i zelene tranzicije i Elizabeta Kos, ravnateljica Uprave za vodno gospodarstvo i zaštitu mora Ministarstva okoliša i zelene tranzicije. Nažalost, nije bilo predstavnika iz sektora nautičkog turizma niti iz Ministarstva turizma, iako se sjednica odnosila nazivno najviše na njih.
„Prostornim planovima omogućena je gradnja još 35600 novih vezova, a da se ne zna kakav će biti njihov kumulativan učinak na okoliš“
U uvodnom je izlaganju Dušica Radojčić govorila o tome kako broj marina i vezova raste iz godine u godinu, dok istovremeno nedostaje osnovna infrastruktura poput komunalnih vezova za lokalne stanovnike. Upozorila je da je Strategija razvoja nautičkog turizma koja je donešena 2009. godine za razdoblje od 10 godina, davno istekla, a nova strategija nije donešena:
„Postojećim prostornim planovima omogućena je gradnja velikog broja nautičkih luka. Broj vezova popeo se na oko 19000 u 2025. godinu, a ono što je problematično je da je prostornim planovima gradova i općina na obali omogućen daleko veći broj vezova od ovoga koji imamo – 54675. Tako barem stoji u ovoj strategiji. Dakle, ostaje mogućnost za izgradnju još 35600 novih vezova, a da nije napravljena procjena kumulativnog učinka svih tih potencijalnih vezova na morski okoliš. S Korčule se žale na odluku lučke uprave da se gradi lukobran u Puknatskoj luci. Umjesto da se zaštiti predlaže se zahvat koji će trajno promijeniti ovu uvalu“, rekla je Radojčić koja smatra da se umjesto gradnje novih lukobrana i luka treba ulagati u obnovu postojećih lučkih kapaciteta.
„Obećanja su uvijek ista: dobit ćete komunalne vezove i radna mjesta, ali komunalnih vezova i dalje nema, a nova radna mjesta najčešće su sezonska i namijenjena strancima“
Irena Burba iz Zelene Istre posebno je upozorila da se razvojni projekti često pretvaraju u instrumente privatnih interesa na štetu okoliša i lokalnih zajednica:“Obećanja su uvijek ista: dobit ćete komunalne vezove i radna mjesta. Ali komunalnih vezova i dalje nema, a nova radna mjesta najčešće su sezonska i namijenjena su strancima. A osim planiranih luka i pristaništa za komercijalnu upotrebu, i tzv. otvorene luke tiho se pretvaraju u komercijalne marine. Umjesto rukama građenih stoljetnih kamenih molića, posebno na otocima i u zaštićenim lukama, rade se projekti koje lokalna zajednica ne želi i nema potrebe za njima. Sustavno se ušutkava lokalno stanovništva i uništava se i razlog zbog kojeg smo postali privlačna destinacija: naša tradicija, naš identitet, naša priroda, ljepota življenja uz more. Grade se nove luke formalno otvorene za javni promet lokalnog značaja sa komunalnim vezovima, a bez ikakvih jamstava da se sutra neće pretvoriti u komerijcalnu marinu. A sve se to financira sredstvima EU. Vrijeme je da redefiniramo pojam razvoja pomorskog prostora i da slušamo ljudekoji žive od mora i sa morem i čuvaju tradiciju jer bez njih nema obale i nema budućnosti.“
Burba je iznijela i tri zahtjeva Zelene Istre. Prvo, da se u zakon uvede kategorija komunalne lučice, male funkcionalne luke prvenstveno namijenjene lokalnom stanovništvu, s minimalnim utjecajem na okoliš. Drugo, da se zaštite tradicoialni molići kao kulturno dobro uz zabranu njihovog rušenja ili proširivanja. I treće, da se hitno donese Nacionalni plan upravljanja pomorskim prostorom u skladu s europskim direktivama i stvarnim potrebama lokalnih zajednica, a koji je Hrvatska trebala donijeti do ožujka 2021.
Procjena utjecaja na okoliš radit će se ovisno o veličini marine u hektarima, a ne po broju vezova?
Pravnik Zelene akcije Enes Čerimagić nije mogao sudjelovati, pa je Radojčić pročitala njegov kratki osvrt na problematiku zaštitu morskog prostora: „Poanta problema je razvodnjavanje postupka procjene utjecaja na okoliš koji bi trebao biti jedan od glavnih instumenata zaštite, a on se u većini slučajevane provodi nego samo za najveće luke nautičkog turizma. Nema strateškog pristupa.Nacionalni plan luka otvorenih za javni promet od lokalnog i županijskog značaja izrađen je 2016. godine i nikad nije usvojen. Nacinalni plan upravljanja i gospodarenja pomorskim dobrom i lukama trebao je u javnu raspravu u srpnju 2024., ali nema mu još traga. Lokalni planovi gradnje ne odnosesena luke nautičkog turizma i svatko radi što hoće, sličnu smo situaciju imali sa golf igralištima. Prema aktualnom prijedlogu izmjene zakonodavnog okvira, ocjena o potrebi procjene utjecaja na okoliš neće se uopće raditi za morske luke površine do 2 hektara što odgovara broju od najmanje 200 vezova. Prema trenutno važećim propisima za luke od 200 vezova radi se puna procjena utjecaja. Novi zakonski prijedlozi dodatno slabe postojeću zaštitu.“
Manipulacija podacima za izradu elaborata ocjena o potrebi procjena za utjecaj na okoliš radi pogodovanja interesima investitora
Milvana Arko-Pijevac, biologinja iz Prirodoslovnog muzeja Rijeka i sudska vještakinja za zaštitu prirode i okoliša prezentirala je svoj stručni rad „Koliko je učinkovit zakonski sustav u zaštiti prirode i okoliša?“ objavljen na portalu pomorskodobro.com. Analizirala je sadržaje 645 elaborati ocjene o potrebi procjene utjecaja zahvata na okoliš izrađenih od 2016. do 2024. za zahvate ne pomorskom dobru u obalnom dijelu obale s utjecajem na ekosustav Jadranskog mora. Rezultati su pokazali da za 96% elaborata nije proveden terenski pregled za staništa, pridnene zajednice i vrste u području obuhvata zahvata. Arko-Pijevac naglašava kako korištenje općih podataka u elaboratima ocjena o potrebi procjene utjecaja na okoliš bez terenskog pregleda lokacija ostavlja prostor za minuplaciju podacima i donošenje zaključaka koji pogoduju investitoru koji je i naručitelj izrade elaborata.
Za analiziranih 645 elaborata koji se upućuju na mišljenje lokalnoj regionalnoj upravi i daju na javnu raspravu putem internet stranice nadležnog minstarstva, u 99,9% slučajeva nema primjedbi na sadržaj elaborata, a za samo 1% dostavljene su primjedbe zainteresirane javnosti. U samo jednom slučaju od ovih 645 elaborata na primjedbu iz lokalne zajednice prihvaćen je prijedlog izrade studije procjene utjecaja na okoliš.
„Terenski pregledi su se prestali raditi uz očito prešutnu suglasnost u ministarstvu“, kazala je Arko-Pijevac te navela neke primjere manipulacije podacima: “Primjerice, zahvat za luku Mrtvaška je gradnja lukobrana. U elaboratu piše da je posidonija udaljena 220 metra od vrha lukobrana, a na slici koju daju u elaboratu se vidi da nema te udaljenosti – lukobran se planira graditi na poljima zaštićene posidonije. Potom, u elaboratima se opravdava zahvat tvrdnjom da neće biti utjecaja na okoliš jer se radi o već izgrađenom industrijskom staništu. Primjerice, industrijsko stanište Baroš. A pri tom se uopće ne govori o tome što živi u tim staništima. Često se zahvati na pomorskom dobru opravdavaju i tako da se navodi da su zajednica neke vrste široko rasprostranjene u Jadranu i da ovaj zahtjev neće imati nikakvog utjecaja na njih. A kad se prijavi, primjerice da će se nekim zahvatom uništiti periska na tom području, inspekcija je odgovorila da je dokumentacija elaborata u red u i da oni ne mogu ulaziti u vjerodostojnost samog elaborata!?“
More nam postaje parkiralište za olupine, nemamo sustav reciklaže sarih plovila, a institucije šute
Kapetan i stručnjak za pomorsko dobro Milo Miklaušić naglasio je apsurd sustava koji traži da građani prvo moraju posjedovati plovilo da bi se uopće mogli prijaviti za stalni vez, a kad kupe plovilo nemaju ga gdje smjestiti:
“ Imamo na tisuće plovila na neregularnim lokacijama, što znači oštećenje morskog dna, nelegalno nasipavanje i betoniranje obale, divlje deponiranje plovila, nekontrolirano onečišćenje mora i kopna, potonuća i na kraju olupine bez vlasnika i bez odgovornosti. Što nakon isteka vjeka plovila, s plovilima koja više nisu u upotrebi? S rastom nautičkog sektora to su sve značajnija pitanja. To nisu samo olupine nego ekološke bombe koje zagađuju živi svijet mikroplastikom, toksičnim metalom i bojama, elektroničkim otpadom. A rješenja ne postoje jer je sustav logistički kompliciran, ekonomski neisplativ, a industrija reciklaže je praktički nepostojeća. Prva nam je u Münchenu. I tako sve više olupina u uvalama i zakutcima našeg mora postaju naša kolektivna sramota. Rješenje nisu nedostižna, ali traže političku volju. Treba uvesti transparantne i javnosti dostupne liste čekanja za komunalne vezove i izgraditi sustav zbrinjavanja starih plovila. Ako ne djeluju, Ministarstvo mora i županijske lučke upravepostaju suodgovorni za zagađenje. More nije parkiralište za olupine, a institucije šute.“
Neumorna gradnja na Jadranu uništava bazu za nautički turizam
Izv. prof. dr. sc. Lidija Runko Luttenberger govorila je o integralnom upravljanju obalnim područjem i upozorila da Hrvatska nije ispunila obavezu preuzeti 2021 kad je ratificiala Protokol o integralnom upravljanju obalnim područjem koji je dio Konvencije o zaštiti Sredozemlja:
„Taj protokol je donesen 2008. i utvrđuje bitna načela npr. sudjelovanje lokalnog stanovništva u procesu donošenja odluka, potom preliminiranu procjenu rizika, dakle prije procjena utjecaja na okoliš treba imati mišljenje stanovništva što bo oni htjeli. Pri tome se utvrđuje davanje prednosti javnim uslugama koje zahtijevaju blizinu mora, a mi dajemo prednost tome da nešto damo u koncesiju. Kad smo ratificirali ovaj protokol preuzeli smo obavezu koju nismo ispunili. Država nije ispunila niti obavezu da donese Nacionalnu strategiju integralnog upravljanja obalnim područjem. Na stranici Ministarstva gospodarstva kaže se da će se ta strategija donijeti i to zajedno sa strategijom upravljanja morskim okolišem. Međutim, nikakav vremenski okvir se ne spominje, a gradnja infrastrukture teče. Nemamo još jedan iznimno važan dokument, a to je Morski prostorni plan za koji je rok prošao prije četiri godine. Frapantno je da je na nedavnom međunarodnom skupu gdje se govorilo o morskom prostornom planiranju predstavnica hrvatskog ministarstva zaštite okoliša mrtvo hladno kaže da se taj plan radi. A to je prostorni plan isključivo gospodarskog pojasa kojeg je izrađivalo ministarstvo graditeljstva. Da li netko stvarno ne zna što piše u Konveciji UN-a o pravu mora? Mi zapravo na razini državne administracije imamo ozbiljan problem potkapacitiranosti u pogledu zaštite mora. Primjerice, novi prijedlog da nije obavezna procjena utjecaja na okoliš za luku nautičkog turizma koja ima manje od 2 hektara. Pa nije to krumpirište, utjecaj na okoliš se mjeri po vezovima jer moramo znati koliko će plovila tu pristati da bismo mogli procijeniti utjecaj luke nautičkog turizma na onećišenje. Ne smijemo tretirati naš predivni Jadran koji je poluzatvoreno more kao potencijalnu niskobudžetnu megamarinu. Ova neumorna gradnja uništava bazu na kojoj počiva nautički turizam. Koliko još marina i nasipavanja, kad ćemo reći dosta?“
Obalne crne točke: stara odlagališta proizvodnog otpada u Kaštel Sućurcu i Vranjicu koje nisu niti sanirane niti obilježene i ograđene
Zamjenica pučke pravobraniteljice Dijana Kusonja ukazala je na problem crnih točaka na obalnom području, odnosno na dvije lokacije na kojima je dugotrajno i neprimjereno gospodareno proizvodnim otpadom,a čije saniranje institucija pučke pravobraniteljice prati u kontekstu ostvarivanja prava na čist, zdrav i održiv okoliš.
Jedna obalna crna točka je u Kaštel Sućurcu gdje se nalaze velike količine šljake i pepela preostale od bivše tvornice Jugovinil, a na toj lokaciji je nakon sanacije predviđena izgradnja luke nautičkog turizma. Druga se nalazi u Vranjicu nasuprot tvornice Salonit d.d. u stečaju, koja je onečišćena azbestom gdje se nalazi pošljunčana plaža s tuševima koja se koristi kao javno kupalište. Osim ovih crnih točaka, spomenula je i lokaciju u Dugom Ratu, na kojoj se na obali i u moru nalazi veća količina troske koja je ostala od tvornice ferolegura koja je prestala s radom prije više od 20 godina.
Ni jedna od ovih lokacija nije ograđena, niti obilježena, iako predstavljaju ugrozu za zdravlje građana, a nije poznato ni kada će konačno biti sanirane.
Dijana Kusonja se osvrnula i na slučaj plinske platforme Ivana D, potonule u sjevernom Jadranu krajem 2020. godine, čiju sanaciju institucija pučke pravobraniteljice prati zbog značaja za zaštitu morskog okoliša i bioraznolikosti. Iako je nakon potonuća platforme energetski inspektorat za nafto rudarstvo u rujnu 2021. naložio njezino uklanjanje u roku od godinu dana, ona se još uvijek nalazi na morskom dnu.Postupak i način sanacije ove potonule platforme je važan i zbog činjenice da je u hrvatskom djelu Jadranskog mora još 20 odobalnih eksploatacijskih objekata pa je važno uspostaviti pozitivnu praksu u slučaju eventualne buduće havarije nekog od njih i smanjenja negativnih učinaka na okoliš što je više moguće. Institucija pučke pravobraniteljice zalaže se za potpunu sanaciju na način da se potonula platforma ukloni s morskog dna i oprema odveze na kopno u svrhu ponovnog korištenja, a što je u skladu i s preporukom Međunarodne organizacije za zaštitu mora za platforme potonule na dubini do 100 metara.
Autor: Snježana Ivić Gerovac
*Serijal tekstova “Zaštita Jadrana” na portalu Nautička patrola objavljuje se uz potporu Agencije za elektroničke medije sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija
