Marina je sasvim promijenila Umag i odnos tamošnjih ljudi prema njoj. U početku je bilo dosta otpora, a kada je marina proradila, vjerojatno je posustao i posljednji protivnik. Umjesto široke plitke i svim vjetrovima izložene uvale Umag je dobio sigurnu i modernu morsku luku. Pretežno je bio okrenut kopnu, a sada je odjednom dobio dušu primorskoga gradića.
ACI marina Umag najveća je i najkompletnija u ACI-jevu lancu. Prve je kategorije i ima sve što takva marina treba imati, pa i carinski prijelaz. Prva je na ulazu i zadnja na izlazu iz hrvatskog Jadrana. Na moru mnoštvo jarbola, jahti, gatova i vezova u prostranom akvatoriju nekad plitkog zaljeva, a na kopnu park od njegovanih starih maslina. Jedina je u lancu s tako uređenim velikim maslinikom. Da se u marini ne sadi mediteransko ukrasno bilje, već da to bude maslina, biljka koja unosi mir i spokoj među ljude i koju ovdje ljudi njeguju od davnina – bila je odluka direktora marine Borisa Gašperinija.
U samo tri mjeseca napunili smo svih tadašnjih 240 vezova!
Sjedimo u direktorskom uredu Borisa Gašperinija u ACI marini Umag i sjećanja naviru. U Borisovoj radnoj knjižici upisan je datum zaposlenja 15. srpnja 1984; radno mjesto – šef recepcije ACY marine Umag. Boris Gašperini bio je ovdje i prije početka. Marina je službeno otvorena 26. lipnja 1984, a Boris je dva tjedna prije već sudjelovao na prvom sastanku direktora marina i šefova recepcija 9. lipnja 1984. u Valbandonu kod Pule. Prije toga nekoliko je godina radio u Istraturistu na recepciji hotela Koral te kao financijski inspektor u tadašnjoj Općini Buje – Umag – Novigrad.
– Čim sam čuo za projekt ACY-ja, želio sam se priključiti. Prvi direktor ove marine bio je Valentin Jakac, a ja sam svojom upornošću došao na mjesto šefa recepcije. Bio je to izazov, bilo je to za sve nas nešto sasvim novo, to se nije smjelo propustiti… Kada je marina otvorena, u samo tri mjeseca napunili smo svih tadašnjih 240 vezova. Najviše nautičara došlo nam je iz Italije, Austrije i Slovenije, mnogi su k nama prešli iz talijanskih i slovenskih marina. I u tih nekoliko mjeseci svladali smo osnove nautičkog turizma. Tada nam je jedrilica ili motorna jahta od deset metara bila veliki brod, a danas je to manja brodica – sjeća se Boris.
Naš svakodnevni posao bio je kao – team building
Na početku nije bilo radnog vremena. Radili smo s puno entuzijazma, kao i svi ostali u svim marinama od Umaga do Splita tako i svi u Upravi ACI-ja. A sve je bilo usmjereno na to da bi se gost osjećao ugodno, jer gost je bio kralj! Ta naša zajednička nastojanja rezultirala su takozvanom Korčulanskom školom, gdje smo mi svi skupa napravili prvu, drugu i treću konačnu verziju ACI know howa. Bila je to naša biblija u poslovanju, a veliki dio toga i sada se primjenjuje. Naravno, prilagođeno duhu vremenu i u skladu sa zakonskim normama. U toj knjizi Know-how opisano je sve: od približavanja plovila 50 metara do marine, načina prihvata plovila, pozivanja, vezivanja i preuzimanja dokumenata do recepcijskog poslovanja, računa i ispraćaja gosta. Nije nam trebao nikakav team building, mi smo sami po sebi bili tim, a naš je svakodnevni posao bio – building. Rezultat toga bio je taj naš jedinstveni – Know how.
U početku je marina imala i restorane i servise, sada je to u najmu. Bilo je manje ponude nego danas, a sada imamo jednu od najkompletnijih marina u sustavu, sa svim sadržajima – od dizalice, restorana i trgovine do ispostave Carine. Prvi sastav nautičara činili su Talijani, Slovenci i Austrijanci, a sada su na prvom mjestu Austrijanci pa slijede Nijemci, Slovenci, Talijani, govori Boris.
Marina je Umag okrenula k moru
Marina je već tada, a posebno poslije proširenja, sasvim promijenila Umag. Okrenuo se od kopna k moru, barkama, ribarenju. Sigurnost zaljeva prije nije bila takva da se moglo vezati toliko brodova kao danas. Prije su bila dva tri ribara, a sada ih ima 15–20. Povećao se broj ribarskih brodova, povećao se broj malih barki nas domaćih ljudi, pogotovo poslije druge faze 1994. godine, kada je marina sa 250 narasla na 500 vezova.
Najvažnije je to što je marina donijela jednu novu turističku ponudu. U samom gradu bilo je nešto hotela i restorančića, a glavna turistička ponuda sastojala se od hotelskih naselja Katoro, Stella Maris i Punta.
S dolaskom nautičara počelo je uređenje cijele umaške rive, uređena je šetnica, Umag je dobio kanalizaciju… Počela se stvarati i jedna kultura ponašanja prema moru i svijest o ekologiji. Uza sve to, što također nije nevažno, marina zapošljava 70 do 80 ljudi, što posredno što neposredno.
Od golfa i tenisa do vinskih staza
Od samog početka nastojimo gostima odmor učiniti što ugodnijim, najprije da im budemo dobri domaćini, da im osiguramo sve što im treba, da imaju siguran vez, čiste sanitarije i uredni okoliš, pa da mogu vrijeme provesti onako kako im najviše odgovara. A Umag doista ima mnogo toga za ponuditi – od tenisa, golfa, ronjenja i ribolova do atraktivnih biciklističkih i pješačkih ruta, konoba, restorana i vinskih staza. Na širem području Umaga ima nekoliko stotina teniskih igrališta. Tu je i poznati ATP turnir. Osjeća se to u povećanju plovila određene metraže – 20, 30, 40 metara, koja dolaze na četiri pet dana. Nije to velik broj, ali stvara dobar imidž i đir za ATP. Najveći brod koji se vezao u ACI marini Umag bio jedan minikruzer dug 119 metara. Dolazi jako puno poznatih ljudi, a mi im omogućujemo da uživaju u svojoj privatnosti i opuštenom odmoru. Neki su od njih ovdje i na stalnom vezu.
Zbog nas su Talijani spustili cijene 40 posto
Istra je na fenomenalnom položaju, ali trenutno (ljeto 2015, op.a.), s obzirom na situaciju na tržištu, i nismo, veli Boris. Kad se zbroje kapaciteti talijanskih marina tu na 15 milja – u Monfalconeu, Gradu i Lignanu, to je ukupno 9.000 vezova na ovom malom prostoru. Talijanske su marine bile prazne, pa su spustile cijenu do 40 posto, što nije malo, jer ljudima tih 1.000, 1.500 eura znači puno. No bit će tako godinu, dvije, tri – pa će se gosti polako vratiti.
Mi smo predaleko od čarterskih destinacija – motorna jahta do Kornata potroši 3.000 – 4.000 eura goriva, a jedrilicama treba tri dana dolje i isto toliko natrag. Međutim pojavili su se sad čarteraši koji jedre ovdje. Marina ima godišnje oko 4.000 dana tranzita.
Internet ne može zamijeniti odnos među ljudima
ACI marinu Umag posjetili smo u srpnju 2015, upravo na dan kada je u marini proradila najsuvremenija Wi Fi internetska veza. Koliko to znači gostima?
– Reakcije su svakako pozitivne. To je nešto bez čega je moderni život nezamisliv. Sigurno je da će gostima sada boravak u marini biti još ugodniji. Neće morati silaziti s broda s tabletima i laptopima te tražiti po marini gdje je bolji signal. Ako je i to turizam, neka bude. Jedna od bitnih stvari u turizmu je živa komunikacija s gostima – od mornara, recepcionara, dizaličara i bilo koga – do mene. Turizam se sastoji od dvije trećine živoga ljudskog rada, a tehnologija je samo pomoć u bržem rješavanju stvari. Prema našim se gostima ponašamo tako da se ovdje osjećaju kao kod kuće i mislim da smo u tomu uspjeli. Puno je nautičara kod nas na vezu već 20, 25 i 30 godina. Naša su druženja i fešte za Božić i Uskrs, a posebno za Dan ACI-ja, 1. srpnja, bliska i familijarna. Ove se godine za Dan ACI-ja na fešti koju smo pripremili u restoranu okupilo 60 ljudi. Zato ćemo i nadalje nastojati da naš odnos prema gostima ostane što neposredniji, a da se „na daljinu“ rješava samo ono što pogoduje da se gost osjeća ugodno – kaže Boris Gašperini.
Potražili smo potvrdu njegovih riječi među gostima marine.
Šefica recepcije ACI marine Umag Elena Činić rado nas je povezala i upoznala s Gerdom i Alfredom Straznicky, austrijskim bračnim parom iz Graza, koji su sa svojim brodom tada na vezu bili već punih 25 godina. Oboje su dugo u mirovini, pa godišnje i pet mjeseci provode i uživaju na svojem brodu simbolična imena – Primavera.
Kad je neko sretan – onda je i lijep!
Gerda, sitna, živahna i uvijek nasmijana, i Alfred, mladenački krepak i pritajeno vragolast – savršen su par. Elena i ja morali smo svakako poći s njima na brod i bio je to odmah odličan povod za otvaranje pjenušca. Uživamo s njima sjedeći za stolom u kokpitu i razgovor teče spontano. Kada kažemo da su vrlo pristao par i da izgledaju jako lijepo, Gerda ima spreman odgovor:
– Kada je netko sretan, onda je i lijep. Mi smo sretni, a za to je zaslužna i ova marina!
Za gotovo četvrt stoljeća, koliko drže brod u ACI marini Umag, Gerda i Alfred prokrstarili su cijeli Jadran i posjetili sve ACI marine – do Dubrovnika. Najljepše im je ipak u Umagu, ali ne miruju ni trena. Glavno prijevozno sredstvo im je bicikl – to je odlično za cirkulaciju, veli Gerda. Svako jutro idu po svježi kruh, odlaze na kupanje, na tržnicu, posjećuju gradiće u unutrašnjosti Istre. Obožavaju golf. Imaju svoje društvo s kojim putuju i igraju golf na terenima – od slovenskih Lipica do Londona, Španjolske, Kanarskih otoka i Afrike. Cijene i ovdašnji teren Crveni vrh sa 18 rupa. Za rezervaciju terena i termina samo nazovu Elenu.
Kuhaju li na brodu? Pripremaju samo doručak. Ručak vrlo rijetko, i to kada Alfred ulovi neku ribu. Onda Gerda navuče rukavice i baci se na posao: „Nastojim biti dama i u kuhinji – smije se Gerda. Alfred je podržava u tomu te kaže da oboje uglavnom jako cijene restoran u marini.
Samozatajna recepcionarka Irena Kokošar
No, nisu samo gosti vjerni ACI marini Umag. Prigodom posjeta otkrili smo samozatajnu Irenu Kokošar, koja je tada već 32 godine radila na recepciji ACI marine Umag. Promatramo Irenu na njezinu radnom mjestu za pultom recepcije ACI marine Umag. Gosta dočekuje s osmijehom, zrači iskrenom dobrodošlicom, ljubazna je i uslužna. S papirima barata vješto i nenametljivo, pristupačna je i laka u konverzaciji. Pažljiva i s naklonošću sluša jednog od stalnih gostiju koji joj povjerljivo iznosi neku novost o sebi i obitelji…
Kada smo „došli na red“ i kazali da bismo rado porazgovarali za ACI-jevu monografiju o njezinu dugogodišnjem radu na ovom mjestu, odjednom postaje plaha, suzdržljiva i samozatajna. Ne, ne, ne – izjave o marini daje jedino direktor … Naravno, red je red i to je dio profesije, ali ovo je iznimka, ona je na popisu prvih djelatnika ACI-ja koji još uvijek rade… Jedva smo je privoljeli da ipak nešto kaže o sebi i svojem radu.
Irena je iz Slovenije, iz „jednog mjesta kod Ljubljane“. Završila je jezičnu gimnaziju te je kao studentica došla sezonski raditi u ovu marinu. Kako je došla, tako je i ostala. Stalni radni odnos počeo joj je teći 24. srpnja 1984. godine. „Kada sam došla ovamo, bila je to još prava pustinja: kamenje, lukobrani, gatovi, vezovi… Mjesto je bilo udaljeno kao i sada, ali je sve bilo pusto, nije bilo ni ceste. A ovdje je sve bilo u jednoj prostoriji – običan pult, stol, stolica, telefon i pisaća mašina. A mi nismo imali iskustva, počinjali smo otpočetka. Kada smo primali goste, bio je tu šef recepcije Boris, on je praktički znao sve što treba s tim papirima. Lijepo mi je bilo raditi s gostima i poželjela sam ostati. Imali smo tada i servis, bila su tu dva dečka koja su se bavila sitnijim popravcima na brodovima i brodskim motorima. Od ostalih sadržaja bio je tu samo restoran i trgovina prehrambenim proizvodima. Ali nakon dvije tri godine imali smo i stolni tenis, iznajmljivali smo daske za jedrenje, punili smo boce za ronjenje… Gosti su bili zadovoljni time što smo im pružali, a najvažniji je bio siguran vez. Danas se o sigurnom vezu više ne priča. Traže se brojni drugi sadržaji – zabavni, kulturni, sportski, ugostiteljski … Imamo goste koji su ovdje od prvoga dana. S njima imamo odnose kao da smo obitelj. Sada dolaze sa svojim unucima. Neki su to prenijeli na djecu, ali neka djeca nisu to prihvatila. Mlađe generacije sasvim drugačije funkcioniraju. Najprije dobar internet pa onda sve ostalo… Nedostaje nam taj blizak odnos među ljudima, umjesto komunikacije preko programa i strojeva … I Umag se promijenio kao mjesto. Sada je to sve sređeno, ima puno života i događanja – završava svoju priču Irena Kokošar.
