Aktualno

DALMATIA BOAT SHOW: Novi nautički sajam u Marini Baotić, 18. do 21. 4. 2024.

Od 18. do 21. 4. 2024. u Marini Baotić...

POZIV VINOLJUPCIMA Smotra istarskih vina u Gračišću, 1. 4. 2024.

Već 29 godina tradicionalno svakog Uskrsnog ponedjeljka u malom...

CROATIA NAUTIC SHOW, Marina Kaštela, 18-21. 4. 2024: 35 tvrtki predstavlja 80 brodova

U Marini Kaštela održava se od 18. do 21....

DARKO PETROVIĆ, prvi direktor ACI marine Skradin: “Bili smo prva marina koja je uvela voki-tokije i ACI-jeve zastavice u svakodnevnu praksu”

"Bez svojeg izvornog softvera ACI ostaje samo iluzija, osuđen na puko vegetiranje. Svakodnevno prošećem marinom koju sam stvarao svojim srcem i ljubavlju, promatram grotesknu i otužnu sudbinu svoje zlatne posade. Nema više onog zadovoljstva i užitka, prijateljstva i zajedništva, pjesme, motivacije, inspiracije"

Skradinjanin Darko Petrović, kako kaže, našao je u ACI marini Skradin „ potpuno duhovno, duševno i kreativno ispunjenje svoje ličnosti te savršen način kako iskazati ljubav prema svojem rodnom kraju“.

Nakon Pomorske škole Darko je kao strojar dvije i pol godine plovio svjetskim morima. Iskrcao se u Indiji, te kaže da je „shvatio da poziv strojara nije ono što ga ispunjava te je u procesu individuacije i osvještavanja krenuo putem spiritualnosti“. Otišao je živjeti u Englesku, uključio se u studij filozofije, antropozofije i metafizike. Nastavak toga puta i povratka u „stvarni svijet“ Darko Petrović opisat će ovako:

„Dugi niz godina trajalo je duhovno traganje za bítkom i sinkronizacija sa svijetom. Dok sam bio u Londonu, jedan mi je prijatelj s filozofije kazao da se na Jadranu zbiva nešto izvanredno, da Ante Marković i Veljko Barbieri stvaraju novi sustav marina. Kako sam bio pri kraju jednog duhovnog ciklusa vezanog za metafiziku i psihologiju, odlučio sam da iz svijeta apstrakcije zakoračim u stvarnost, odnosno u svijet stvari. ACI je tražio ljude s kojima može ostvariti svoj započeti program nautičkog razvoja Jadrana. Ispunjen iskustvom plovidbe svjetskim morima, vizijom Jadrana u njegovoj važnosti, posebnosti i potrebi za održivim razvojem, krenuo sam k svome novome cilju. U tom programu prepoznao sam, osim razvoja Jadrana, idealnu šansu i za razvoj Skradina i njegove regije. Javio sam se na natječaj i nakon intervjua, u kojem sam objasnio te svoje motive i interese, došao sam na mjesto direktora ACI marine Skradin.

ACI marina Skradin danas - pogled s mora
ACI marina Skradin danas – pogled s mora / Foto: PR ACI

Na samom startu krenuli smo punim jedrima, nadahnuti ACI know-how standardom, etičkim načelima, invencijom i entuzijazmom. Moj angažman u idućih sedam i pol godina protekao je bez ijednog slobodnog dana. Odmah mi je bilo jasno da za ostvarenje visokih ciljeva treba napraviti vrhunski tim. Opredijelio sam se uglavnom za mlade momke, rođene Skradinjance, bez dana radnog iskustva, osim za potrebe servisa i recepcije, veli Darko Petrović. Kriterij za zaposlenje, veli Petrović, bio je vrlo jednostavan. Prvo pravilo – možeš dobiti posao samo na način da svojim radom i zalaganjem zaposliš još najmanje dvojicu; drugo pravilo – dok traje sezona, nema radnog vremena, znači da si 24 sata na raspolaganju, a nakon sezone koristiš maksimalne beneficije; treće pravilo je disciplina – ako bilo kada u bilo kojim uvjetima odbiješ radni zadatak ili ogriješiš se o radna pravila, odmah možeš otići, ne moraš čekati otkaz. Već nakon prve sezone bilo je jasno da smo na pravom putu. I, što je najvažnije, ginuo sam za svoju posadu. Tvrdi Petrović, te kaže: „Oni su uzvraćali maksimalnim zalaganjem. Imena tih mladih ljudi trebaju biti trajno obilježena, jer bez njihove energije sve bi ostalo samo iluzija. Dakle bili su to: Milica Petrović „Cica“, šefica recepcije (moja supruga), Jadranka Skorić, Darko Milković zvan „Pajo“ – recepcija; Jure Jurić s nadimkom „Prljukac“ i Bore Gnjidić zvan „Britva“ – servis; zatim u nautici: Bore Zorica „Mrki“, Zoran Nonković „Siso“, Zvonimir Bubalo „Bubi“, Ante Sladić „Toni“, Mićo Vuković, Mile Žura s nadimkom „Štrici“ i Ante Bačić zvan „Rod“ te Anka Anić i Bosa Žura – čistačice i Niko Gulin zvan „Versače“ – marikultura. Uz njih radili su i brojni sezonci.

ACI know-how stalno smo usavršavali

ACI je bio jedinstven program, koji je emanirao nevjerojatnu energiju, a Skradin u svom tom fenomenu bio je posebno karizmatičan, priča Petrović. „Kao Skradinjanac, uložio sam svu svoju ljubav i energiju u to. Svi mi koji smo tamo radili bili smo vrlo motivirani i puni adrenalina. Kada bi bilo nevrijeme, nije trebalo pozivati i zapovijedati, svi bismo se odmah stvorili u marini. Svakodnevno smo razmišljali o novim detaljima, a vezovima smo bili opsjednuti. Kako ih usavršiti, što napraviti da vez bude idealan, osobno sam ronio, provjeravao i modificirao sa svojom posadom sve naše vezove svake godine. Vezovi su bili napravljeni za prosječnu duljinu jahti od 8 do 12 metara, a već prve godine prosjek duljine brodova u ACI marini Skradin iznosio je 14 metara. Unutar sustava ACI-ja napravljen je jedinstven standard kao zajednička platforma za sve marine, a mi smo u Skradinu taj jedinstveni ACI know-how stalno usavršavali i dopunjavali. Svaki nautičar i svaki skiper bio je za nas svetinja, bez obzira na ime i na zastavu. Sjećam se jednog jedrenjaka koji je došao 1985. godine, 17 metara, australska zastava, bila je to jedna obitelj koja je tri i pol godine krstarila svijetom. Prihvatili smo ih s punom pažnjom, odajući im veliku čast na tom pothvatu. Ostali su mjesec dana, a kad su otišli, u našoj knjizi dojmova ostalo je zapisano da su preplovili 36.000 nautičkih milja i da nigdje na svijetu na tom svojem putu nisu naišli na takav hospitality, na takvu atmosferu, ugođaj i doživljaj kao u ACI marini Skradin.

ACY marina Skradin, 1984.
ACY marina Skradin, 1984. / Foto: PR ACI

Drago Petrović Gas – prof. povijesti, ronilac i čuvena konoba „Prstaci“

U ACI sam došao krajem 1983. godine, kada su Veljko Barbieri, Joso Šupe i Jere Slavica već dogovorili lokaciju i gradnju marine. Joso, Jere i moj pokojni rođak Drago Petrović „Gas“ bili su generacija iz škole. Baš taj moj rođak vrlo je važan za cijelu priču. Nakon Pedagoške akademije zaposlio se Gas u školi kao profesor povijesti. Kada je primio svoju prvu profesorsku plaću i vidio da je može u jednom danu zaraditi roneći školjke, napustio je profesorsku karijeru i posvetio se ronjenju. Ronio je školjke, najvećim djelom prstace, za Branka Bevandu, poznatog opatijskog ugostitelja, te Bolanču u Zadru i „Uzoritu“ u Šibeniku. A onda mu je jednoga dana Bevanda rekao: „Moraš nešto i za sebe napraviti“, i tako je Gas uplovio u gastronomske vode. Stekavši nešto ugostiteljskog iskustva, Gas je otvorio svoju čuvenu konobu „Prstaci“ blizu buduće marine. Pošto je gastronomija uvijek bila važan dio ukupnog užitka, sve nas je osvojila ta njegova gastronomska jednostavna ponuda. Kad dođeš na ručak, jedeš školjke koje je Gas izronio ujutro, a kad dođeš na večeru, jedeš školjke koje je on izronio popodne. Bio je nadaleko poznat po savršenoj buzari, školjkama i morskoj salati koju smo zvali „zemlja-zrak“, zatim po marinadi od prstaca, volaka, san žakova i dagnji,“ sjeća se Darko Petrović. Naime, u to vrijeme prstaci su se slobodno ubirali i koristili kao hrana, a zakon će ih zaštiti posebnim pravilnikom tek 2002. godine. A „san žak“ (izvorno francuski – St. Jacques) vrlo je ukusna školjka koja se kod nas zove Jakobova kapica.

Gas je imao veliko srce i emociju, bio je najglasniji i nitko mu se nije mogao suprotstaviti. Mislim da je svojom energijom umnogome pripomogao da Skradin prihvati ACI marinu kao program svojeg razvoja. Gas je bio veliki prijatelj sa svima, Veljko Barbieri, Ante Marković i svi ostali obožavali su ga, a nautičari su hrlili u njegovu konobu. No osobna mu zarada nikad nije bila ispred ACI-ja i Skradina. Bio je svjestan mogućnosti razvoja Skradina upravo u programu ACI ja, a onda je u tom razvoju vidio i svoju osobnu šansu. Stalno je promatrao naš rad i bio je moj najveći kritičar.

„Follow me!“

Bili smo prva marina koja je uvela voki-tokije i ACI-jeve zastavice u svakodnevnu praksu. Voki-tokije su donirali meksički TV magnat Emilio Azcárraga i George Nicholson, vlasnik kompanije Camper & Nicholsons, o kojima će u nastavku biti više riječi. Među prvima smo imali i Risove gumenjake i pente Tomos od 10 i 18 konja. Također smo uveli novu praksu u pristupu nautičarima. Naime, iz vremena dok sam plovio primijenio sam svoje iskustvo iz luke Dunedin na jugu Novog Zelanda. Uplovljavalo se kroz osam milja dug kanal, a na ulazu bi svaki brod dočekala pilotìna sa svjetlećim znakom „Follow me!“. Primijenili smo to kao model ACI marine Skradin u prihvatu plovila. Čim bi spazili jahtu koja iza Punte Križa ulazi u skradinski akvatorij, naš bi joj gumenjak začas izašao u susret, salutirajući skiperu: „You welcome, sir! Please, follow me!“ Svaki brod bismo tako dočekali, pozdravili, dopratili, vezali i dali sve informacije na besprijekornom engleskom jeziku. Europski nautičari i skiperi to su prihvaćali. U našoj nautičkoj praksi bilo je to sasvim nešto novo i zasigurno posebnost Skradina u sustavu ACI-ja. Dolazila nam je bogata srednja klasa iz cijele Europe, a mi smo tim neposrednim pristupom imali odmah direktan kontakt sa skiperima, otkrivali smo im naše posebnosti, dolazilo je do razmjene informacija, bliskog odnosa – opisuje Darko Petrović tu inovaciju u radu ACI marine Skradin.

John H. Loudon na naslovnici Timea
John H. Loudon na naslovnici Timea 1960. godine

Bum mega jahtinga

Osim što su kroz djelatnost marine unaprjeđivali sustav ACI-ja, Darko Petrović i njegova posada bili su prvi promotori i ishodišna točka razvoja mega jahtinga u Hrvatskoj, odnosno u tadašnjoj Jugoslaviji. Naime mega jahte u Jugoslaviju nisu dolazile u komercijalnom smislu, jer tadašnja osiguravajuća društva i pomorske agencije nisu bili kompatibilni sa svjetskim pomorskim agencijama specijaliziranim za mega jahting. Naravno, izuzev nekolicine mega jahti koje su dolazile u posjet Titu na Brijune i onih rijetkih koje bi se nakratko zaustavljale u prolazu na relaciji Grčka–Venecija. Skradinski ACI-jevci počeli su primati te mega jahte u prolazu na poseban način, pa su razvili tu za Jadran sasvim novu aktivnost. Darko Petrović prisjeća se kako je počeo i kako se razvio taj skradinski mega jahting bum…

– U ljeto 1985, druge sezone rada ACI marine Skradin, u Prokljan je ušla jedna golema jahta. Upravo sam se vraćao autom iz Šibenika, gdje sam svaki dan u SDK predavao utržak, kada s ceste iznad Bilica na Prokljanu spazim to čudo od broda.

Pristajanje mega jahte Paraiso – pothvat za pamćenje

Dođem u marinu, sjednem u gumenjak i krenem prema mega jahti. Bila je to glasovita mega jahta Paraiso, duga 47 metara, velebnog vanjskog izgleda i ekskluzivnog interijera, djelo poznatog australskog jaht-dizajnera Jona Bannenberga. Obratim se kapetanu na engleskom kazavši da sam direktor marine i započnem priču. Gore na mostu čuli su što govorim, pa jedan stariji gospodin astečkog izgleda kaže kapetanu – dovedi ga gore. Ja se predstavim, a on kaže: „Ja sam Emilio Azcárraga Milmo, a ovo je gospodin George Nicholson!“ Bio je to doista zvjezdani susret! Čista karizma! Jedan od najbogatijih Južnoamerikanaca, meksički TV magnat Emilio Azcárraga i George Nicholson, vlasnik tvrtke Camper & Nicholsons, najstarije i najmoćnije mega jahting korporacije na svijetu. Odmah smo uspostavili iskrenu, spontanu i emotivnu komunikaciju. Došli su u Prokljan na par sati vidjeti Skradinski buk i otići dalje! A ja gospodi predložim da uplove u skradinsku marinu. Ta je ideja engleskog kapetana na trenutak stavila na veliku kušnju, vidjelo mu se to na licu. U međuvremenu dogovorimo strategiju pristajanja. Bio je to pravi spektakl koji se odvijao na operativnoj obali pred mnoštvom okupljenih građana i stranih nautičara. S mojim spretnim mornarima vezali smo Paraiso takvom lakoćom i brzinom da su i kapetan, i gospoda Azcárraga i Nicholson ostali zatečeni. Njihove čestitke i komplimente primili smo s velikim ponosom. Bilo je to prvo veliko krštenje i potvrda našeg samopouzdanja.

Gastronomija i gostoprimstvo

Ostali su puna tri dana. Svakoga bi ih dana uvodili u ljepote i tajne kanjona Krke te kulturno povijesnu baštinu skradinskog kraja. Gas i ja bili smo im domaćini prvi dan. Organizirali smo gala večeru za gospodu Azcárraga i Nicholson te njihove obitelji. Bila je to gastronomska rapsodija u opuštenoj i veseloj atmosferi, popraćena ugodnim razgovorima. Na kraju je gospodin Azcárraga želio platiti, a Gas i ja smo se već dogovorili da ih počastimo o zajedničkom trošku. Bili su zatečeni i oduševljeni te smo toga trenutka zadobili njihovo povjerenje. Imali smo one male zastavice ACY-ja i ja im nadahnut, a to mi je Veljko dozvoljavao, rukom na zastavici napišem da ih proglašavam počasnim gostima ACY-ja dok su živi! Tako nešto još nisu doživjeli! Uspostavili smo prisan odnos s tada najznačajnijim ljudima mega jahtinga. Nakon par mjeseci na ime i prezime direktora ACY marine Skradin stiže iz Meksika velika koverta – počasno članstvo u marini u meksičkom Acapulcou. Na licima moje posade zrcalio se osmijeh!

Poslije Nicholsona i Azcárraga – na vezu 60-tak mega jahti

George Nicholson imao je tada u svojem menadžmentu preko 400 mega jahti. On i Emilio Azcárraga svim svojim prijateljima govorili su: „Idite k Darku u Skradin!“ Slali su nam najbogatije ljude svijeta. Do 1990. godine posjetilo nas je tijekom sezone šezdesetak mega jahti uglednih i bogatih ljudi iz čitavog svijeta – prinčeva, kraljeva, industrijalaca, predsjednika velikih korporacija, premijera – sjeća se Darko Petrović.

Zbog boljeg razumijevanja o kakvoj se kategoriji ljudi radi, može se napraviti ova usporedba – ono što je Ted Turner bio sa CNN-om na engleskom govornom području to je Emilio Azcárraga s Univisionom, Galvisonom i pedesetak drugih kanala bio na španjolskom govornom području.

Među prvima u svijetu počeo je koristiti kabelsku TV tehnologiju, i u ljeto 1987. u našoj ACY marini Skradin svaki je vez imao kabelski priključak sa sedam kanala, kao i svaka kuća u Skradinu. Bila je to prava tehnološka revolucija u to doba. Ovaj pothvat, vrijedan 285.000 ondašnjih njemačkih maraka (oko 150.000 eura) treba pripisati isključivo Petrovićevoj ideji i Emilijevu osobnom altruizmu. Tako se stvarala karizma ACI marine Skradin, na temeljima neposrednosti, otvorenosti, iskrenosti i mladosti. Poznati ljudi i skiperi iz svijeta, Europe i domovine to su prepoznali, tražeći mir, jednostavnost i diskreciju.

Kako sam rođeni Skradinjanac, beskrajno zaljubljen u Skradin i kanjon rijeke Krke, uspio sam jednim dijelom proniknuti u tajne te prekrasne i jedinstvene prirode. U osmom mjesecu energija Skradinskog buka mirna je i možeš proći kroz sve razine slapova i netaknute dijelove sedrenih barijera. I to su bile naše spektakularne ture kroz koje smo posada i ja vodili najmoćnije ljude svijeta. I oni bi zauvijek ostajali osvojeni magijom Skradina.

Pastrve, lososi i entropija mora

Posebnost skradinske marine bio je i uzgoj salmonidnih pastrva, pacifičkih srebrenih i japanskih lososa, veli Petrović. Bilo je to zamišljeno kao sekundarna djelatnost marine. Imao sam veliku sreću da je te prve godine prinos bio nevjerojatan – pet do deset puta veći nego drugdje u svijetu. Ljudi u Institutu Ruđer Bošković odmah su o tomu obavijestili Oceanografski institut u Parizu, odakle je stigao Jean Marie Martin*, znanstveni direktor instituta National Center for Scientific Research, s ekipom znanstvenika da vide što se to u Skradinu događa. Ostali su ovdje nekoliko mjeseci, a ja sam im bio logistika. Ovdje na ušću Krke triput dnevno obavljali su mjerenja i tu su otkrili fenomen entropije mora, kako ja volim kazati – ljubav mora i rijeke. Uz pomoć Jean-Marieja Martina uspio sam shvatiti temeljne vrijednosti i tajne našeg kanjona Krke, što sam zatim nadahnuto dijelio sa svojim gostima. Jean-Marie Martin, kasnije je postao direktor Instituta za zaštitu okoliša i održivi razvoj Europske komisije. Bio je i znanstveni direktor Nacionalnog centra za znanstvena istraživanja i École Normale Supérieure. Doktor znanosti te počasni doktor i član raznih svjetskih akademija.Taj projekt s lososom i morskom pastrvom na kraju je propao isključivo zbog teškoća u plasmanu. Naime ribu veličine od kilogram i pol do tri kilograma nitko u Jugoslaviji nije htio kupovati. Takva je razina osviještenosti bila u ono vrijeme. A ja tu nisam ni želio veći angažman. Jer nautika je bila naša prva i najveća preokupacija i ljubav, a uzgoj ribe samo sekundarna djelatnost, kroz koju sam želio zaposliti što više mladih Skradinjanaca – objašnjava Darko Petrović.

Giuliana Camerino i Adalberto Sansone

Već je bilo riječi o Giuliani Camerino, rođenoj Coen vlasnici svjetskog modnog branda „Roberta di Camerino“, legendi modnog svijeta i jet seta te njenom angažmanu oko oblikovanja i definiranja branda ACY.

– Giuliana je upravo preko Skradina i mene upoznala Veljka Barbierija, veli Petrović. „Pri jednom od naših zajedničkih susreta s Veljkom tako se rodila i inicijativa o suradnji u realizaciji formulacije ACY branda“, kaže.

A evo i njegove priče o tome kako je sve počelo, o njihovu prvom susretu kada su Giuliana i njen suprug Adalberto prvi put uplovili u ACI marinu Skradin te o bliskoj povezanosti, u što se taj susret kasnije razvio:

– Završila je prva sezona, moja posada napokon je na zasluženom odmoru, a ja sam uvijek bio u marini. No i njih je srce vuklo u marinu, pa smo opet non stop bili skupa. Subota 22. prosinca, motorsailor Altura proviri iza punte Križa. Spazivši je, odmah u par sekundi stvorim se ispred jedrenjaka salutirajući: „Dobrodošli, molim vas slijedite me u marinu.“ Vidim na njihovim licima iznenađenje i čuđenje. Doveli smo ih na vez odmah ispred recepcije, koji će potom postati legendarni Giulianin godišnji vez. Izlazi njezin muž Adalberto pa kaže: „Što je ovo, što se ovo događa, jeste vi normalni?“ A onda se tu na licu mjesta dogodio šampanjac, slavlje, puno topline i spontane radosti. U marini nije bilo gostiju, ali taj čas sve smo napravili da se osjećaju kao kod kuće. U Gasovoj konobi improvizirao sam večeru: tukac u pećnici s krumpirima. Bili su moji gosti. Taj prvi susret bio je fatalan. I za nas i za njih. Tu se rodilo veliko prijateljstvo, tu smo čekali Božić i Novu godinu – ostali su 12 dana. Od tada su Giuliana i Adalberto u skradinskoj marini imali svoj novi dom. Zavoljeli su i marinu i posadu, a mene su prihvaćali poput vlastitog sina. S Gasom, njegovom cijelom obitelji i njihovom kuharicom Maricom stvaralo se jedno iskreno prijateljstvo – veli Petrović te kaže: “Naša najveća moć kojom smo osvajali goste bila je upravo nadahnuta improvizacija – iz ničega bismo uvijek napravili nešto nezaboravno, te opisuje ovaj susret:

„Sredinom srpnja javi Giuliana da dolazi s Adalbertom na jahtu. U predvečerje u marinu prepunu nautičara ulazi i parkira se ispred recepcije crni luksuzni Jaguar specijalne edicije. Ja otvaram vrata, izlazi Giuliana i u tom trenutku moja posada, iz koje su više-manje svi odmalena bili u skradinskoj limenoj glazbi, zasvira pozdravni marš i veselu koračnicu, svrstavajući se u liniju ispred Giuliane i Adalberta. Kad je utihnuo zadnji ton, odjednom se prolomi gromki pljesak mnoštva prisutnih nautičara. Giuliana i Adalberto – ozareni, nasmijani i presretni – grle i pozdravljaju cijelu posadu. Naravno, cijela je večer protekla u zajedničkom slavlju i radosti, jer stigli su naši Giuliana i Adalberto.

Bakanalije u sjeni stoljetnog oraha

Drugom prilikom, za ljetnog posjeta Giuliane i Adalberta, pripremili smo im novo iznenađenje. Nepodnošljiva paklena vrućina, 35 stupnjeva u hladu, ni dašak bave, a mi ih odvedemo u jedan vinograd, na seosko imanje obitelji Dragović, pet kilometara od Skradina. Smjestimo ih u hladovinu pod golemu, razgranatu i gustu krošnju stoljetnog oraha, za stol ukrašen ručno tkanim stolnjakom i otoman pokriven ručno tkanim biljcem u izvornom bukovačkom vezu. A iz seoske kuće redom stiže: pršut, juha od janjetine, pa lešo janjetina, šalša od pomidora, zelena salata od mišance friško ubrane, pa poslije toga pečeni pivac, kozji mladi sir, orasi, bajami, praćeni laganim seljačkim vino debitom, hladnim gemištima, a zatim i crnjakom od plavine, lasina i babića. Za tom ljetnom trpezom bio je i legendarni kapetan duge plovidbe Ante Skansi sa svojom suprugom Kaćom, koji je u našoj marini imao godišnji vez. Kasnije nam se pridružila i moja supruga Cica, koju su Giuliana i Adalberto obožavali. Svi skupa ostali smo sve do 10 sati navečer. Cijeli je dan bio ispunjen nadahnutim pričama i Adalbertovim šalama. Bio je to nezaboravan doživljaj.

Čudo u Skradinskom buku

Giuliana Camerino bila je poznata u svijetu kao veliki poznavalac boja, a posebno je bila opsjednuta fenomenom zelene boje. Kanjon Krke s bezbroj slapišta predstavljao joj je jedinstven ambijent prepun inspiracije, gdje se mogla susretati s tisućama nijansi smaragdno zelene boje. Prilikom jednog od naših mnogobrojnih posjeta Skradinskom buku dogodilo se i čudo, kako je taj doživljaj Giuliana voljela nazivati. Naime prolazeći pokraj jednog osrednjeg slapa obraslog modro zelenim algama i mahovinom, pod čudesnim kutom sunčeve svjetlosti Giuliana ustukne i usklikne: „Guardaaa, guardaaa!!! To je moja zelena boja, za njom tragam cijeli život!“ Taj dan postao je za nju posebno značajan. Stalno je svima pričala o magiji Skradina i njegovoj prirodi.

Večera s Veljkom kod u Giuliane Camerino u Veneciji

S Veljkom su sva druženja imala posebnu težinu, a jedno takvo posebno zbilo se 1987. godine. Bili smo sa suprugama Giulianini gosti u Veneciji puna tri dana, smješteni u luksuznim apartmanima njezine palače. Ona je ispred grada Venecije bila patrona slavne regate Storica. Bila je to izuzetna čast – biti pokrovitelj tog tradicionalnog povijesnog spektakla, koji se održava duž Canala Grande uvijek prve nedjelje u rujnu. Na završetku regate u njenoj palači organizirala je počasnu večeru za pedesetak uzvanika, ministara i ambasadora iz cijeloga svijeta. Na počasnoj večeri za golemim dugačkim stolom sjedili su svi ti visoki uzvanici, a nas je Giuliana posjela do sebe. Nakon protokolarnog uvoda, kojim je titulirala i pozdravila uzvanike, predstavila je Veljka i mene sa suprugama kao svoje posebne goste. Dala je kratak uvod o ACY-ju kao vrlo važnom razvojnom programu jadranske obale, a onda je Veljko na perfektnom talijanskom sa svojom poznatom elokvencijom u desetak minuta obrazložio ACY-jev program i njegov značaj u razvoju modernog europskog nautičkog turizma. Bio je to izuzetan doživljaj vezan za ACY i Giulianu Camerino. Ujedno bila je to i najveća prezentacija ACY-ja pred svjetskim autoritetima.

Česti gosti Ante Marković i Veljko Barbieri

Veljko Barbieri i Ante Marković voljeli su me zbog te moje neposrednosti, nadahnuća i duhovnosti. Sve što se događalo dijelio sam s njima. Jedan sam od rijetkih koji je s njima imao poseban, prijateljski odnos i izvan onog službenog dijela. Svaki naš susret zračio je spontanom i iskrenom duhovnošću. Antina i Veljkova veličina bila je u tomu što su posjedovali veliku spiritualnu i emotivnu snagu. Obojica su bila autentični kolosi u kreiranju pokretačkih i motivacijskih energija. U tih sedam i pol godina u svim našim susretima, kad god bismo razgovarali, nikada ne bismo ponavljali ni jednu jedinu riječ. Njima se nije moglo manipulirati, uz njih nije bilo moguće ne biti autentičan.

Početkom druge sezone Veljko je sa sinom Franom, kojemu je tada bilo 14 godina, uplovio sa svojom Karakom u našu marinu. Cijela posada bila je počašćena dolaskom svog komodora. To smo shvatili kao prvo veliko priznanje da smo na pravom putu. Kada smo zavezali Karaku pred recepcijom, već za desetak minuta Frane je s mornarima – Sisom, Mrkim, Bubijem, Štricijem, Rodom, Mićom i Tonijem vezivao jahte. Veljko i ja odmah smo shvatili da Frane pripada Skradinu, da je tu u svojoj kući. Od samog početka Frane je, iako mu je bilo tek 14 godina, s lakoćom obavljao najsloženije radnje. I to u marini gdje dnevno uplovljava i isplovljava i po 200 jahti. I to uz maksimalnu zabavu te užitak u poslu i druženju. Tu drugu sezonu odradili smo zajedno u jednom dahu.

Veljko i Ante znali bi doći k nama u Skradin i privatno u diskreciji. Imali su u nas veliko povjerenje. Ante je, kao premijer, svoje važne goste znao dovoditi u Skradin. Primjerice bio je tu i francuski premijer Michel Rocard. Oni su imali ovdje svoja druženja, znajući da su u sigurnim rukama i k tomu rado su se prepuštali našoj gastronomskoj raskoši, po čemu smo mi Skradinjanci nadaleko poznati. Veljko je znao da smo svi mi zajedno pripravni za njega „skočiti u vatru“. Na proputovanjima sjever–jug, kad god mu se pružila prilika, svratio bi k nama, neslužbeno, inkognito. Jednog kasnog jesenjeg dana svratio je Veljko oko 7 navečer „na pet minuta“, jer da odmah kreće dalje za Dubrovnik. U trenutku se skupila cijela posada. Začas smo organizirali hrpu prepelica i jarebica – u roku od 20 minuta očistili smo ih i napunili nadjevom. U međuvremenu smo iznijeli našeg najboljeg pršuta, sira, maslina uz punu 10 litarsku damižanu domaćeg crnjaka. U ambijentu Tonijeve konobe, uz naše šale i dogodovštine, druženje je trajalo do 4 sata ujutro. Potom se kod mene nekoliko sati odmorio, osvježio i krenuo dalje – sjeća se Darko Petrović tih opuštenih trenutaka iz zlatnog doba ACI-ja.

Ministarska konferencija OPEC-a

Među mnogim doživljajima i zgodama u ACI marini Skradin evo još jedne izuzetne. Pripremala se ministarska konferencija OPEC-a. Sazvao ju je predsjednik OPEC-a, šeik Ahmed Zaki Jamani, i to na Brijunima, na poziv Ante Markovića, koji je tada već bio predsjednik SIV-a, odnosno premijer Jugoslavije. Jamani je u to vrijeme bio ministar za naftu Saudijske Arabije i jedan od najmoćnijih ljudi svijeta.

U Jadran je uplovio na svojoj 88 metara dugoj jahti Lady Sarya. Veljko Barbieri je u svojim memoarskim zapisima u detalje opisao sedmodnevno krstarenje Jadranom na tom brodu s Jamanijevom obitelji, brojnom posadom te desetak engleskih komandosa koji su ga čuvali. Opisao je i razgovore koji su se tom prilikom vodili, u kojima je Jamani putem Svjetske banke izrazio spremnost pomoći Markoviću u sanaciji jugoslavenskih dugova jer je vjerovao u Markovićeve reforme. Evo sada i skradinske predigre tog Jamanijeva posjeta Jadranu, susretu i razgovorima s premijerom Antom Markovićem te plovidbe s Veljkom Barbierijem u aranžmanu direktora ACI marine Skradin Darka Petrovića.

Druženje sa šeikom Jamanijem mimo protokola

– Ujutro oko 9:30, dan prije ministarske konferencije, dolazi čovjek iz saveznog osiguranja Ante Markovića, kojega sam već prije upoznao, te kaže da nam dolazi specijalni gost, da se potrudimo da ima sve što mu treba i da, po protokolu, iz Skradina odlazi u 12:00. M.Y. Lady Sarya ostala je vezana na Šibenskoj rivi, a oni su u Skradin došli dingijem, no taj je dingi bio 18 metarska luksuzna motorna jahta. Došao je Jamani sa suprugom i djecom, u pratnji jedne engleske i jedne arapske guvernante, uz četvoricu bodyguarda te s dvojicom iz vlastitog securityja i našeg čovjeka iz saveznog osiguranja. Odveo sam ih na Skradinski buk te kroz razgovor i druženje u opuštenoj atmosferi upoznao sa značajkama tog jedinstvenog prirodnog ambijenta i fenomena entropije mora. Doslovno su upijali svaku riječ i ostali smo na Buku puna tri sata. Kako se približilo vrijeme ručku, zajedno zaključimo kako bi vrijedilo iskusiti i provjeriti sve te priče o entropiji mora i skradinskoj gastronomiji i na nepcu. Toki-vokijem javim svojim dečkima da u ACI-jevu restoranu u marini organiziraju i pripreme trpezu s našim lososima i morskim pastrvama. Kad smo se vratili, sve je bilo spremno. Za jednim stolom sjedili smo Jamani, njegova supruga i ja, za drugim stolom njihova djeca s guvernantama, a za trećim stolom ostali. Krenuo je redoslijed pijatanci. Uz mirise i arome skradinske trpeze krenuli su nadahnuti razgovori i tisuće pitanja.

Na kraju su i konobari bili nagrađeni bogatom mančom. Jamani je u našem zajedničkom druženju „doktorirao“ fenomen ACI-ja. Ostali smo do 7 sati navečer. Na povratku ukrcamo u njegov dingi dvadesetak kilograma lososa kao naš dar za njegovu posadu. Završi konferencija na Brionima i, evo, zove Veljko pa Ante. Pričaju kako su jedva čekali da Jamani dođe kako bi mu objasnili, pokazali i pohvalili se uspješnim projektom ACY-ja, a Jamani je već sve to saznao u Skradinu. Ante se poslije uvijek smijao kako sam zaje… ne samo njega i Veljka nego i državni protokol.

„Sumnjivi sanduk“ u šibenskoj carini

Kada je Jamani otišao, drugi dan ujutro zovu me iz šibenske Carine. Tamo je nekakav sumnjiv sanduk od metar i pol na kojem piše moje ime i prezime. Carinik sumnja da se radi o nekom teškom švercu i zapovijedi mi da odmah dođem u Carinu. Iznenađen, stvorim se u Carini za dvadesetak minuta. Skupili se svi službenici i počinje otvaranje sanduka. Srce mi se steglo, ne znam o čemu se radi. Kad unutra – kraljevske datule. Svi smo prasnuli u smijeh… I, naravno, jedna trećina ostala je na carini, drugu trećinu podijelili smo s ribarima i prijateljima u Skradinu, a moja posada i ja uzeli smo svatko po jednu malu kutiju tih kraljevskih datula. Sljedeće godine dolazi Jamani sa svojom megajahtom opet u posjet i, prolazeći srednjim Jadranom, poželi da na jahtu dovedu direktora marine Skradin. Dođem na jahtu, a on i supruga dočekaju me s osmijehom. Nakon nekog vremena Jamani je morao otići s gostima, a ja sam ostatak vremena proveo u razgovoru i ugodnom druženju s njegovom obitelji.

Posjet Njezinog Visočanstva kraljice Nizozemske Beatrix

U ljeto 1990. u Skradin je došla nizozemska kraljica Beatrix. Doveo ju je John Loudon, legendarni predsjednik grupacije Royal Dutch Shell i veliki svjetski filantrop, čija je osobnost svojedobno zaslužila i naslovnicu Time Magazina. Došli su na dva sata, ostali su tri dana. Petrović se prisjeća tih zbivanja:

– Jednog dana u ljeto 1990, po uobičajenom protokolu dolazim na megajahtu usidrenu u akvatoriju luke, ne znajući tko je na njoj. Počinjem razgovor s kapetanom, kad nam se pridružuje jedan stariji gospodin. Predstavi se kao John Loudon te kaže: „Prvi put sam u Skradin došao jednim povećim kuterom krajem pedesetih. Bio sam zadivljen ovim mjestom… Nakon desetak minuta ugodnog razgovora odveo me u salon i predstavio kraljici Beatrix, princu Clausu i cijelom društvu. U spontanom i toplom ugođaju razgovor je potrajao punih sat i pol te tu doznam da kraljica obožava oštrige.

Zahvala nizozemske kraljice Beatrix i princa Clausa
Zahvala nizozemske kraljice Beatrix i princa Clausa / Foto: Osobna arhiva D. Petrovića

S kraljicom u gumenjaku na „kopitarke“ i Dom Perignon

Sljedeće jutro dolazim s gumenjakom u ronilačkom odjelu, posjednem kraljicu u gumenjak i na dvjestotinjak metara od njezine jahte zaustavim se iznad jedne sike, a sa jahte nas prate i gledaju dalekozorima. Zaronim i izvadim dvadesetak velikih oštriga, mi smo ih zvali kopitarke jer su veličine konjskog kopita. Otvorim ih na licu mjesta, a ispod prove gumenjaka izvadim rashlađeni Dom Perignon i napunim šampanjske čaše. Kraljica je bila oduševljena! U hipu pojede nekoliko oštriga blažena lica, a ja joj nasmijan nazdravim: „Your Majesty, welcome to Skradin!“ Tako je započeo prvi dan boravka kraljevskog para i Johna Loudona u Skradinu. U iduća tri dana svaki je trenutak bio ispunjen nezaboravnim doživljajima. Na drugoj razini kanjona Krke, na otočiću Visovcu u franjevačkom samostanu iz 14. stoljeća, ostvarili smo izuzetno dubok duhovni kontakt u kontemplacijama s jednim 90 godišnjim franjevcem koji je pedesetak godina bio franjevački misionar u Africi. Dok je kraljica boravila u Skradinu, predsjednik Tuđman pošalje faksimil naslovljen na direktora marine s porukom i zamolbom da mu se organizira susret s kraljicom. Pokažem kraljici faksimil, a ona odgovori da tu boravi u privatnom posjetu i da službeno ne želi nikoga primiti. Kada sam to prenio čovjeku iz Tuđmanove službe koji je bio za to zadužen, otišao je jako ljut.“

Nakon kraljevkog posjeta Darku Petroviću stiglo je pismo zahvale što mu ga je poslao John Loudon. Evo sadržaja tog pisma:

Dragi Darko,

Cijelim putem na povratku u Nizozemsku prošle subote pričali smo o fascinantnom posjetu Skradinu, vodopadima i samostanu na Visovcu.

Budi siguran da su moji posebni gosti uživali u svakoj minuti i da su jako zahvalni za sve što si učinio da naš kratki boravak dok smo bili usidreni kod Skradina bude nezaboravan doživljaj: koktel i delikatese, predivna torta koju je napravila tvoja supruga, izvrsne kamenice, i boca rakije dodana našem užitku.

Idući puta kad ću ploviti tvojim vodama potrudit ću se da te unaprijed obavijestim o svom dolasku kako bih te imao priliku ponovo vidjeti.

Sve najbolje želje da uspiješ u svemu čime se baviš,

s poštovanjem,

John Loudon

Bio je to ujedno i zadnji posjet ljudi svjetskog značaja Skradinu. Dolazila su sumorna i teška vremena, dolazio je kraj Jugoslavije.

Granate prekinule skradinsku magiju

„Kao da smo imali proviđenje, 1991. godine uz pomoć ACI-jevih mornara iz cijele šibenske regije u konvojima izvučemo i preselimo 95 jahti koje su bile na zimskom vezu u ACI marini Skradin. Sljedeće jutro u 4 sata pale su prve četiri granate u marinu i skradinsku luku. Bio je to nasilni kraj skradinske magije.

Veljko je predlagao Petroviću da ode u Njemačku, a on se odlučio ostati u Skradinu, gdje se s cijelom posadom aktivirao kao dobrovoljac u Civilnoj zaštiti Skradina. Početkom rata odlazi u Milano u posjet supruzi i djeci (14, 13, 6 te mjesec i pol), koji su se uz pomoć prijatelja – Giuliane Camerino i Luigija Maramottija, vlasnika grupacije Max Mara Fashion – ondje sklonili i nastanili, a onda preselili u Reggio Emiliju, gdje i danas žive i rade. Darko Petrović napustio je ACI, ali ni do danas nije napustio ideju uklapanja Jadrana u svjetski sustav megajahtinga.

Darko Petrović kaže kako „duboko emotivno proživljava eroziju prvobitnog ACI-ja, za što ne krivi djelatnike, već one koji su ih stavili u tu poziciju: „Nakon Domovinskog rata pa do današnjeg dana ACI je neprepoznatljiv program glede svoje esencije, svoje svrhe i svojeg cilja. Bez svojeg izvornog softvera ACI ostaje samo iluzija, osuđen na puko vegetiranje. Svakodnevno prošećem marinom koju sam stvarao svojim srcem i ljubavlju, promatram grotesknu i otužnu sudbinu svoje zlatne posade. Nema više onog zadovoljstva i užitka, prijateljstva i zajedništva, pjesme, motivacije, inspiracije – razočarano zaključuje Petrović te nam prosljeđuje jednu od rijetkih slika svoje posade iz tog vremena. Također i nabraja tko je na slici i tko nedostaje. Evo tih imena: Bubi, Zoran Nonković Siso, Mile Žura Štrici, Darko Petrović sa kćerkicom Titom. Nedostaju: Bore Zorica Mrki, Ante Sladić Toni, Ante Bačić Rod, Jure Jurić Prljukac, Bore Gnjidić Britva, Darko Milković Pajo, Jadranka Skorić, Milica Petrović Cica, Anka Anić, Bosa Žura, Niko Gulin Versace.

Prva posada ACI marine Skradin
Prva posada ACI marine Skradin

Novo

DALMATIA BOAT SHOW: Novi nautički sajam u Marini Baotić, 18. do 21. 4. 2024.

Od 18. do 21. 4. 2024. u Marini Baotić...

Ljudi koji su ACI marinama udahnuli dušu

Ovo su sjećanja i svjedočenja zaposlenika koji su od...

BORIS GAŠPERINI, direktor ACI marine Umag: Gost je – kralj!

Marina je sasvim promijenila Umag i odnos tamošnjih ljudi...

ACI MARINA JEZERA: Najzaslužniji čovjek što su Jezera dobila marinu je – Drago Pirija

Drago Pirija, najzaslužniji čovjek što su Jezera dobila marinu,...

Ljudi koji su ACI marinama udahnuli dušu

Ovo su sjećanja i svjedočenja zaposlenika koji su od prvih dana svojim predanim radom u marinama udahnuli život cijelom ACI-ju. Ovo su i priče...

BORIS GAŠPERINI, direktor ACI marine Umag: Gost je – kralj!

Marina je sasvim promijenila Umag i odnos tamošnjih ljudi prema njoj. U početku je bilo dosta otpora, a kada je marina proradila, vjerojatno je...

ALIDA CRVELIN, prva direktorica jedne ACI marine: „ACI mi je kao druga obitelj“

Cijela životna priča Alide Crvelin povezana je s ACI-jem. Sudbina joj je bila predodređena već kada je iz svojih rodnih Jezera na Murteru krenula...

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here