U Hrvatskoj Vladi Ante Markovića još je jedan čovjek odigrao značajnu ulogu u gradnji prvih 16 ACI-jevih marina. Veljko Barbieri u svojim memoarskim zapisima navodi kako je u bitci s urbanistima, koji su osporavali izabrane lokacije i pri ugovaranju poslova građevinskim poduzećima imao podršku ministra urbanizma i graditeljstva Danijela Režeka.
Evo svjedočenja ovog poduzetnog Međimurca, koji je tada bio aktivan na mjestu podpredsjednika Nadzornog odbora Ingre:
„Da, bio sam u to vrijeme, kako se to tada zvalo: sekretar Komiteta za graditeljstvo stambeno gospodarstvo i zaštitu čovjekove okoline, pa čak i vodoprivredu sam koordinirao. Danas bi to bilo – ministar graditeljstva i zaštite okoline. Najprije sam to obavljao 4 godine u Vladi Pere Flekovića, pa onda i u Markovićevoj Vladi.
Pero Fleković bio je predsjednik Izvršnog vijeća Sabora, koji je Centralnom komitetu dao uvjet da prihvaća mandat predsjednika Vlade ako mu dozvole da sam odabere svoje suradnike, a ne da mu društveno-političke zajednice daju „podobne“. A ja sam imao upravo reference koje su trebale i Flekoviću i Markoviću. Bio sam tehnički direktor građevinskog poduzeća „Međimurje“, predsjednik Skupštine općine Čakovec u jednom mandatu i nešto sitno u drugom. To je kao današnji župan. Mi smo u Međimurju imali prvi prostorni plan u Hrvatskoj i zapažen gospodarski razvoj i rezultate.
Antu Markovića sam znao još kada je bio direktor „Končara“, selili smo prve pogone „Končara“ iz Zagreba u Međimurje, u Donji Kraljevec.
Na Vladi je Ante Marković, krajem 1982., pokrenuo priču o turizmu. Rekao je kako moramo napraviti zaokret prema turizmu, trebamo razvijati zdravstveni, a posebno nautički, turizam, te da smo to trebali učiniti već ranije. Mene je pozvao i povjerio mi je zadaću: „Formiramo radnu grupu za gradnju lanca marina na Jadranu. Veljko Barbieri joj je šef, a ti si urbanista i građevinar, budi mu desna ruka.“ I tu smo se Barbieri i ja upoznali i počeli suradnju, dakle s nalogom Vlade o to me što ćemo raditi. Počelo je spontano, ali iskreno!
Imao sam vikendicu u Gajcu na otoku Pagu, te je Barbieri znao doploviti i pozvati me na svoj brod, pa smo obilazili i procjenjivali mjesta gdje bi se mogla ili trebala graditi marina. INA projekt je bio glavni u izradi projekata, a mi smo istovremeno osmišljavali planove gradnje.
Međimurci grade marine
U igri za građenje su bile: Hidroelektra, Pomgrad, splitska operativa i ostali uspješni građevinari. Prilikom dogovora o podjeli građenja pojedinih marina, rekao sam: „Pa neka gradi i GK Međimurje!“ Ante Marković, koji je sve to pratio, odgovorio mi je: „Pa, ti nisi normalan. Di budu tvoji Međimurci delali marine?“ A ja mu odgovorim: „ Ante, pomorske radove buju delali specijalisti, a ovo gore na kopnu budu napravili moji Međimurci.“ I znate koja je marina bila prva gotova? Ona u Vodicama. Međimurci su bili prvi, a nisu niti falili na gradilištima u Murteru, Umagu i Rovinju. Ante je bio prezadovoljan.
Žarko Čikara, generalni direktor „Hidroelektre“, Mato Čop, generalni direktor „Industrogradnje“, poduzeće „Pomgrad“, svi su oni sa svojim operativama bili na visini zadatka. Sve se koordiniralo. Usko grlo su bili projektanti. Nije tu bilo puno iskustva, a to su veoma složeni projekti. Znalo se dogoditi da smo imali previše projekata u realizaciji, a premalo dovršene projektne dokumentacije. U takvoj situaciji smo se našli svi skupa i dogovarali se u hodu. Ovdje je Čikara prekapacitiran, ali zato može Mato Čop ili splitska, riječka ili neka druga operativa. Nastojali smo biti objektivni, da nam nitko ne može prigovoriti sa željom da nam kapaciteti budu ravnomjerno i optimalno korišteni. Radilo se koordinirano i nismo imali većih zastoja. Pratio sam radove na gradilištima, puno je toga trebalo savladavati na „bojnom polju“, od podvodnih struja do složenih lokacija na otocima.
Građevinski svjetski rekord
Radilo se danonoćno i nedjeljom i praznikom. Sve smo to savladali i završili u predviđenom roku – završava veliku priču o gradnji prvih 16 ACI marina Danijel Režek, ministar graditeljstva i urbanizma u Vladi Ante Markovića. Dodajmo još i to da gradnja 16 marina, u koordinaciji Danijela Režeka, ne samo da je završila u roku već je sve bilo gotovo prije te su tako može slobodno kazati da su marine završene u rekordnom roku. Od prvog krampa do prvog usidrenog broda izgrađeno je 16 marina za samo godinu i pol dana, točnije 18 mjeseci. Gotovo jedna marina mjesečno! Bio je to, i ostao, svojevrsni svjetski rekord. No, o tome će biti još riječi u idućem poglavlju. Danijel Režek, s kojim smo razgovarali na terapiji nakon operacije kuka u lovranskoj Klinici za ortopediju još na kraju dodaje:
– Imao sam prigodu i čast živjeti i raditi s Veljkom Barbierijem, čovjekom neumorne energije, velikog znanja i velikog optimizma. Kada sam bio operiran i liječen 1999. g odine nije propustio doći u bolnicu i Terapiju, zaželjeti mi brzi oporavak. Pokazao mi je da ne zaboravlja suradnike i prijatelje. Čakulali smo o svemu, o lijepim, teškim i složenim vremenima, sa željom da se projekat ACI i u novi društveno-političkim odnosima održi i nastavi.
