Aktualno

STARI GRAD NA HVARU: Ne propustite Dane u vali – veliki hrvatski Festival brodova, mora i mornara, 19-22. 9. 2024.

Ovogodišnji, peti zaredom Festival brodova, mora i mornara, pod...

MALINSKA – GLAVOTOK: Porcijunkula – blagoslov barki, brodova i posada, 2. 8. 2024.

Bliži se 2. kolovoz, svetkovina Gospe od Anđela –...

ALIDA CRVELIN, prva direktorica jedne ACI marine: „ACI mi je kao druga obitelj“

„Di ćeš, Veljko, ženu za direktora?!“ Nije me, naravno, nimalo povrijedilo i toga se rado sjećam, a od direktora Jose sam jako puno naučila i u samim počecima s njim obišla sve naše marine"

Cijela životna priča Alide Crvelin povezana je s ACI-jem. Sudbina joj je bila predodređena već kada je iz svojih rodnih Jezera na Murteru krenula studirati Ekonomiku turizma na Hotelijerskom fakultetu u Opatiji. Tijekom studija bila je najprije na praksi u opatijskom hotelu Ambasador, a preko ljeta na recepciji hotela Imperial u Vodicama, gdje je direktor bio Drago Pirija, njezin sumještanin i susjed.

„Htjeli su me tamo zadržati i poslije prakse, pa su ga zamolili da me uzme mjesec-dva na rad. Tako sam dvije sezone radila u Imperialu i nakon toga u hotelu Miran u Pirovcu. Taman sam bila pri kraju studija kad je Drago rekao: „Sad je vrijeme da dođeš doma.“ To je značilo: „Dođi u ACY!“ Kada se počela graditi marina u Jezerima, bila sam već kod kuće. Za ACY su me angažirali u veljači 1984, a u radnom sam odnosu od 1. srpnja, kada su otvorene prve ACY marine, među njima i ova naša u Jezerima. Bila je to peta godina moga studija – bila sam apsolventica, pa sam doma učila i odlazila u Opatiju polagati ispite.

S Alidom Crvelin, tadašnjom direktoricom ACI marine Jezera, razgovarali smo na sam Dan ACI-ja, 1. srpnja 2015, nakon fešte za goste na kojoj su podijeljene nagrade najvjernijim jubilarcima. Sjedimo u njezinu uredu direktora, iza recepcije. I počinje priča kako su zbog inicijative i zauzimanja Drage Pirije u ACY-ju i na šibenskom području Jezera preko reda uletjela na popis za gradnju prvih ACI-jevih marina.

Drago Pirija, pokretač gradnje marine u Jezerima / Foto: Mladen Gerovac
Drago Pirija, pokretač gradnje marine u Jezerima / Foto: Mladen Gerovac

Marina Jezera sagrađena – od veljače do srpnja

– Dakle prostor za gradnju marine počeli smo nasipavati u veljači. Ova zgrada u kojoj sjedimo, parkiralište, restoran, sve tamo do ograde marine i ceste – sve je to bilo more. Da bismo ovo nasuli, dovezli smo s polja 16.000 kubika zemlje i kamenja, pa smo tako istodobno otvorili protupožarne putove. Prostor za marinu počeli smo nasipavati u veljači, a otvorili smo je u srpnju.

U prvoj godini na gatovima nije bilo ni struje ni vode. Marina je bila gradilište, kamioni su još vozili materijal između brda šljunka, a muljerica i šoderica bilo je na svakom koraku. Ali mi smo 1. srpnja otvorili marinu. Uglavnom, gatovi i vezovi bili su tu. Marina nije imala direktora, bila sam sama. Drago mi je poslao svoju sestru za čistačicu, a mornari su bili Ivo Pleslić i Edo Juraga, inače direktori ACI marina Žut i Piškera, ali tek od iduće godine kada budu otvorene.

Bez struje, vode i telefona

Počeo je ferragosto, osmi mjesec, kada Talijani masovno idu na godišnji odmor. Dolje ispod otoka prolazili su neki Talijani i ušli u Jezera. Marina još nije bila ucrtana u kartama, no došli su k meni. Vidjeli su jarbole i kažu da bi trebali struju, napunili bi baterije, uzeli bi vode pa idu za Grčku. Pomislim – nemamo ništa od toga.

A onda sam odlučila – otišla sam doma, uzela sam dva produžna kabla i povukla sam im struju iz recepcije. Vodu smo im donijeli. Sad mi Talijan kaže da bi uzeli i malo leda. A ja kažem – imamo mi leda, sjednem na bicikl i mom ocu ukradem blok leda koji on drži za poć na ribe i dajem njemu za jahtu. Gledaju me u čudu – nema struje, nema vode, a imam led!?

I kaže da bi trebao telefonirati. A marina je još bez telefona. A subota je, pa pošta ne radi – kamo ću s njim? Kaže da mu telefon treba samo kratko, jer on je predstojnik klinike u Osimou i mora se javiti u kliniku. A ja mu kažem, ako je to nešto jako kratko, ako nije tajna i ako ja to smijem: „Možete li mi to napisati i dati broj, ja ću ih nazvati od doma i to im prenijeti.“ I to sve sa svojim slabim talijanskim, jer u školi sam učila njemački i engleski. Napiše on to meni i oni odu za Grčku.

Gat „ankonske kirurgije“

Vraćaju se iz Grčke i dolaze k meni. Kažu: „Mi ostavljamo brod kod vas na godišnjem vezu.“ Pozvala sam oca da mi pomogne sastaviti ugovor za godišnji vez, jer je moj tata išao u talijansku školu – dobro je govorio talijanski, bio je i pomorac. Tada je taj naš gost, ugledni kirurg dr. Carlo Rossi, rekao da ostavlja kod nas brod jer zna da će biti u sigurnim rukama. Brod je ostavio i njegov prijatelj, gospodin Carlo Vignoni, građevinar. On je sačuvao prvi prospekt ACY-ja, pa mi ga je i pokazao pri nedavnom posjetu marini. Njihovi brodovi May Pool i Malaga na D-gatu bili su prva strana plovila u marini Jezera. Kasnije su sa svojim jahtama dolazili svi prijatelji dr. Rossija – talijanski kirurzi, pa smo taj gat zvali „ankonska kirurgija“. Bila su to prava gospoda, a brodovi veliki, lijepi motornjaci…

Dr. Carlo Rossi i ja prijatelji smo i danas. Bio je prošle godine ovdje sa željom da još jednom vidi moga oca, a doveo ga je njegov sin Alberto Rossi, inače vlasnik brodarske firme u Anconi i veoma uspješan jedriličar, koji sa svojom jedrilicom Farr 40 ide na regate. U četiri godine triput je osvojio ORC Cup, od kojih prvi u Cresu.

Inače, kad je počeo rat u Hrvatskoj, mene je dr. Rossi pozvao da dođem k njima u Italiju na sigurno; nudio mi je i posao. Zahvalila sam se i rekla da ne želim iz Jezera.

Crveni džemper – signal na prozoru Zadružnog doma

I tako smo tu prvu godinu funkcionirali i bez telefona, sve smo improvizirali. Nisam imala direktora, ali Drago Pirija mi je bio uporište i podrška. Bio je direktor domicilne tvrtke Školjić, koja je imala urede u središtu Jezera, u tadašnjem zadružnom domu, gdje je danas Turistička zajednica. Drago mi je omogućio da kod njega obavljam sve telefonske razgovore za ACY. I Uprava u Opatiji imala je taj moj, zapravo, Dragin broj telefona. Pa bi jedan moj prijatelj, inače šef prodaje u Školjiću, stavio crveni džemper na prozor kao znak da su me zvali iz Uprave Aci-aj i da se moram javiti. Tada bih sjela na bicikl i otišla na telefon.

Treću godinu poslovanja marine u Jezera je došao Barbieri s jahtom i tu je proveo cijelo ljeto, a njegova supruga, gospođa Branka, radila je u restoranu. Tada je Barbieri kazao mom direktoru, pokojnom Josi Šupi, zašto više improvizirati: „Treba Alidu postaviti za direktora marine, jer više je sama nego što ima nekoga. Doveli bi nekog za direktora, pa bi odustao ili nakratko ostao.“ Na to mu je direktor Joso kazao: „Di ćeš, Veljko, ženu za direktora?!“ Nije me, naravno, nimalo povrijedilo i toga se rado sjećam, a od direktora Jose sam jako puno naučila i u samim počecima s njim obišla sve naše marine.

Alida Crvelin i Drago Pirija pred recepcijom ACI marine Jezera 5. srpnja 2015. godine / Foto: Mladen Gerovac
Alida Crvelin i Drago Pirija pred recepcijom ACI marine Jezera 5. srpnja 2015. godine / Foto: Mladen Gerovac

Predstavljala sam Jezera kao da su Monte Carlo

Tada sam imala 26 godina i ACI sam doživljavala kao svoju drugu obitelj. Tako sam dvije zime provela u Opatiji, jer me je Edvin Jurin uzimao na tri mjeseca kao ispomoć za marketing. Počele su pripreme za ACY Cup, bilo je to vrijeme sajmova, čarter je funkcionirao… Meni je to odgovaralo jer sam odande mogla puniti marinu Jezera. Tako sam prve zime u tri mjeseca u Opatiji napravila 29 ugovora za Jezera. Čim bi netko zvao za vez, dečki su meni dali telefon i ja sam počinjala priču o Jezerima. Javio se tako i gospodin Johann Seidl iz Badena kod Beča, zatražio je vez za svoj tajvanski brod od 15 metara. A ja pričam o Jezerima kao da su Monte Carlo i posebno o tomu kako je to uvala vječne bonace. Kaže on: „Dobro, uvjerili ste me, pošaljite mi ugovor na tri godine i odmah bih platio.“ A ja si mislim, kud će tri godine, veliki je brod i to bi bilo skupo, odmah bi platio, a da nikad nije bio na našoj obali.

Kažem ja: „Nemojte, velik je to novac, dođite vi ipak prvo brodom u Jezera pa onda vidite…“ A on kaže: „Ne, vi mi pošaljite ugovor.“ Ne mogu opisati taj osjećaj kad je poštom u Opatiju stigao njegov euro-ček na taj golemi iznos šilinga s puno nula – čovjek je od mene uzeo vez, a da nikad nije bio u Jezerima. Kada sam došla doma iz te opatijske misije, on me zove telefonom i najavljuje da će sutra skiper dovesti njegov brod u marinu. Kada je došao brod, sve sam u marini izmaltretirala, počev od oca koji je tada već radio u servisu – taj su brod morali triput dnevno glancati. Bila sam u silnoj panici da se on ne razočara kad je već toliko platio. Napravila sam pravi cirkus od tog broda bojeći se njegovog dolaska i kako će to izgledati.

Jedne večeri zatvaram recepciju u 9 sati, kada mi priđe čovjek i kaže: „Dobra večer, da li ste Vi Alida?“ I kaže: „Ja sam Johann.“

Pitam: „Johann, i još?“ A on kaže: „Seidl.“

Skoro sam pala u nesvijest. Bila sam toga dana u Šibeniku, obavljala poslove u banci i na carini, pa sam bila odsutna kada se on prijavio, a valjda me na recepciji mijenjao mornar i nije mi ništa rekao. Mislila sam da je tek došao, pa kažem: „Evo, pričekajte, odmah ću vam poslati mornara s lampadinom da vas otprati na brod.“

A on kaže: „Sve je u najboljem redu, hvala vam lijepa, mi smo već na brodu. Od danas smo tu. Prošli smo ovuda pet puta, stalno ste imali goste, a željeli smo se s vama samo pozdraviti. Ovo je jedna sitnica za vas.“ Donijeli su mi svježu sacher-tortu…!

To je ono što mene drži, to da mi je netko posvetio pažnju i mislio na mene! Gospodin Johann Seidl bio je godinama zadovoljan kod nas. Za vrijeme rata otišao je brodom u Italiju pa se opet vratio u Jezera.

ACI marina Jezera
ACI marina Jezera / Foto: PR ACI

Blisko poznanstvo s Robertom di Camerino

Robertu, pravim imenom Giulianu, de Camerino i njenog supruga Adalberta Sansonea upoznala sam prvi put kada su trebali ići na Piškeru čekati Novu godinu. Bilo je to 1985. na 1986. Mi smo u Jezerima imali u čarteru one jedrilice Tice iz velolučkog Grebena i dogovoreno je da bi ona sa suprugom i prijateljima išla na Piškeru s tom jednom Ticom. Kako nisu mogli poći zbog jakog nevremena, pozvali su me i pitali što da rade, gdje će jesti, jer u Jezerima nema otvorenog restorana. Onda smo improvizirali. Edo Juraga, moj otac i ja pripremili smo večeru, ispekli smo ribu, a ja sam pripremila rižot. Kasnije ću takav rižoto pripremiti i Cinu Ricciju – bio je oduševljen. Od kuće sam donijela kalorifer da im ugrijem brod… I oni su ujutro krenuli na novogodišnje slavlje na Kornate.

Prošlo je od toga pet šest godina, ja sam popodne na Piškeri pisala dnevni recepcijski izvještaj, takozvani „žurnal“. Nekada smo to radili na ruke satima i još smo imali vremena za goste, a danas mi ova škatula (kompjutor, op. a.) sve radi, ali ja od nje nemam vremena dovoljno se posvetiti gostu. Uglavnom, pisala sam taj žurnal vani na balkonu jer je bilo jako vruće. Još me i čuvao kućni majstor – električar – da me nitko ne ometa, jer trebam to dovršiti da bih u 18 sati otvorila recepciju. Pored mene prolazi čovjek, bacim pogled, a ono Sansone. Onda sam poslije išla provjeriti i prvi put sam vidjela taj njihov preinačeni ribarski brod.

Vraća se on iz sanitarija i primijetila sam da me gleda, a ja njemu kažem: „Dobar dan, gospodine Sansone!“ A on: „Alida, majko moja, otkud ti!?“ Bila sam zatečena, čovjek mi zna ime, a ja, eto, mala seljančica, pa mislim tko sam ja da me se pamti. A on nastavlja:

„Joj, kad Giuliana čuje da si tu, često te spominje, pamti onu tvoju večeru!“

I tako smo pozvani direktor Boris Ninić, vođa posade i ja kod nje na brod na večeru. Imali su svog kuhara.

Potraga za rokovnikom Principesse Pignatelli

Na Piškeri sam upoznala još jednu signoru, princezu, principessu – Doris Pignatelli.

Za Doris Pignatelli veže me jedan događaj. Sinjora Pignatelli putovala je u Jezera, gdje se trebala ukrcati na brod, pa su stali u nekom restoranu kod mjesta Živi Bunari i tamo je zaboravila svoj rokovnik. Bila je sva očajna, ne sjeća se imena restorana. Zove me hitno Đorđe Pantović, objasni o čemu se radi, jer se ona javila ACY-ju u Opatiju. Nazovem Autobusni kolodvor na Žabici u Rijeci i tražim da mi spoje vozača zagrebačkog autobusa na liniji Zagreb–Rijeka–Murter, to je linija koja je uvedena zbog velikog broja pomoraca i njihove vezanosti za Rijeku. Ispričam mu kako je signora zaboravila rokovnik u nekom malom restoranu, konobi, u mjestu Živi Bunari ili tamo negdje. Vozač je znao gdje bi to moglo biti, stao je i našao rokovnik. Ja sam navečer sačekala taj autobus i preuzela rokovnik. Kako je bila sretna kad sam joj ga predala.

I opet, sedam-osam godina nakon toga, evo nje s brodom u Piškeri, dobro se sjećam, imala je crnce u posadi. Bila je to velika motorna jahta, zapravo više brod nego jahta. A ja se ne usuđujem javiti. Ona me pogleda pa kaže: „Alida!?“ Ja kažem: „O, signora principessa!“ I tako se ponovilo, pozvala me na brod na večeru. To ti ostavi lijepe uspomene.

Tihi otkaz

Nisu sve Alidine uspomene iz ACI-ja bile tako lijepe. Unatoč cijelom svom samoprijegornom radu našla se jedno vrijeme „na ulici“. Teško je vjerovati da se to dogodilo omaškom, da jedna takva djelatnica dobije „tihi otkaz“ bez nečije namjere. I to dvaput! Bilo kako bilo, Alida je sve oprostila, a evo toga dijela njezine priče.

„Najprije sam u marini Jezera četiri godine bila šefica recepcije, potom sam bila pet godina na Piškeri. A onda sam iz Piškere, nažalost, na jedno kratko vrijeme završila na burzi. Bilo je to ratno doba i želim vjerovati da nije bilo namjerno, ali nema veze – to su ljudi, pa rade greške.

Naivno sam prihvatila da preko zime odem u Njemačku kako bih oslobodila mjesto jednoj kolegici iz Vodica. Pa sam otišla, kao da malo usavršim jezik. „Ništa ti ne brini“, rekli su mi, „ostat ćeš prijavljena, i dalje ćeš biti u radnom odnosu, ali nećeš primati plaću.“ A kad sam se nakon par mjeseci vratila kući, dočekala me radna knjižica – odjavili su me!

Bilo mi je teško, ali odlučila sam napraviti nešto korisno za sebe i dati završne ispite na fakultetu u Opatiji, što sam, počevši s radom i stjecajem okolnosti, nažalost, bila zapostavila.

Tadašnji direktor Jere Slavica pokazao je veliko razumijevanje i primljena sam u zgradu Uprave na funkciju voditelja prodaje kako bih usputno mogla i završiti fakultet. Ali zamišljeno, nažalost, nije išlo dobrim putem i našla sam se ponovno na burzi.

Dolaskom gospodina Mužića na mjesto generalnog direktora bila sam pozvana da se vratim natrag u Opatiju, ali ja sam već bila diplomirala i vratila se u svoja Jezera.

Pokušaj za tihi otkaz, odnosno dovođenje u stanje da ga sama zatražim, ipak nije uspio pa sam nekim sam čudom još uvijek tu.

Kada se zbroji sve moje vrijeme u ACI-ju, to je ukupno 30 godina. Ali sam imala taj prekid od godinu i deset mjeseci. Bila sam na burzi. Nisam nigdje radila, išla sam s ocem i bratom na parangale i peškariju loviti i prodavati ribu. Imali smo ribarski obiteljski obrt.

Generalni direktor ACY-a Anto Violić: „Čestitam, ti si prva direktorica marine!“

Za vrijeme statusa na burzi (1994–1995) bila sam u kombinaciji za mjesto direktora Županijske turističke zajednice, što sam sa zahvalnošću odbila jer sam željela raditi u turizmu, ali dalje od politike. Međutim politikom ako se ne bavimo, bavi se ona s nama, što sam duboko osjetila.

Godine 1996. vratila sam se ovdje u Jezera ponovno na mjesto šefa recepcije. Bilo je to u vrijeme Thomasa Gozdeckog, kako sam kasnije čula, trebalo je ovdje „promijeniti rukovodeći kadar“.

Godine 2000. dobila sam rješenje o postavljanju na mjesto zamjenika direktora, jer je tadašnji direktor marine, gospodin Mirko Ježina, dobio funkciju šefa područja. Htio me postaviti za direktora marine, ali sam se tomu uvijek protivila – nije to tako jednostavno u ovom malom mjestu, ne trebaju mi sukobi i oduvijek sam to izbjegavala. Onda je rekao da će me postaviti za zamjenicu direktora, jer sam to stvarno i radila. Kada je gospodin Ježina zbog bolesti otišao u mirovinu, postavili su me 2009. za direktoricu ACI marine Jezera.

Bilo je to na jednom kolegiju, kada sam na funkciji koordinatora recepcija ACI sustava radila u računovodstvu. Generalni direktor, gospodin Anto Violić, pozvao me je i čestitao mi, kazavši da mu je čast što upravo on imenuje prvu ženu na funkciju direktora marine.

Poučan posjet djece iz vrtića

Naš se razgovor s Alidom Crvelin bliži kraju. Vani fešta još traje. Prema tradiciji, posada marine s mnogo je pažnje i ljubavi pripremila razna domaća jela i slastice za svoje goste. Unatoč zvizdanu ozračje je ugodno, stoje pod razapetim jedrom kao sjenicom, pričaju, smiju se, lijepo im je.

„Feštu u marini, zapravo, imamo triput na godinu. Za Uskrs, ovu za Dan ACI ja te za Božić upriličimo fešticu. Inače, preko ljeta imamo u mjestu manifestaciju Jezerski dani mora, što završava natjecanjem Big game fishing krajem rujna. Na recepciji imamo program događanja na četiri jezika namijenjen gostima: ima koncerata u crkvi i na trgu, imamo feštu od smokava…

Posebno nam je drag posjet iz dječjeg vrtića – Vrtić u gostima. Djeca prošeću marinom, počastimo ih s malo ribica, kolača, pričamo o tomu kako čuvamo more, što znači Plava zastava, što i kako radimo u marini, kako čuvamo brodove… – kaže direktorica Alida Crvelin. No ovdje njezinoj priči o ACI-ju nije kraj. Tijekom razgovora prenijela nam je i svoje najljepše uspomene s Kornata, iz ACI marine Piškera, gdje je također jedno vrijeme provela na ispomoći i dežurstvu. Taj ćemo dio pridružiti sjećanjima tadašnjega direktora ACI marine Piškera Borisa Ninića.

A ovdje je mjesto da predstavimo najprije jednog od najvećih zaljubljenika u Jadran i ACI.

Enzo Ciasca i supruga Cincia / Foto: Mladen Gerovac
Enzo Ciasca i supruga Cincia / Foto: Mladen Gerovac

Enzo Ciasca: Brod mi je dom, a marina domovina

Kamo smjestiti talijanskog nautičara Enza Ciascu: u ACI marinu Split, u ACI marinu Palmižana, ili u ACI marinu Jezera, gdje smo ga zatekli na vezu. Jer prije Jezera sa svojim brodom Flash 2 bio je na vezu u svim tim marinama, a nebrojeno puta prošao je i sve ostale ACI marine. Enzo Ciasca, Talijan iz Ancone. Sjajno govori hrvatski, što nije ni čudo jer kao nautičar hrvatskim Jadranom plovi već 30 godina.

– Bio sam prvi stalni gost na vezu ACI marine Split, čim se otvorila. Zimi bih bio na vezu u Splitu, a ljeti obavezno u Palmižani. Postao sam dio splitskog đira… Puno sam puta prekrstario cijeli Jadran: Cavtat, Dubrovnik, Hvar, Brač… A onda je došao rat. Premjestio sam brod ovdje u Jezera. Ovdje mi je lijepo, ali više ne krstarimo, godine čine svoje. Sada nam brod služi kao kuća – meni i supruzi, pa ovdje u Jezerima boravimo cijelu godinu – kaže Enzo.

Sjeća se društva iz Palmižane, susjeda na vezu, opatijskog ugostitelja Branka Bevande, slikara Mihanovića i ostalih, a posebno direktora marine Maksima Filičevića. Kada smo s Maksimom razgovarali za ovu dokumentarnu prigodu i spomenuli Enza, licem mu se razlio osmijeh: „Ah, krasni ljudi, Enzo i njegova supruga Cincia. Svakako ga pozdravite ako vas put nanese u Jezera.“ No Maksim će u našem kasnije razgovoru iznijeti još zajedničkih sjećanja iz tih prelijepih dana u Palmižani.

Posjetili smo marinu Jezera i 1. srpnja 2015, kada su Enzo i supruga Cincia dobili prigodan dar povodom 30. godišnjice njihove vjernosti ACI marinama. U ime jubilaraca Enzo je biranim riječima zahvalio domaćinima. Održao je kratak prigodni govor, uz blagi osmijeh i onaj topli talijanski šarm, čime je zaradio simpatije i pljesak svih prisutnih. Poslije fešte posjetili smo ga na gatu na njegovu vezu. Brod je isti – motorna jahtica Flash 2. Prenijeli smo mu pozdrave iz Palmižane. Bilo mu je jako drago, i njemu i Cinciji. Sjetili su se lijepih davnih vremena. Rado bi do Palmižane, ali brodu je već 40 godina i put je predalek.

More donosi bore i mornaru i brodu. Enza to ne brine previše. Samo mahne rukom najprije prema brodu, a zatim prema marini te sjetno kaže: „Ovo je sada moja kuća, a ovo je moja domovina!“

Novo

TINJAN: Festival istarskog pršuta, 12-13.7.2024.

U središtu Istre, u Tinjanu nedaleko Pazina održava se...

ZORAN KRSTINIĆ, direktor ACI marine Vrboska: “Marina živi s Vrboskom”

ACI marina Vrboska smještena je u skrovitoj uvali, duboko uvučenoj u kopno sjeverne obale Hvara. Ovo drevno, idilično mjesto zbog mosta, otočića i lijepih...

ACI svečano obilježio 41. rođendan

Protekla je 41 godina otkako je Veljko Barbieri s grupom entuzijasta, u rekordnom roku priveo kraju golem posao osnivanja ACI-ja i ekspresne gradnje na...

Ljudi koji su ACI marinama udahnuli dušu

Ovo su sjećanja i svjedočenja zaposlenika koji su od prvih dana svojim predanim radom u marinama udahnuli život cijelom ACI-ju. Ovo su i priče...

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here