Šibenčanin Boris Ninić je „difovac“. Završio je zagrebački Fakultet za fizičku kulturu, svojedobno znan kao Državni Institut za Fiskulturu. Bila je to glavna referenca za njegovo mjesto u ACY-ju, jer su se paralelno s nautikom razvijali i sportski sadržaji u tek sagrađenim marinama. Tako će se naći na svojem prvom prekomorskom putu do Kornata, gdje će ubrzo preuzeti i radno mjesto direktora ACY marine Piškera.
Borisa u predsezonu 2016. zatičemo u marini Betina. Ovdje je direktor marine od samog njezina otvorenja 1991. godine. Tada mu je glavna referenca bila – uspješan direktor ACI marine Piškera. Boris ovdje u Betini vodi i restoran koji se zove Kalafat – kako bi se znalo da je Betina kolijevka stare hrvatske brodogradnje. Uostalom, baš zato je ovdje uz ovaj škver bogate povijesti i otvorena ova suvremena marina. Evo Borisove priče od ACI-marine do Betine.
– Počelo je 1985. u šestom mjesecu. Moje prvo radno mjesto u ACI-ju bilo je ono voditelja sportova na vodi u ACI marini Jezera. Sjedište je bilo Autokamp Lovišća, tamo smo držali opremu za jedrenje – daske, derive i katamarane. Bilo je to ljeti 1985. Te sam zime prvi put išao preko na Kornate, na Piškeru. Preuzeo sam zimsko dežurstvo na Piškeri i Žutu.
Kada je počela sezona, opet su me vratili u ACI Vodice, za voditelja vodenih sportova. Sa mnom je bio i Frane Barbieri, Veljkov sin. Bio je na ispomoći, zajedno smo radili na daskama, Frane je sjajan jedriličar. Hrvoje Matutinović iz marketinga i ja vodili smo cijeli taj projekt. U Vodicama smo osnovali kamp za surfanje, pokupili smo sve daske iz marina, jer tamo to nije baš išlo. Stotine Šveđana dolazile bi u naš kamp i po tjedan dana bi jedrili na dasci.
Iskrcali su me na Piškeri – bio sam u šoku!
Kada je završila sezona, prebacili su me za direktora ACI marine Piškera. Inače sam se bavio i vaterpolom i jedrio sam, ali nikada na Kornate. Bilo mi je to prvo i izvanredno iskustvo – upoznati stare Kurnatare. Ali prvi dan, kada su me iskrcali na Piškeru, to je bio šok. Posada je već bila tamo – stalna ekipa. Prve sezone direktor je bio Ivo Pleslić, a ja sam došao kad se on povukao na kopno i postao koordinator nabave.
Najveći je problem bio samo s upravom Parka Kornata. Htjeli smo zasaditi stabla tamarisa da se malo oplemeni prostor. Mučili smo se i tražili malo zemlje među kamenjem, a onda bi oni došli i zapovjedili da vadimo ta stabalca, jer da to nije autohtono bilje u tom prostoru. A ono svugdje uokolo mali borići i tamarisi. S njima je jedino bilo velikih problema.
Spašavanje za whisky i Marlboro
Marina je zapravo smještena na otočiću Vela Panitula, a Piškera je susjedni, puno veći otok. Nasuprot ACI marine, dakle na Piškeri, nalazi se i kapelica koja se u nekim pisanim spomenicima naziva kapelicom Gospe od anđela, a ponegdje crkvom Male Gospe. Znana je i pod nazivom „ribarska katedrala“, jer to je danas jedino izvorno ribarsko svetište u Hrvatskoj. Naime u prvoj polovici 16. stoljeća naglo se razvio kornatski ribolov, bila su tu velika skladišta i centar za otkup ribe. Nedaleko od ACI marine kamena je utvrda s dvije kule – ostaci kaštela koji su podigli Mlečani da bi oporezivali ribare, pa su oni svakoga jutra ovamo morali donositi ulov na procjenu.
Preko puta marine, na Piškeri, sjeća se Boris, živio je stari ribar Roko Jelić, zvan Bare, otac supruge Stahana Jurage, dugogodišnjeg direktora marine Hramine u Murteru. Živio je u onoj kući pored crkvice, ribario je i sušio bi hobotnice i gavuniće, pa bi nešto od toga pripremio kad bi naišli turisti.
Upravo tu između Piškere i Panitule mali je plitki tjesnac sa sjevera iz kojeg se krasno vidi marina i vrlo je blizu. To je mnoge znalo zavarati, nije im se plovilo oko cijele Panitule, odakle je jedini nautički prilaz marini, pa su htjeli skratiti put i onda bi se nasukali na toj pličini. Moji bi mornari hitro s gumenjakom kretali u spasilačke akcije. Spašavanje bi bilo gotovo za pet minuta i bez neke velike štete jer na dnu je pijesak i mulj. Spašeni su bili zahvalni i sretni pa bi sve završilo u marinskom duty free shopu s bocom whiskya i štekom Marlboroa.
Lov u marini na 400 kilograma gofa
U stalnoj posadi marine bila je i domaćica Gordana Šimat, duša marine, a imali smo i ribara zaposlenog u stalnom radnom odnosu, Ivu Šimata zvanog „Butica“, inače supruga domaćice marine. Posao mu je bio loviti ribu za restorane u Piškeri i Žutu. Svaki drugi dan me zabrinuto znao pitati: „Jesam ja uhvatio dosta ribe za svoju plaću!?“ Ja bih mu rekao: „Ma jesi, i puno više od toga.“ Butica je bio i legenda od ronioca, preronio je cijele Kornate. A te ribe je nahvatao – čudo jedno, kaže Ninić.
U to spada i jedna čudesna ribarska priča iz travnja 1988. Dogodila se za vrijeme vrlo popularne regate Kornati kup, kojom se tradicionalno otvarala nautička sezona u Jadranu. ACI marina Piškera je kao i obično bila domaćin regate, ovdje se proglašavalo pobjednike prve etape, ovdje se zabavljalo, jelo i spavalo.
– Dan uoči regate – sjeća se Ninić – šećem gatovima, onako, da vidim kako stoje vezovi. I vidim riblje repove. Zovem Buticu pa velim: „Ive, vidi ovu gužvu u moru.“ On dođe i pogleda, a ono golemo jato gofova. Došli su na pašu, ispod pontona brste travu i školjke. Butica je imao gajetu i mrežu na krmi, pa je zaokružio jato. Navečer je upalio sviću i mi smo uzeli osti. Hodaš po mraku i gdje god baciš osti, izvadiš po dva gofa, ne možeš promašiti. Tako smo lovili cijelu noć i „natukli“ 400 kila gofa. Kao naručeno za drugi dan, za regatu Kornati kup.
Svaki dan svježi kruh, mlijeko, meso, voće i povrće
Snabdijevanje je u početku bilo dosta velik problem. U početku se voda dovozila vodonoscem koji se zvao Bok, a vozio ga je kapetan Milan Mudronja iz Murtera, kojem je bio nadimak „Tamara“. Mislim da ga nitko osim njega nije mogao voziti. Taj brod nije imao ni navigacijska svjetla, nego bi on na brodu upalio vatru. Kada bi pun vode dolazio u Piškeru, razma bi mu iznad mora bila 15–20 centimetara. Na brodu su bili njih dvojica – on i mornar. Trčali su dolje u makinu pa gore na komandni most. Bio je to golemi brod. Ljeti bi dolazio svaka dva-tri dana i dovozio po 12 vagona vode za Piškeru i isto toliko za Žut.
Svaki dan u sezoni dolazio je i brod Panitula, koji nam je iz Jezera dovozio hranu. Svaki dan smo imali svježi kruh, mlijeko, meso, voće i povrće – i za potrebe restorana i za trgovinu. Ne bi se ni iskrcalo, a već bi se sve prodalo.
Rukom po jastoga
Imali smo malu terasu uz kuhinju, pa smo tu najprije napravili šou s flambiranim palačinkama da to gosti vide. Onda, u moru smo imali jastožeru sa svježim rakovima, pa smo došli na ideju da u restoranu uredimo dva pokazna bazena akvarija. Direktor sektora za ugostiteljstvo u ACY-ju, Slavko Jurčić, poslao nam je iz Opatije sve potrebno, uključujući i filtre i pumpice. Sami smo složili ta dva bazena jedan puta jedan metar za kubik vode, silikonom smo oblijepili oko stakla, na dno stavili pijesak, Butica je izronio živo kamenje s prstacima, vatrogasnom pumpom smo ubacili more… A ujutro – šok! Sve je bilo mutno, zeleno, kao bara. Kamen je bio živ, organizmi su potrošili kisik… Onda izbacuj ručno tu vodu van, sve operi, kamenje isperi kiselinom pa temeljito čistom vodom … I kad smo unutra stavili čisto more i one žive jastoge i škarpine koje je ulovio Butica – Talijani su uživali! Bilo je to fenomenalno – dva bazena i kuhinjica među njima, gost bi samo stavio unutra ruku i izvadio jastoga…
Puni pogon – i danju i noću
A posla je bilo jako puno. Stalno smo bili krcati. Puna marina i vani na sidru još po stotinu brodova koji nisu mogli ući jer nije bilo mjesta. Svaki stol u restoranu vrtjeli bismo po tri puta tijekom noći. Onda smo došli na ideju da plato gdje su bile daske za jedrenje preuredimo u dižestiv bar kako bismo oslobodili stolove u restoranu. Da se gosti koji su pojeli što prije dignu i da oslobode stol onima koji žele jesti. Ma, to je bilo ludo – još uvijek proživljava i živo opisuje te dane Boris Ninić.
A za poludjeti je bila i kanalizacija. Brzo se gradilo, pa je bilo propusta i uz taj promet ljudi znalo je doći do začepljenja. Ali bio je tu brat Jose Šupe, direktora šibenskoga područja Mile Šupe, koji je inače bio tehnički direktor u Solarisu, pa bi došao pomoći sa svojom interventnom ekipom.
Dva stresna jedrenja
S nešto tjeskobe Boris se prisjeća i svojih jedriličarskih iskušenja iz toga doba.
– U sklopu studija imali smo jedrenje, ali nešto malo, na Badiji. A ovdje su me pozvali na prekojadransku regatu Pescara–Split, s Veljkom Barbierijem na njegovoj Karaki. Joso Šupe nije bio vičan jedrenju, pa je poslao mene. A tu su bili direktori – svi iskusni jedriličari, Leo Kuret, Nenad Bukvić… A ja – mali od kužine. Od straha nisam se mogao opustiti. Bilo mi je to prvo iskustvo preploviti Jadran.
A bio sam i sa Cinom Riccijem na početku ACI-jeve Nautičke akademije kada su se pripremali prvi instruktori – Damir Miloš, Raul Rončević i ostali. Bio sam s njima cijelo vrijeme, bili smo im domaćini na Piškeri. Jednom smo bili na večeri sa Cinom u Rovinju u restoranu. Mrak, pola noći, idemo leć. A Cino kaže: „Hajde, dižite jedra, idemo do Piškere.“ I tako mi po noći iz Rovinja put Piškere. Nisam znao gdje sam…
Korčulanska životna i poslovna škola
Borisu je posebno ostala u sjećanju ACI-jeva Korčulanska škola, koja se održavala dvije godine zaredom 1989. i 1990. u marini Korčula na kraju sezone.
– Skupili bi se direktori svih marina, svih područja i svih sektora – nas tridesetak s Veljkom Barbierijem na čelu – i imali smo sedam dana izlaganja, od jutra do mraka. Svaki od nas pričao bi o svojoj marini, o području ili o sektoru. Poslije toga dogovarali bi se planovi za sljedeću godinu. Bila je to prava životna i poslovna škola, još uvijek imam taj debeli štos materijala… Tu je nastao taj famozni ACI know-how, koji se nadopunjavao svake godine.
Direktori hotela s Jahorine – ljetni konobari
Boris opisuje i izuzetno zalaganje cijele stalne posade marine, koja je tako danonoćno imala pune ruke posla. Opustili bi se tek u rujnu i onda bi imali vremena za druženje, pa je bilo i slučajeva da se momak i djevojka prvi put upoznaju na poslu, zaljube i poslije vjenčaju. Također kaže da su među konobarima imali direktore hotela iz Bosne, s Jahorine i Bjelolasice te da su bili oduševljeni poslom. A na Piškeri su imali veće plaće kao konobari nego u Bosni kao direktori.
– Inače, Piškera je u to vrijeme bila kao oaza u koju su svi dolazili. Bilo je mnogo poznatih ljudi iz cijeloga svijeta. Gost nam je bio i Goran Štrok, koji je doveo britansku pop-zvijezdu Cliffa Richarda. U našoj marini vladalo je posebno ozračje, svi smo bili kao obitelj. Djeca naših ljudi dolazila su preko ljeta pomagati: sin Nene Bukvića, direktora nautike, bio nam je pomoćni mornar, dvije kćerkice Marice Blašković, direktorice sektora za financije, pomagale su u kuhinji, na recepciji nam je pomagao i sin Ante Markovića…
Zadnji dani Jugoslavije i zadnji susret s Antom Markovićem
Borisu se posebno usjekao u pamćenje jedan povijesni trenutak kojem je svjedočio, a povezan je upravo s Antom Markovićem, koji se zbio u to dramatično doba pred sam raspad Jugoslavije.
– Marković je znao ljetovati kod nas, bio je veoma skroman čovjek, tih, samozatajan. Posebno je guštao uz glavu od škarpine, volio je lubenicu… Kada je zadnji put bio kod nas, bio je premijer savezne vlade. Došao je bez tjelohranitelja, ostavio ih je na kopnu, supruga i on bili su sami s 10-metarskim gliserom. Toga dana njih su dvoje otplovili na Levrnaku i nitko osim mene nije znao gdje su. Toga se dana u Beogradu odigravao onaj scenarij s pučem što su ga pripremali Borisav Jović i ostali. Navečer, oko 22 sata, krenem za Levrnaku da ga nađem i da mu kažem kako ga cijeli dan traže telefonom, kako na televizije govore svašta… I onda smo zajedno poslušali noćne vijesti, a on je tamo kod Levrnake prenoćio. Ujutro se vratio u Piškeru, cijeli dan bio je na telefonu, a onda je otišao i poslije se više nikad nismo vidjeli.
Bio sam na Piškeri već četiri godine, upravo te 1990. dovršavala se ova marina u Betini, u međuvremenu su došla i djeca i obaveze, pa je došlo i vrijeme da se krene kući – dovršava svoju priču o ACI-ju Boris Ninić.
Ovdje nastavljamo najavljeni nastavak sjećanja i svjedočenja Alide Crvelin, današnje direktorice ACI marine Jezera. Dio njezinih sjećanja odnosi se na iste osobe o kojima je govorio Boris Ninić: na ribara Buticu, starog ribara Baru, na jastožere i akvarij bazene, na direktore konobare s Jahorine… No Alida nam u svojim sjećanjima prenosi ugođaje i uspomene na zbivanja za dežurstava poslije ljetne sezone.
Alida Crvelin: „Dnevno smo prodavali i do 50 kg ribe i jastoga
„Svi smo mi u to vrijeme davali dušu za ACY i marine. Pet sezona radila sam na Kornatima u ACY marini Piškera. Bilo je to od 1988. do 1992. Marine Piškera i Žut otvorene su 1985. godine za Dalmacija kup. Čak sam ih koristila i za dio svog diplomskog rada. Bile su zamišljene u smislu nekog robinzonskog turizma. Prvobitni restoran u marini bili su: šank, stolovi, stolice i mali roštilj. To je bila kuhinja. Zamisao je bila da gosti sa sobom donesu neku ribu i meso te da se sami posluže tim roštiljem.
Međutim došao je ferragosto, s njim i prve velike jahte, i navečer evo klijentele. Dolaze šinjore, duge večernje haljine i štikle – stižu na večeru. Tko će ih i čime poslužiti? Odmah se ukazala potreba da se u marinama Žut i Piškera restorani preurede. Dograđene su velike kuhinje, a prvotne kuhinje pretvorene su u šank. Uređene su i terase.
Preko ljeta smo na Piškeri imali na ispomoći radnu snagu s Jahorine. I tamošnji direktori hotela iz kompleksa Zimskih olimpijskih igara ovdje su na Piškeri preko sezone radili kao konobari. Imali smo zaista sjajne konobare, za razliku od danas, kada je jako teško dobiti kvalitetnog sezonskog konobara. Neki su ostajali cijelu sezonu, a neki su radili na smjenu. Tako su se izmjenjivali Goran, Pajo, Selim, Ante, Ratko, Risto, Fehma, Safija i mnogi drugi. Sa svima smo se odlično slagali i surađivali.
Direktor marine Boris Ninić jako se zalagao za marinu. Imali smo jastožere u moru, gdje smo držali žive jastoge koje smo dobavljali s Visa. Zaposlili smo ribara Ivu Buticu da za nas lovi ribu. Imali smo i bazene u restoranu, gdje smo držali žive jastoge i ribe. Kada bi Butica digao škarpinu, živu bismo je stavili u bazen. Talijani su bili ushićeni. Posao je išao sjajno – u restoranu smo prodavali dnevno, pa mislim, i do 50 kg ribe i jastoga.
Finski nautičari gulili krumpire i lovili ribe
Kada bi sezona završila, restoran više nije radio, a po troje-četvero ostalo bi na dežurstvu. U to smo se vrijeme smjeli mijenjati međusobno na radnim mjestima. Ja sam čak ondje imala i ključeve od duty free shopa. Kada je kolega iz free shopa bio doma, ja sam ga mijenjala – a kad sam ja bila doma, on je mene mijenjao na recepciji. I marina je funkcionirala i s tri osobe. Radili bismo inventuru, popis robe, počistili bismo marinu i spremili je za zimu.
Jednom prilikom, tjedan dana nakon službenog zatvaranja marine, 1. listopada, kada se više ne naplaćuje vez, puhalo je jako jugo i u marinu su se došli skloniti jedan motornjak i jedna jedrilica s posadom iz Finske. Na jedrilici su bili ljudi iz Oulua, sjećam se, jer kasnije su nas pozivali k sebi u goste, a pet godina kasnije došli su mi u posjet. Nisu opskrbili brod jer su se namjeravali odmah vratiti u marinu Hramina u Murteru. A ovi drugi su s motornjakom išli iz Opatije za Dubrovnik i došli su do Piškere s namjerom da prenoće. Gospodin Schaller je bio inače u Opatiji na godišnjem vezu. Restoran nije radio, a hrane je bilo samo za nas troje, pa sam im rekla da nemam ništa, nego samo ovo što kuham za nas. Onda su oni pitali: „A što vi to kuhate?“ Mijesila sam kruh, koji bih ispekla u plinskoj pećnici, jer smo strujni agregat palili tek navečer. Dečki bi išli dignuti mrežu i onda bih kraj mora čistila ribu… Ponudila sam im dakle za jelo ono što ribari uhvate. Taj dan dečki su bacili mrežu i uspjeli su ju po tom jugu podići, mislim da su tada digli i hobotnicu. Pridružili su nam se na večeri, a ja sam im ponudila da vide ujutro kako se diže mreža i kako će je popodne baciti. Ukratko, ostali su četiri-pet dana. Žene su gulile krumpire i pomagale u kuhinji, hrana je bila – riba, krumpir i nešto što je ostalo zatvaranjem restorana.
Svoje doživljaje na Piškeri gospodin Schaller objavio je u Yachtu, te se reportaža vrtjela u svim brojevima tijekom sezone. Opisao je kako su krenuli rutom iz Opatije prema Dubrovniku, ali da ih je „zaustavila“ posada Piškere i da su onda taj dio proveli ovdje – lovili su ribu s posadom, a da su njihove žene pomagale u kuhinji…
Ribar Bare piše cijene štapom u pijesku
U Piškeri, ondje preko puta marine, kod one crkvice, bila je kućica u kojoj je živio stari ribar Bare. Redovito je u jastožeri imao žive rakove. Ponekad bi za neke slučajne goste nešto i skuhao. Mene je jako volio. Poslala bih mu po dečkima, kako mi kažemo, „glavu kruva“, jer čovjek je tamo sam, tko zna kad je zadnji puta jeo friški kruh! Ta pažnja mu je puno značila. A nije baš volio ljude, bio je osobenjak. Uvijek mi je u sjećanju kako je naplaćivao gostima to što bi skuhao u jednoj teći. Kad bismo ga pitali koliko to košta, on bi im na zemlji ispod bora štapom napisao brojku. Nije znao strane jezike, ali razumio bi kad bi netko rekao zahlen.
Večernja čarolija – gitara, šterike i pisma
Kornati su divni. Nije čudo što ih ljudi tako obožavaju. A Piškera ima posebnu draž – to je oaza u divljini. Nezaboravan je onaj trenutak navečer kad se ugase agregati, kad se sve smiri. Goste bih znala upozoriti da sačekaju taj trenutak na terasi restorana, kad ostanu svijetliti samo šterike (svijeće). Taj život na otoku, daleko od civilizacije, za mlade ljude nije bio lagan, jer si na neki način u izolaciji, makar je to bila marina. Ali sve su to bili dobri dečki. Bio je jedan momak iz Murtera, Nino Putniković, koji bi gotovo svaku večer svirao gitaru. I tako, završimo posao, gasimo agregat, ostanu šterike, gitara i pisma. Inače, ja pjevam cijeli život, ja sam u folkloru i pjevam u crkvi. I tko je god došao k nama, u to vrijeme se pjevalo. Posebno drago bi mi bilo kad bi došao lučki kapetan Branko Rameša iz Murtera. Najprije se malo razgovaralo, onda bi netko počeo pjevati, drugi bi prihvatili i to bi se pretvorilo u feštu. Svi smo takvi – ljudi od mora i pisme.
Pet-šest dana rođendana
Tamo na Piškeri radili smo i živjeli posebnim životom. Moji su se rođendani dolje slavili po pet šest dana. Gospođa Gordana, žena našeg ribara Butice, jednom mi je napravila golemu tortu i ispekla ju je u onom velikom konobarskom ovalu na kojem se nose čaše. Puno bi ljudi dolazilo i odlazilo u tih pet šest dana.
Jednom su moj otac i brat prolazili ovuda, a ja ih zovem: „Hajde, dođite na rođendan!“ – „Pa bio ti je rođendan!“ – „Da, prije pet šest dana, ali još uvijek traje.“ Moj otac nije navraćao u marinu – njemu je to bilo nespojivo: privatno s poslovnim.
Na Žutu i Piškeri tada se drugačije živjelo, naglasak je bio na druženju, bilo je više posla, restorani nisu bili u najmu i svi smo navečer pomagali. Okupljeni sa svih strana, živjeli smo i radili kao velika obitelj.
