Nekoliko minuta hoda od centra Malinske niz glavnu rivu, sasvim blizu novog Interpretacijskog centra maritimne baštine DUBoak, iza terase restorana, nalazi se škver Franka Kraljića. Na istom je mjestu zvanom Portić više od stoljeća. U unutrašnjosti drvene zgrade sve miriši pod drvu, a na zidovima su brojne crno-bijele fotografije koje svjedoče od bogatoj obiteljskoj brodograditeljskoj baštini. Tu su i šablone i brojni alati koje su prelazile s oca na sina, eto već šestu generaciju.
Na ovo je mjesto 1921. godine Frankov prapradjed Juraj Lolić ustanovio škver, nastavljajući posao kojeg je njegov otac Mate započeo u obližnjem poratu. A Mate je u Malinsku došao koncem 19. stoljeća graditi brod trgovačkoj obitelj Maškulin. Zaljubio se i ostao.
„Brodograđevni i tradicijski obrt Malinska“ današnje je formalno ime tog škvera kojeg od 1999. godine vodi Franko Kraljić. Na svečanom balu obrtnika Primorsko-goranske županije održanom proljetos u Opatiji Franko je primio plaketu u kategoriji 100+ dodijeljenu obrtima koji na području županije rade bez prekida više od 100 godinu. Najdugovječniji je obrt „Brodogradilište Antun Jurić“ iz Klimna sa 140 godina. „Ugostiteljski obrt na moru – Giordano“ obitelji Kričić radi u Valunu već 132 godine, a škver Franka Kraljić je treći – sa 120 godina rada. Možda i više, jer u svojoj monografiji o brodogradilištu Punat Dragutin Žic je istraživao povijest brodogradnje Krka, pa navodi povijesne izvore prema kojima je Mate Lolić škver u Malinskoj osnovao 1884. godine.
Franko Kraljić tako je šesta je generacija brodograditelja u drvu čiji je škver dio prepoznatljive vizure Malinske, a brodovi koji su ovdje napravljeni dio su hrvatske martimne baštine. Jedan je od rijetkih preostalih brodograditelja u drvu.
Tradicijske drvene barke na vezu ispred DUBoaka većinom su rađene ili obnavljane ovdje, kao i tradicijski brodovi ispred Interpretacijskog centra maritimne baštine otoka Krka u gradu Krku: krčka pasara Bodulka i tradicijski bragoc Paolina.
Bodulku su izgradili Frankov otac i djed 1970. godine, a Franko ju je obnovio 2011. godine. Na Kvarnerskom festivalu mora i pomorske tradicije Fiumare 2017. je proglašena najizvornijom tradicijskom barkom.
Tradicijski bragoc Paolina obnavljan je 2017-8. godine u Pinezićima kod brodograditelja Josipa Mršića i u Malinskoj kod Franka Kraljića, a jedra je radila obitelj Grego. Riječ je o tradicijskom ribarskom brodu kojim se koćarilo i lovilo ribu na jedra tako da su dva broda paralelno plovili i povlačili koću. Bragoc je brod ravnog dna i plitkog gaza kakvim su stoljećima zapadnom obalom Istre i Kvarnerom ribarili talijanskih ribari iz Chioggie, pa su ga preuzeli i krčki ribari, a u upotrebi se zadržao sve do 1950-tih godina prošlog storljeća. Posljednji je iz krčke luke nestao 1960-tih. Kad je grad Krk krenuo u obnovu maritimne baštine, venecijanska udruga Arzana poklonila im je venecijanski bragoc. Tako se brod dugačak 9,5 metara, širok 2,40 metara i težak čak 3 tone našao u škveru Franka Kraljića, kao najveći na kojem je ovaj brodograditelj radio.
I slavni guc Kalavojna koji je dio stalnog postava Tehničkog muzeja u Zagrebu prošao je kroz obiteljski škver Lolić-Kraljić. Ribarski je to brod sagrađen 1920-tih godina u Malom Lošinju. Osnivač Ekonomskog fakulteta u Zagrebu dr. sc. Mijo Mirković, ujedno slavni pjesnik koji je objavljivao pod imenom Mate Balota, u obližnjim Vantačićima je imao kuću za ljetni odmor. Za vrijeme 2. svjetskog rata dok se ovdje skrivao od fašista, pronašao je ostavljenu i mecima probijenu drvenu barku, dao joj ime Kalavojna po uvali ispod svog rodnog Raklja u Istri i obnovio je u škveru kod Frankovog djeda. S Kalavojnom je još desetljećima poslije ribario, a naposlijetku je završila u zagrebačkom Tehničkom muzeju.
Danas je sve veći interes za obnovu drvenih brodova, pa i za gradnju novih, ali od kako su se 1970-tih godina pojavili plastični brodovi, drvena brodogradnja skoro da je i nestala. Kako je ovaj škver uspio opstati?
– Da nisam imao priliku naslijediti ovaj posao od svog djeda, kao što je on naslijedio od djeca, svega ovoga sigurno ne bi bilo. Uspjeli smo zadržati drvenu brodogradnju zahvaljujući tome što smo radili i s plastičnim brodovima. Sad se obnovio interes za drvenom brodogradnjom, pa i sve više privatnih brodica se obnavlja, tako da sam prije 11 godina zaposlio jednog pomoćnika i sad živimo od toga. Posebno sam ponosan na to da smo uspjeli sačuvati škver usred mjesta. Kraj nas je restoran s terasom i mi kraj njega funkcioniramo, gostima ne smetamo. Ljeti u radionici radimo više reprezentativno, ručno, imamo puno starog alata, blanja i svrdla, tako da je to turistima atraktivno pa i sami imamo dosta posjetitelja koje zanima tradicijska brodogradnja. Zimi je naša glavna sezona, pa nam je od 1.11. do 1.07. stalno neka barka u škveru – kaže Franko Kraljić. Obrt je preuzeo 1999. godine nakon završenog školovanja za brodograđevnog tehničara.
– Brodogradnja u Malinskoj je vezana za moju obitelj. Šukundjed Mate je došao iz Baške graditi jedno veće plovilo za obitelj Maškulin, a onda se i oženio za djevojku iz te obitelji i tako je ostao. Brod je gradio tu u parku između mog škvera i centra DUBoaka. Nažalost je mlad umro, a njegov sin, Jure Lolić ustanovio je brodogradilište na ovom mjestu. Jedna od njegovih kćeri, Marija, udala se za mog djeda Franu Kraljića. I tako je to postao škver Lolić-Kraljić – pripovijeda Franko obiteljsku povijest. Najveći brodovi koji su građeni u ovom škveru bili su bracere i trabakuli do 20 metara duljine. S vremenom su se drveni brodovi smanjivali. Najveći brodovi koje je gradio Frankov otac bili su do 9 metara duljine, a Frankove novogradnje do 4,5 metara.
Kakva je budućnost škvera, hoće li njegova djeca nastaviti s drvenom brodogradnjom, pitamo Franka.
– Ja imam dvije kćeri, Lauru i Mariju. Starija studira filozofiju i etnologiju u Zagrebu, a mlađa ide u srednju školu za primijenjenu umjetnost. Sumnjam da će one nastaviti ovaj posao, ali općenito mladi danas nisu zainteresirani za drvenu brodogradnju, no ako ovaj škver postane interpretacijski centar maritimne baštine u kojem će se pokazivati kako su se nekad radili drveni brodovi, ja ću biti zadovoljan. A ja ću tu raditi dok god ću moći micati malim prstom. Uvijek ću biti tu. Bez ovoga ne mogu. Ovdje sam odrastao, otkad znam za sebe radim u ovoj radionici i tako ću i nastaviti – zaključuje Franko.
Osim što voli raditi na drvenim brodovima, Franko voli i jedriti na njima i redovno nastupa na regatama tradicijskih brodova kao kormilar na gajeti gucu Zora koja je dio postava DUBoaka.
Fotografije: Leon Tiska i TZ Grada Krka
*Serijal tekstova “Hrvatska maritimna baština” na portalu Nautička patrola objavljuje se uz potporu Agencije za elektroničke medije sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija
