Aktualno

Boat Show Tulln, 29.2. – 3.3.2024: Prva sajamska adresa nakon Zagreba

Nakon Zagrebačkog sajma nautike Hrvatima najbliža i najprivlačnija iduća...

Murva iz NP Krka natječe se za titulu Europsko stablo 2024 – GLASAJTE

Kao Hrvatsko stablo godine murva iz Nacionalnog parka Krka...

ZAGREBAČKI SAJAM NAUTIKE 2024: Što vidjeti, što kupiti i koliko što košta (FOTOGALERIJA)

Ni ovaj Zagrebački sajam nautike, koji je upravo u...

DUBROVNIK: Povijesni tragovi jedne od najmoćnijih pomorskih trgovačkih flota na svijetu

U Dubrovniku će 2025. godine slaviti 500 godina od osnutka gruškog škvera u kojem je nekoć radilo 100 brodograditelja čiji su jedrenjaci tada bili među najboljima na svijetu

Cijeli Dubrovnik je zapravo jedan grad muzej. Svaka kuća, svaka skala, a i svaki kamen nose neku povijesnu priču. Zato uvijek kada kročim ovim gradom osjećam ushit i duboki respekt. Posebno emotivno doživljavam Stradun, Staru luku, moćne dubrovačke zidine i utvrde. A upravo tražim baš jedno takvo posebno mjesto – tvrđavu Svetog Ivana u kojoj je smješten Dubrovački pomorski muzej. Već sam prilaz muzeju kroz zidinske volte najavljuje da sam na pravom mjestu. Zdesna su poredana drevna sidra s brodova dubrovačke flote, a slijeva kroz krunište vire moćne cijevi starih topova koji su štitili i luku i flotu.

Pogled preko topovskih cijevi iz tvrđave sv. Ivana na staru gradsku luku
Pogled preko topovskih cijevi iz tvrđave sv. Ivana na staru gradsku luku

Sretna je okolnost da je danas baš srijeda, kada je Dubrovački pomorski muzej zatvoren za posjetitelje. Tako nam voditeljica muzeja Ana Kaznačić Skurić može posvetiti svu svoju pažnju, a našim zanimanjem i snimanjem nećemo ometati posjetitelje, niti oni nas.

Ana Kaznačić Skurić
Ana Kaznačić Skurić, voditeljica Dubrovačkog povijesnog muzeja

Od kasne antike do pada Republike

„Muzej je osnovan 1949. godine, a tri godine kasnije smješten je baš ovdje, na dubrovačke zidine, u tvrđavu svetog Ivana, jednu od četiri najveće gradske utvrde. “, započinje priču Ana Kaznačić Skurić. Taj smještaj daje muzeju posebnu čar jer je jedinstveni spoj dubrovačke prošlosti i sadašnjosti. Kroz prozor muzeja vide se Lazareti, gdje je nekada bila karantena, vidi se stara gradska luka i lukobran Kaše.

Stalni postav ima tri dijela. Prvi dio na prvom katu muzeja svjedoči o događajima na ovom prostoru od kasne antike, preko pomorstva u doba Dubrovačke Republike pa do njenog pada. Na drugom katu muzejski je prostor podijeljen u dva dijela: pomorstvo Dubrovnika u 19. stoljeću i pomorstvo Dubrovnika i Dubrovačkog područja u 20. stoljeću, upućuje nas voditeljica Ana Kaznačić Skurić vodeći nas muzejom koji djeluje u sastavu ustanove Dubrovački muzeji.

Maketa antičkog broda kakav je potonuo kod Mljeta
Maketa grčke trijere

Sirovo staklo i dragocjeni minij

„Najznačajnija građa Dubrovačkog pomorskog muzeja je upravo ovdje na prvom katu gdje pratimo priču od 1. stoljeća do 1808. godine. Pomorski muzej baštini jedan od najznačajnijih brodoloma koji su pronađeni u Dubrovačkom akvatoriju. Radi se antičkom brodolomu iz prvog ili drugog stoljeća na Glavatu kod Mljeta. To je vrijedan nalaz, jer pronađeni su i brodska oprema i brodski teret. Ovdje se vidi da je taj brod prevozio jednostavno serijsko posuđe koje se tada koristilo, a poseban je po tome što je na njemu otkriveno sirovo staklo. To je doista raritetno. Možete vidjeti grumene staklene sirovine. Krmeni dio palube bio je natovaren tim staklom svjetlo zelene i tirkizne boje. Izvađeno je negdje oko 200 kilograma stakla. Isto tako ovdje je posuda ispunjena minijem. Minij je bio dragocjena sirovina za dobivanje crvene boje za bojanje kipova, brodova i slično. Pronađene su dvije ovakve posude pune olovnog oksida“, pokazuje nam voditeljica dragocjeni nalaz.

Nalazi s mjesta antičkog brodoloma kod Mljeta
Nalazi s mjesta antičkog brodoloma kod Mljeta

Banja Maria i Čovječe ne ljuti se u antičkoj verziji

U muzejskim vitrinama nižu se uljanice, amfore i stare antičke posude za pripremanje hrane, zdjele, tanjuri, sve s pečatima rimskih radionica. Posebnu pažnju privlači Banja Maria. Već onda, prije dvije tisuće godina hrana se podgrijavala na taj način – dolje voda, gore jelo. Slijedi zbirka amfora s morskog dna: amfore za maslinovo ulje, za vino, trbušaste amfore za usoljenu ribu i kandirano voće … Sve te brodske pošiljke nikada nisu stigle na trpeze, već su ih jadranske oluje poslale na morsko dno. I evo ih sada ovdje da svjedoče o tome kako se nekada jelo, pilo i živjelo.

Zanimljiva su i antička sidra s motivima astragala.

„Napravili smo rekonstrukciju kako je to sidro nekad izgledalo“, opisuje naša voditeljica Ana: „Sastojalo se od drva, od olovnih prečki i spojnica.

Na njemu imamo motiv astragala, popularne antičke igre bacanje kostiju gležnja ovaca i koza. Bila je vrlo popularna među djecom i vojnicima. Dobitna kombinacija se zvala Afrodita ili Venera što je značilo da je svaka od tih koščica pala na svoju stranu. Sidro koje je imalo astragal značilo je sreću za sigurnu plovidbu i unosnu trgovinu. Igre s astragalima su preteče današnjih igara s kockom poput Čovječe ne ljuti se“, opisuje nam voditeljica Dubrovačkog pomorskog muzeja.

Makete povijesnih brodova Dubrovačke Republike
Makete povijesnih brodova Dubrovačke Republike: galijun, galijica i karaka

Karakom do bogatstva

Došli smo do muzejskog dijela posvećenog brodovima Dubrovačke Republike. Pred nama su modeli karake i galijice.

Dubrovačka karaka je trgovački jedrenjak koji se gradio u dubrovačkom brodogradilištu tijekom 15. i 16. stoljeća. U svoje doba karaka je bila među najvećim trgovačkim brodovima na svijetu. Na karakama su dubrovački trgovci plovili sve do Engleske. Jedno takvo povratno putovanje trajalo je oko godinu dana. Trgovina je bila vrlo unosan posao u kojem su Dubrovčani bili veoma uspješni. O tome svjedoče brojni kroničari, pa je tako primjerice Paladije Fusko 1540. zapisao „nema tako zabitna i došljacima tako nepristupačna djela Europe gdje nećeš naići na Dubrovčane kako trguju“.

„Prvom plovidbom moglo se vratiti ono što se uložilo u brod, tako da bi svaka iduća plovidba bila čista zarada. Vlasništvo broda se dijelilo na 24 dijela, odnosno karata, i nikada jedna osoba nije posjedovala sve karate. Opasnosti su bile brojne, od gusara, od havarija, tako da bi jedan brod imao tri-četiri vlasnika. Bili su mudri. Mogli ste imati jedan karat, ali obično je bilo pravilo da bi se najmanje imalo po tri karata da bi se ulaganje isplatilo,“ kaže nam Ana Kaznačić Skurić.

Područja i gradovi prema kojima plove brodovi Dubrovačke Republike u 12. i 13. stoljeću
Područja i gradovi prema kojima plove brodovi Dubrovačke Republike u 12. i 13. stoljeću

Lukobran Kaše na pijesku sa Santorinija

Kroz prozor muzeja vidimo staru gradsku luku kao na dlanu. Može se reći da je Dubrovački pomorski muzej jedini takav tematski muzej na svijetu, koji ima ovako ekskluzivan „vanjski postav“. Direktan prozor u drevnu povijest. Dubrovačka stara gradska luka je izložena udarima juga i valova pa je Veliko vijeće 1347. odlučilo izgraditi lukobran dužine 25 sežanja što je dužina od oko 51 metar. Gradnja lukobrana Kaše je započela 1484. godine, a radovi su završeni 1487.

Pogled iz Dubrovačkog pomorskog muzeja na lukobran Kaše
Pogled iz Dubrovačkog pomorskog muzeja na lukobran Kaše

„Kaše su građene po nacrtu dubrovačkog graditelja Paskoja Miličevića, pomoću drvenih sanduka – kašeta, veli voditeljica. Navodno su u temeljima Kaša te kašete, ispunjene vulkanskim pijeskom dovezenim sa Santorinija, koji je jako vezivno sredstvo da to utemeljenje drži“, tumači voditeljica Ana:

„Osim zaštite od udara vjetra i valova Kaše su služile i kao zaštita od upada neprijateljskih brodova u staru gradsku luku. S tvrđave Sveti Ivan, preko Kaša, do mosta na istočnom ulazu u Stari Grad, zatezao se veliki i debeli željezni lanac koji se dizao navečer uz zvonjavu zvona sa tvrđave. Nitko poslije zalaska sunca nije mogao ući u luku niti izaći iz nje. Dubrovačka Republika je imala tri arsenala – veliki arsenal na mjestu današnje Gradske kavane, mali arsenal ovdje u staroj gradskoj luci na mjestu gdje je danas restoran Poklisar, a treći je arsenal bio u Malom Stonu. Danas su njihovi lukovi otvoreni.“

Dubrovačka veduta s podizanjem lanca
Dubrovačka veduta na kojoj je prikazano večernje podizanje lanca između utvrde sv. Ivana i lukobrana Kaše

Gradnja ratnih brodova javna, a trgovačkih – tajna

Došli smo do modela galijice. To je ratni brod na vesla i dio je obrambenog brodovlja Dubrovačke republike. Koristio i za kurirsku službu, za prijevoz diplomatskih predstavnika … Dubrovačka Republika nije imala stalnu ratnu mornaricu nego bi se flota oformila kada bi gradu zaprijetila neposredna opasnost. U sklopu te mornarice bile su galije, filjuge i ovakve manje galijice. Smještene su bile u arsenalu. Arsenali su bili mjesta gdje su se čuvali, gradili i popravljali ratni brodovi, što je prikazano na slici dubrovačke luke iz 16. stoljeća slikara Nikole Božidarevića. Arsenal je bio na mjestu gdje je danas Gradska kavana i imao je četiri velika luka u koje su mogle uploviti četiri velike ratne galije. Kada bi galije ušle, lukovi bi se zazidali, prvenstveno zato da bi se brodovi sačuvali od vlage. Zanimljivo je da Dubrovčani nisu imali razvijenu gradnju ratnih brodova, nego su ih davali graditi drugima, dok je gradnja trgovačkih brodova bila strogo regulirana i bilo je zabranjeno da stranci sudjeluju u gradnji.

U Gruškom škveru – 100 brodograditelja

Brodogradnja se u Dubrovačkoj Republici razvija tijekom 14. i 15. stoljeća Osim glavnog brodogradilišta u staroj gradskoj luci, imali su i manja brodogradilišta u Stonu te na otocima Lopudu, Šipanu i Koločepu.

Razvijajući svoje pomorstvo i trogovinu, Dubrovčani su još 1361. godine propisali i subvencioniranje gradnje velikih brodova uz točno određen uvjete i obveze vlasnika tako izgrađenog broda, a 1525. su odlučili sagraditi državno brodogradilište u Gružu, koje je imalo monopol sve do pada Republike početkom 19. stoljeća.

„Tu se moglo graditi istovremeno 4-5 velikih brodova, a na njima je radilo preko 100 brodograditelja. U to vrijeme su Dubrovčani bili među najznačajnijim brodograditeljima na Mediteranu. Nemamo sačuvane nacrte brodova koje su gradili, jer se ta vještina prenosila s oca na sina. Iz tog vremena ostali su nam tek malobrojni likovni prikazi sačuvani u crkvama ili na kamenim pročeljima. Na tim prikazima možemo vidjeti kako su izgledali dubrovački brodovi. Pimjerice, ovdje imamo prikaz karake s palače iz 16. stoljeća … Dva najznačajnija slikovna prikaza su galijuni koji se čuvaju na predeli glavnog oltara u crkvi Sv. Jeronima u Slanom. Datiraju negdje od 1550. godine iz doba obitelji Ohmučevića i Tasovčića.“

Karaka.info Replika karake pred gradskom lukom Dubrovnik
Replika karake – atrakcija pred gradskom lukom Dubrovnik / Izvor: Karaka.info

U Dubrovniku će 2025. godine slaviti 500 godina od osnutka gruškog škara, što će biti popraćeno i posebnom izložbom u Dubrovačkom pomorskom muzeju.

„Gruški škar je radio sve do 1806. godine, kada su ga za vrijeme Napoleonski ratova spalili Rusi i Crnogorci. No ubrzo nakon toga se obnavlja i ponovo radi. Tijekom cijelog 19. stoljeća se tu gradili brodovi. Škver se tada i proširio. No, kada dolaze parobrodi i željeznica, gruški škar prestaje s radom. Ali imamo Dubrovačko pomorsko društvo koje je gradilo dosta brodova i u drugoj polovini 19. stoljeća. Odolijevali su parobrodima još neko vrijeme, ali su morali prestati kad više nisu mogli biti konkurentni“, kaže voditeljica Dubrovačkog pomorskog muzeja.

Najstarije pomorsko osiguranje na svijetu

Pomorstvo i trgovina, a time i brodogradnja – bili su baza rasta i opstanka Dubrovačke Republike. Zato je sve bilo normirano glavnim aktom Dubrovačke Republike, Statutom, još davne 1272. godine. U tom Statutu je čitava 7. knjiga posvećena pomorstvu.

Dubrovčani su sklapali uzajamne ugovore s različitim gradovima o povlasticama kod trgovine i uzajamnom oslobađanju od plaćanja raznih lučkih pristojbi. Najstariji takav ugovor je s gradom Molfettom iz 1148. godine i Pisom iz 1169. godine. Pisa je bila trgovačka država koja je na cijelom Sredozemlju imala svoje kolonije i svoje predstavnike, pa je Dubrovčanima bilo izuzetno važno da imaju njihovu zaštitu.

Najstariji ugovor o pomorskom osiguranju u Dubrovniku sklopljen je 1395. godine, a Zakon o pomorskom osiguranju iz 1568. godine je jedan od najstarijih zakonskih akata o pomorskom osiguranju u svijetu. Sve se osiguravalo: od robe broda, trupa, posade, cijena, vozarina… Dubrovčani su prvi u svijetu 1361. godine donijeli i zakon o crti najvećeg dopuštenog krcanja tereta.

„Najstariji dokumenti koji se direktno vežu uz Dubrovačku Republiku a čuvaju se u našem funudus su iz 16. stoljeća. Ovdje je pismo francuskog kralja Henrika II. iz 1557. godine. U tom pismu francuski kralj jamči Dubrovačkoj Republici da niti jedan od njegovih kapetana i brodova neće plijeniti dubrovačke brodove niti njihov teret. Tu je i teretnica s dubrovačkog broda Santo Nicolo Giusepe iz 1543. godine u kojoj stoji da Jakov Tarabota zapovjednik potvrđuje da je Gabrijel Kapoca na rijeci Temzi ukrcao teret za Ivana Luke Sorge iz Dubrovnika. A ovo su korice brodske knjige kapetana Sagrojevića iz 1580. godine. Imamo i ime brodskog pisara“, pokazuje nam Ana Kaznačić Skurić.

U to vrijeme pisar je bio izuzetno važna osoba na brodu, jer kapetani su najčešće bili nepismeni pa je izuzetno važno bilo da na brodu bude osoba koja znade pisati. Odredba o brodskom pisaru nalazi se i u Statutu Dubrovačke Republike koji propisuje da će on posao odrađivati savjesno i bez prijevare. Brodski pisar je vodio svu administraciju broda i sve ugovore. U početku je brodski pisar bio iz redova vlastele, a kasnije su to radili i pučani. I upravo iz toga što je brodski pisar popisivao kasnije se razvio brodski dnevnik kao temeljna brodska dokumentacija.

Sačuvane korice brodske knjige dubrovačkog broda Santo Spirito kapetana Tome Sagroevića koju je pisao brodski pisar Angelo de Gione
Sačuvane korice brodske knjige dubrovačkog broda Santo Spirito kapetana Tome Sagroevića koju je pisao brodski pisar Angelo de Gione

Flota od 200 velikih jedrenjaka, 5000 pomoraca i 250 kapetana

U 16. stoljeću, koje se smatra zlatni dobom Dubrovnika, dubrovačka trgovačka mornarica je bila među najjačim trgovačkim flotama u svijetu. Procjenjuje se da je u tom periodu Dubrovačka republika imala oko 200 velikih jedrenjaka, da je u pomorstvu bilo zaposleno oko 5000 pomoraca sa 250 kapetana. Smatra se da je Dubrovačka republika po broju i nosivosti brodova bila treća na svijetu, odmah iza Španjolske i Nizozemske. Ako se zna da Dubrovčani nisu imali materijala za brodogradnju, nisu imali šuma, već se sve moralo uvoziti, uspjeh je tim veći. Sve su postigli pameću i mudrošću, vještinom i vlastitim radom. Drvo za gradnju dovozilo se iz Gorskog Kotara, iz Bosne, Srbije i Albanije, neke finije vrste drva iz Italije …

Dubrovački galijun oko 1550. slika koja se čuvau Franjevačkom samostanu u Slanom
Dubrovački galijun oko 1550. slika koja se čuvau Franjevačkom samostanu u Slanom

Vijek trajanja galijuna – 40 godina

Najznamenitiji dubrovački trgovački brod u drugoj polovici 16. stoljeća bio je galijun. To je i ratni i trgovački brod. U povijesti su najpoznatiji španjolski i dubrovački galijuni. Dubrovački galijuni su bili iznimno čvrsti i kvalitetni brodovi za prijevoz tereta, dok su španjolski brodovi bili luksuzniji, ukrašeni pozlatama.U nekim uspoređivanjima dubrovačkih i mletačkih galijuna, dubrovački brodovi su ocijenjeni kao puno bolje građeni. Prosječni vijek trajanja dubrovačkog trgovačkog broda bio je tada oko 40 godina, a mletačkog 15 do 20 godina.

Galijun je čak brži od karake, koja je oblija i imala je slabije maritimne sposobnosti. Galijun je nastao kasnije. Karaka je bila već u 15. stoljeću, a galijun je iz razdoblja 16. i prve polovine 17. stoljeća. Impresionirani dubrovačkim galijunima, Englezi su velike trgovačke brodove nazivali argosy, što dolazi od latinskog naziva Dubrovnika Ragusa. To je termin koji je koristio i Shakespeare u svom djelu Mletački trgovac i u Ukroćenoj goropadnici, a pojam nalazimo i u enciklopediji Britannici.

Kao osobito zanimljivo svjedočanstvo o kvaliteti brodova i dobroj organizaciji pomorstva Dubrovačke Republike ističe se ovaj opis dominikanca Serafina Razzija iz Abbruzza iz 1577. godine, kojeg prenosim iz ogleda Đive Bašića „Pomorstvo Dubrovnika od XII. do početka XIX. stoljeća:

“Dana 11. rujna stiže ovamo pred obalu Vasta jedan dubrovački brod, najveći – kako pričaju – što valove siječe i morem plovi, noseći tisuću dvjesta kola žita i s posadom od 140 ljudi… Vidjesmo glavnu sobu s izrezbarenim, oslikanim i pozlaćenim stropom… Na jednome osamljenome mjestu pod nekim daskama vidjesmo krdo praščića i oveći broj kunića, vrlo mnogo kokoši po brodu i štivama, a isto tako i prekrasnih mačaka. Bilo je tu kovača sa svojom kovačnicom i tesara sa svojom radionicom. A po prilici u sredini broda, pod glavnim jarbolom, vidjesmo zdenac sa slatkom vodom, s vitlom i posudama… Ugledasmo po palubom u drugom odjelu dvadesetak dječaka, koje oni zvou „mali od broda“… O posluhu na brodu ne treba ni govoriti, jer je mnogo veći nego što se obično susreće u samostanima… Govore da je poslastica dvopek umočen u ocat i ulje, jer je to vrlo ukusna i dobra hrana za sve koji plove morem… Ovako veliki brodovi – kako pričahu – zadaju mnogo brige i opasnosti, ali ako uspješno obave jedno ili dva putovanja, isplate sve što je potrošeno za njihovu gradnju.“

Animacija dubrovačke karake

Navigacijski šestar, pomorske karte, trgovački pečati i brodske granate

U Dubrovnik je postojao i posebni Pomorski konzulat koji je vodio zapise i saslušavanja o pomorskim nesrećama. Evidentirali su ih oko 1000 u periodu od 1629. do 1811. godine.

Iz tog je doba i brod Sveti Jerolim koji je potopljen u brodolomu, a pronađen je uvali Suđurađ na otoku Šipanu, te je danas dio postava Dubrovačkog pomorskog muzeja. To je i jedini pronađeni dubrovački trgovački brod u Jadranu. Pripadao je dubrovačkom trgovcu Jeru Primojeviću, a potonuo je 1576. godine.

„Brod nije potonuo s teretom, ili je teret bio organskog porijekla, žito ili slično pa nije sačuvan na nalazištu. Pronađena je međutim brodska oprema, a vremenski je datiran prema ovim pronađenim novčićima. To su pjastri kralja Filipa II. Tu je pronađen navigacijski šestar kakav se tada koristio. To je jedan od najstarijih u Hrvatskoj. Tada su već koristili i pomorske karte. Tu je i jedan trgovački pečat, pa zemljane posude koje su bile ispunjene barutom, a služile su kao ručne granate. Unutra je bila smjesa smole i barute, tzv. grčka vatra kojom bi palili protivničko jedrilje. Imamo 5-6 sačuvanih takvih granata. Ovdje možete vidjeti i olovna brodska oplata Svetog Jerolima koja se čavlićima pribijala na trup, kako bi zaštitio od biljnih i životinjskih nametnika“, pokazuje nam Ana Kaznačić Skurić.

Zbirka 50 atlasa i 600 pomorskih karata

Dubrovački pomorski muzej posjeduje i izuzetno veliku kartografsku zbirku s oko 50 atlasa i oko 600 karata. Tu su i atlasi Atlante Veneto iz 1696. godine Vincenza Coronellija te portulanski atlas iz 1649. poznatog talijanskog kartografa Placida Caloira e Olive iz Mesine.

„Već krajem 16. stoljeća pojavljuju se tiskane karte. Te prve karte su umjetnička djela. Coronelli je napravio i prvu regionalnu kartu Dubrovačke Republike. Tu kartu je naručila Dubrovačka Republika kad je Coronelli radio na jednom manjem izolaru jadranske i jonske obale. Jako su je dobro platili. Bila je to čak i jedna tajna misija, jer do tada su Dubrovčani branili kartografima izmjeru terena. Coronelli je inače bio službeni kartograf Mletačke republike i imao je pristup tajnim arhivima i tajnim podacima koje je vojska skupljala pri vojnim pohodima. Na karti Dubrovačke Republike Coronelli je otočić Lokrum nazvao San Marco kako bi pokazao pretenzije Mlečana. Danas je sačuvano preko 400 njegovih karata. Nije to baš idealno prikazivanje terena, malo je iskrivljeno, no važno je da ima mnoštvo toponima, i to je prvorazredno djelo barokne kartografije. Imamo ovdje s kraja 17. stoljeća i jednu rukopisnu kartu, djelo domaćeg kartografa, no ne znamo tko je autor. Tri se takve danas čuvaju u Dubrovniku.“

Ferman turskog sultana za dubrovačke kapetane

Od dokumenata iz doba Dubrovačke Republike u Dubrovačkom pomorskom muzeju se može vidjeti kako su izgledale konzularne isprave, konzularne diplome, zdravstveni listovi, putni listovi. Svaki dubrovački brod odnosno kapetan je morao imati Plovidbenu dozvolu pri ukrcaju na brod. Brod je morao imati zdravstveni list, popis posade … U 18. stoljeću je na brodu morao biti i Pravilnik Dubrovačke Republike o nacionalnoj plovidbi, morao je imati ferman kojeg je turski sultan izdavao dubrovačkim kapetanima da bi ih se zaštitilo od tripolitanskih gusara …

Dubrovačka Republika je imala izuzetno razvijenu diplomaciju kroz brojna konzularna predstavništva koja su štitila interese dubrovačkih pomoraca i trgovaca u inozemstvu. U 16. stoljeću ih je bilo 50, a pred kraj svojeg postojanja Republika je imala 85 konzularnih predstavništava po čitavom Sredozemlju. Na najvažnija mjesta su kao konzule postavljali Dubrovčane, isprva plemiće, a kasnije i pučane, a najviše konzula bili su stranci. Bila im je to čast, a uz to su ubirali i takse.

Zavjetne slike dubrovačkih kapetana

O bogatoj pomorskoj povijesti Dubrovnika svjedoče i brojne zavjetne slike. Kapetani, a rjeđe mornari, kad bi preživjeli havariju zavjetovali bi se Djevici Mariji, pa bi dali izraditi jednu takvu sliku i poklonili bi je crkvici iz mjesta iz kojeg dolaze. Na zavjetnim slikama obično je ime kapetana, mjesto gdje se dogodila nesreća i neki zavjetni zapis, obično posveta Djevici Mariji ili nekom svecu. Na dubrovačkom području ima jako puno sačuvanih zavjetnih slika. Najznačajnija kolekcija 50-tak zavjetnih slika je u crkvi Gospe od Milosrđa.

Istu svrhu su imale i zavjetne srebrne pločice. Najstarije se čuvaju na Lopudu u tamošnjoj crkvi.

U fundusu Dubrovačkog pomorskog muzeja su i dvije brodske apoteke. O zdravlju posade brinuli su kapetani. Brodska apoteka kao obavezna oprema broda propisana je od doba Marije Terezije, polovinom 18. stoljeća. Brodovi Dubrovačke Republike su takve apoteke imali i puno ranije.

„Život mornara bio je iznimno težak, česte su bile ozljede, hrana je bila loša, vode nije bilo. Unutar ovih kovčega brodskih apoteka su i tajni pretinci u kojima su se čuvali narkotici, lijekovi opasnijeg sadržaja, a kapetan je brodsku apoteku držao pod ključem“, otkriva nam Ana Kaznačić Skurić.

Zavjetne slike dubrovačkih kapetana
Zavjetne slike dubrovačkih kapetana

U karanteni – 40 dana

Svaki dubrovački brod je morao imati potvrdu da u luci iz koje stiže nije bilo zaraznih bolesti. U slučaju da je bilo, brod je pri uplovljavanju morao izvjesiti žutu zastavu. Republika je još 1377. godine donijela odluku o karanteni. Isprva je karantena bila na Mrkari, pa na otoku Mljetu, a u 17. stoljeću izgrađeni su Lazareti, tada najveći trgovačko tranzitni emporij na čitavom Jadranu, koji je služio i kao skladište i kao karantena.

„U početku je karantena bila 40 dana, jer tada nisu znali da je inkubacija za kugu 7 dana. Od toga i dolazi riječ karantena – quaranta, talijanski – četrdeset. Lazareti su dobili ime po svetom Lazaru po kojem se nazivala guba još od 4.-5. stoljeća. Dubrovnik je službeno prvi grad koji je uveo karantenu iako su u Veneciji bile odredbe o karanteni i nešto prije tog datuma“, kaže voditeljica Dubrovačkog pomorskog muzeja.

Dubrovačkog kapetana odlikovao Abraham Lincoln

Dubrovački pomorski muzej čuva i šest pulena. To su ukrasne figure na pramcu jedrenjaka koje su se nekoć na brod stavljale kao zaštitnice broda od nesreća. Najčešće su to bili sveci, pa i u ovom muzeju čuvaju pulenu s likom Sv. Nikole.

„U to doba plovidbu je pratilo puno praznovjerja. Čak su znali na brod uzeti sliku sv. Nikole s mačkom. Kad je bila bonaca tu bi sliku i mačku svezali u vreću i bacili je u more. Vjerovali su da će mačka u vreći početi grebati sveca pa da će ga to natjerati da podigne vjetar koji će napuniti jedra da brod krene pa da ga mornari izvade iz vreće s mačkom. A kad bi mornari išli u kakvu nečasnu radnju, poput gusarenja, pulenu bi prekrili tkaninom da ne vidi što rade. Od sredine 19. stoljeća pulene više ne krase brodske pramce“, kaže Ana Kaznačić Skurić.

Dubrovački pomorski muzej također raspolaže i zbirkom odlikovanja i počasti kojima su dubrovačke pomorce odlikovali strani državnici. Primjerice kapetana Joza Šunju odlikovao je američki predsjednik Abraham Lincoln za zasluge pri spašavanju američkog barka Homer 1861. godine od pogibelji na Atlantiku. Tu su i razni ordeni koje su primili dubrovački pomorci, primjerice od pape i od grčkog kralja.

Zlatni sat kojeg je kapetanu Jozi Šunji poklonio Abraham Linkoln
Zlatni sat kojeg je kapetanu Jozi Šunji poklonio Abraham Linkoln

Potres pa pad Dubrovačke Republike

Primičemo se kraju obilaska Dubrovačkog pomorskog muzeja. Voditeljica Ana Kaznačić Skurić zaključuje: „Iako smo pričali o muzejskim sadržajima iz doba Dubrovačke republici, puno više toga imamo iz novijeg razdoblja, jer je dosta građe uništeno u velikom potresu 1667. godine. Tako da je veći dio naše zbirke iz 18. stoljeća do 50-ih godina 20. stoljeća, do osnutka Atlantske plovidbe. Nakon pada Dubrovačke Republike, 1860.-tih godina osnivaju se Dubrovačko pomorsko društvo te Pelješko pomorsko društvo. Dubrovačko pomorsko društvo imalo je 13 brodova, a Pelješko je imalo 33 broda. Bili su tada iznimno moćne pomorske kompanije na Jadranu. Pelješac je tijekom 19. stoljeća bio jedan od najznačajnijih pomorskih područja na Jadranu. No koncem 19. stoljeća su iščeznuli jer su parobrodi preuzeli primat u pomorstvu.“

Tradicijska brodogradnja – izumire

Danas su dvije replike dubrovačkih brodova galijuna i karake turističke atrakcije Dubrovnika, ali tradicijska drvena brodogradnja na kojoj se bazirao razvoj i uspon pomorstva Dubrovačke Republike u Gradu nestaje.

„Tradicijska brodogradnja danas u Dubrovniku je pred izumiranjem, Brodograditelja i kalafata skoro da nemamo. U Portu imamo samo osam tradicijskih drvenih barki. Riječ je uglavnom o pasarama i jednom leutu-trajti. Na cijelom dubrovačkom području ostalo ih je samo 20-tak. Skupo je održavanje i nažalost tradicijska brodogradnja izumire. Moj kolega Željko Čatić, koji je naš preparator za drvo, s jednim svojim prijateljem kupio je jednu elericu, jedrilicu, izrađenu 20-tih godina prošlog stoljeća. Uspjeli smo je zaštititi kao kulturno dobro. Pokušat će ju revitalizirati i obnoviti na tradicionalan način. Bio je i jedan trabakul, ali ga je vlasnik zapustio …“, govori nam Ana Kaznačić Skurić pa zaključujemo ovaj razgovor s nadom da će se u Dubrovniku revitalizirati tradicijska drvena brodogradnja.

Snimio: Leon Tiska

*Serijal tekstova “Hrvatska maritimna baština” na portalu Nautička patrola objavljuje se uz potporu Agencije za elektroničke medije sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija

Agencija za elektroničke medije - projekt izvrsnost novinara

Novo

Prodavač u splitskom dućanu Yamaha motora, skutera i vanbrodskih motora

Rok za prijavu: 3. 3. 2024. Poslodavac: Pribudić - Borčić...

Voditelj brodice za luksuzni mali hotel u Opatiji

Rok za prijavu: 4. 3. 2024. Poslodavac: Ikador Luxury Boutique...

Hrvoje Matutinović: “Barbieri mi je rekao: „Budi opušten i ozbiljno radi, i rezultati moraju doći“

Hrvoje Matutinović posljednjih je dvadeset godina u poslovnom nautičkom...

Đorđe Pantović: Vrbovanje svjetske match race elite u Cannesu za ACI match race

Đorđe Pantović je pripadnik druge postave zaposlenika u bitci...

Marija Blašković Krizmanić, 15 godina na čelu financija sustava ACI: “ACI je uvijek poslovao dobro”

Duša svake investicije i uspješne organizacije su – financije. A ACI je i tu imao sreće. ACI-jev Sektor ekonomsko-financijskih poslova od početka 1.7.1983. sve...

Emilio Vlačić: Kako su zbog straha JNA od stranih špijuna na jahtama skraćeni gatovi ACI marine Pula

Emilio Vlačić bio je uključen u projekt ACI od samog početka. Prije nego što je ušao u politiku, 15 je godina radio u pulskom...

POZIV IZ PULE: Treći Fool Moon jedriličarski spektakl održava se od 21. do 24. 3. 2024.

Ovogodišnji pulski treći po redu jedriličarski Full Moon spektakl, održava se od četvrtka 21. 3. 2024. i završava u nedjelju 24. 3. 2024. u...

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here