Kupanje uz istarsku obalu ovih je dana postalo veoma neugodno, a nekima i zastrašujuće dok plivaju kroz nakupine prozirnih želatinoznih stvorenja, ljigavih na dodir. Riječ je o morskim orasima odnosno rebrašima Mnemiopsis leidyi A. Agassiz koji sliče meduzama, ali nemaju žarne stanice pa ne mogu opeći tako da za kupače ne predstavljaju opasnost.
Stalna populacija u Venecijanskoj laguni
Ipak nije riječ o bezazlenoj nego invazivnoj vrsti koja u novom staništu negativno utječe na bioraznolikost, prije svega ugrožavajući ribe i to srdele, inćune i skuše kojima uzimaju hranu. Podrijetlom je rebraš iz suptropskih estuarija duž američkih obala zapadnog Atlantika. Balastnim vodama tankera početkom 1980-tih unešen je u Crno more, a odatle se proširio prvo na Azovsko more pa Mramorno more i odatle u Mediteran, a brodovima koji plove iz Azovskog mora kanalom Don-Volga prenesen je i u Kaspijsko jezero.
U Jadranu je rebraš prvi puta primijećen 2005. godine u Tršćanskom zaljevu, da bi u proteklih 20 godina napravio pravu invaziju na sjevernom Jadranu u čijim se zaljevima, lagunama i otvorenim vodama masovno pojavljuje od 2016. godine. U venecijanskoj laguni već se ustoličila stalna populacija, tako da se može reći da je ovaj stranac uspješno invadirao Jadran i da će tu i ostati. Pojedini primjerci nađeni su i južnoj Jadranu, i za očekivati je da će se rebraši Mnemiopsis leidyi proširiti duž cijele obale.
Uzima hranu srdeli, inćunima i skušama, pogoduje mu zagađeno more
Kakvu štetu rebraš može napraviti u Jadranu? Može značajno poremetiti ekosistem, drastično smanjiti riblji fond i ugroziti morski turizam. Naime, rebraš Mnemiopsis leidyi hrani se zooplanktonom (sitni račići, larve) pa uzima hranu ribi u Jadranu. Jede i ribu kad je u stadiju jaja i ličinki. Rebrašom se hrane samo morske kornjače i meduze.
Masovnoj pojavi rebraša pogoduje zagađenje mora. Naime, u obalnim vodama gdje rijeke donose hranjivim solima „obogaćene“ vode s kopna dolazi do prekomjernog razvoja zooplanktona kojima se hrane. Osim obilja njihove hrane u tim zagađenim područjima mora može doći i do smanjene kocentracije kisika u vodi, što rebrašima niti meduzama ne smeta, dok će se ribe povući iz tih područja. Tako nastaju idealni uvjeti za nesmetano množenje rebraša. Međutim, s obzirom na širenje rebraša i na njihov iz godine u godinu sve veći broj kojim u kolovozu opsjedaju obale Istre, osobito zapadne Istre, očito je da u Jadranu niti meduza niti morskih kornjača koje ih jedu nema dovoljno da bi rebraše u Jadranu držali pod kontrolom. Uz to i prelov plave ribe s kojom se rebraš natječe za hranu, isto tako pogoduje daljnjem množenju ove vrste u Jadranu.
Kako je rebraš Mnemiopsis leidyi skoro uništio Crno more
A rebraš Mnemiopsis leidyi u Jadranu može uzrokovati katastrofalnu štetu. Pogledajmo samo kako je skoro uništio život drugih vrsta u Crnom moru. Priča ima elemente krimića s happy endom.
Prva dokumentirana pojava rebraša u Crnom moru bila je 1982. godine. Pretpostavlja se da je iz svog prirodnog doma duž istočnih obala sjeverne i južne Amerike dopremljen u balastnim vodama nekog tankera koji ih je ispustio u jednoj od luka, vjerojatno negdje blizu Kavkaza, u Ukrajini ili Gruziji. Iz luke se raširio nošen strujama mora u kojem nije bilo puno predatora koji se hrane rebrašem Mnemiopsis leidyi. Dvospolac sposoban za samooplodnju veoma brzo se množio, toliko brzo da je već koncem 1989. procjenjeno da rebraši čine nevjerojatnih 90% sveukupne biomase u Crnom moru.
Da detaljnije objasnimo nevjerojatnost i katastrofalnost ovih 90%: biomasa u Crnom moru znači masu svih organizama koji u njemu žive uključivši fitplankton (mikroskopske alge), zooplankton (sitni račići, larve), bentos (puževi, školjke, crvi… koji žive na dnu mora) i nekton (plivači u moru – ribe, meduze, morski sisavci). U trenutku kad je procijenjeno da rebraš Mnemiopsis leidyi čini više od 90% sveukupne biomase u Crnom moru to je značilo da je masa rebraša daleko veća od mase svih ostalih živih bića zajedno. Crno more pretvorilo se tako u more rebraša, uz krah bioraznolikosti i propast ribolova, osobito inćuna i papalina, i to u svim državama s izlazom na Crno more i s njime povezano Azovsko more: Rusija, Ukrajina, Gruzija, Bugarska i Rumunjske, a najveća je šteta bila za Tursku koja ima najveću obalu na Crnom moru. Turska je ribarska industrija pretrpjela najveće apsolutne ekonomske gubitke osobito u lovu na inćune (turski inćuni, hamsi) koji su ključni dio turske obalne prehrane i ekonomije.
Predator protiv predatora: Rebraš Beroe ovata kao biološki agent
Suočeni s ovom katastrofom, neki su znanstvenici i ribari predložili da se u Crno more dovede još jedan rebraš iz zapadnog Atlantika, rebraš Beroe ovata, specijalizirani predator koji se hrani isključivo drugim rebrašima, a omiljeni mu je plijen upravo rebraš Mnemiopsis leidyi. Opći znanstveni konsenzus bio je protiv dovođenja još jedne strane vrste u Crno more zbog rizika da izazove još veću ekološku katastrofu. I dok su se vodile rasprave i prije nego što je ijedna od zemalja donijela službenu odluku o namjernom uvođenju, Beroe ovata se 1997. godine odjednom pojavio u Crnom moru. Prema opće prihvaćenoj verziji događanja i ova je vrsta rebraša u Crno more iz zapadnog Atlantika došla slučajno, balastnim vodama nekog trgovačkog broda ili tankera. Ipak, nije za odbaciti niti mogućnost da je ovog rebraša u Crno more namjerno ubacio i netko od očajnih ribara.
Rebraš Beroe ovata savršeno je obavio ulogu biološkog agenta u Crnom moru. Izjeo je veliki broj Mnemiopsisa i uspostavio kontrolu nad tom populacijom. Obje te vrste sada obitavaju u Crnom moru u jednoj dinamičnoj ravnoteži jer kada je Beroe ovata pojela većinu Mnemiopsisa u Crnom moru i njegova je populacija prirodno opala zbog nedostatka hrane. I tako je nakon 2000.-te počeo oporavak ribljeg fonda i ribarstva u Crnom moru, makar djelomično.
Nakon svega, rebraš Beroe ovata ispao je „dobri uljez“ koji je sredio „lošeg uljeza“. Ali ekosustav Crnog mora trajno je promijenjen. Sada je u stanju svojevrsne invazivne ravnoteže jer su obje vrste rebraša i dalje tu i pitanje je kako će se sve to razvijati. K tome, Beroe ovata prirodno je slijedila svoj plijen u Azovsko more, gdje je oporavila ekosustav kao i u Crnom moru. A otprije koju godinu isti se scenarij događa i u Kaspijskom moru koje je s Azovskim povezano 110 km dugim kanalom Don-Volga prokopan robovskim radom zatvorenika Gulaga 1952. godine.
Pogledajmo brojke ulova turskog inćuna koji je primarna vrsta u Crnom moru: Prije dolaska Mnemiopsisa godišnje 300 do 400 tisuća tona uz stabilan i produktivan ulov. Na vrhuncu katastrofe od 1989. – 1991. ispod 100 tisuća tona godišnje, dakle četiri puta manje. Nakon dolaska Beroe, poslije 2000.te godine, ribolov je stabiliziran na 150 do 300 tisuća godišnje. Ribolov se djelomično oporavio, ali ne u potpunosti, ne samo zbog trajnog prisustva rebraša u Crnom moru, nego i zbog klimatskih promjena i prelova.
Praćenje utjecaja rebraša u Jadranu
U Hrvatskoj se od 2023. provodi projekt “Praćenje dinamike i utjecaja invazivne vrste rebraša M. leidyi na ribolovnim područjima sjevernog Jadrana” kojeg provodi Institut za oceanografiju i ribarstvo iz Splita, a financira ga Ministarstvo poljoprivrede RH u sklopu mjere 1.13 Operativnog programa za pomorstvo i ribarstvo. U okviru projekta razvijena je aplikacija za mobilni uređaj RebrashNET (https://vrtlac.izor.hr/rebrash) preko koje ribari, ali i drugi građani, mogu dojaviti institutu o želatinoznim organizmima koje zapaze u Jadranu. Uz rebraša Mnemiopsis leidyi prate se i razne vrste meduza i dvootvorke. Putem aplikacije se može poslati fotografija uočenog stvorenja s točnom lokacijom.
Autor: Mladen Gerovac
Naslovna fotografija rebraša: Institut za oceanografiju i ribarstvo, Split
*Serijal tekstova “Zaštita Jadrana” na portalu Nautička patrola objavljuje se uz potporu Agencije za elektroničke medije sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija
