Priča je o jantaru. O smoli izvanredne ljepote kojoj se od davnina pripisuju nevjerojatne natprirodne moći i svestranu ljekovitost. U toj su se tvari, kao ni jednoj drugoj, bar prema današnjim spoznajama, spojile osobine svestranog lijeka, izvora energije, stimulansa duha i talismana koji štiti od uroka. U svojim djelima o jantaru raspredaju i drevni liječnici – Galen, Avicena, Andreas Aurifaber … Ovaj potonji godine 1551. godine čak navodi 46 recepata u kojima je jantar lijek za bolesnu štitnjaču i slezenu, za srčane bolesti, za živce, za mokraćovode, za glavobolju i zubobolju, za bolju probavu …
Mistici pak tvrde da nakit od jantara vlasniku donosi sreću, radost i mir, da mu daje jasnoću misli, fizičku i kreativnu snagu, da jača vjeru i životni optimizam.
Kako nastaje jantar
I danas vidimo kako smreka, breza, trešnja, šljiva i brojna druga stabla svoje ozljede liječe lučenjem smole. Je li to jantar – naravno nije, ali bi za par milijuna godina pod određenim kemijskim uvjetima mogao biti. Kada je takvo ranjeno stablo u to pred historijsko doba palo na tlo pa ga je vremenom prekrila zemlja, drvo je postalo ugljen a smola se pretvorila u jantar. Ta je čudesna tvar topla na dodir i prekrasne je boje, koja poprima nijanse od zlatne do smeđe, pa sve do čudesne fosforescentne plave. A znalo se dogoditi da je toj smoli zapeo neki list, kukac ili čak malog guštera. To je onda doista nešto senzacionalno i neprocjenjivo vrijedno. Glavni izvor takvog jantara su davnašnje šume i močvare istočnog dijela Baltika. To je najkurentnija izvozna roba baltičkih zemalja. Zvali su ga – zlato sjevera.
Hrvati i “jantar” Novog Zelanda
No, prije nego što krenemo rasplitati jadranski put jantara i kompletan hrvatski jantarski misterij, evo jedne povijesne digresije. O smoli na sasvim drugom kraju svijeta, na Novom Zelandu. Bilo je to presudno za pretke oko 60.000 tisuća Hrvata, koliko ih danas živi na području Aucklanda. Riječ je o smoli tamošnjeg endemskog kauri stabla koje raste u močvarnim područjima sjevernog otoka. Tamo se to zvalo – kauri guma. Priča je ista kao kod jantara. Kauri guma je nastala kada je smola iz stabala kauri iscurila kroz lomove ili pukotine na kori. Grudice bi padale na tlo pa bi ih pokrilo lišće, naslaga uvenulog zelenila, zemlja …
kauri smolu prvi su otkrili domorodci Maori. Žvakali bi je kao kaugumu. Bila je vrlo zapaljiva, pa prekrivali lan i koristili je kao baklju. A onda su otkrili da je taj spaljeni ostatak pomiješana s mašću ili lojem idealni tamni pigment za njihovo ritualno moko tetoviranje po čemu su prepoznatljivi u svijetu. Od kauri gume se kao i od jantara izrađuje nakit, suveniri, razni mali ukrasi …
Kauri guma je sredinom 1840-ih postala u svijetu tražena roba. Postala je sastavni dio uljnih lakova posebno za violine, a koristila se i za izradu podnih obloga – linoleuma. Između 1850. i 1950. Novi Zeland je izvezao 450.000 tona kauri gume. Upravo u tom razdoblju iseljeni Hrvati otkrivaju Novi Zeland i kauri gumu. Bili su to ljudi z kamenjara u zaleđa Dalmacije, a i otočani u vrijeme kada je filoksera upropastila vinograde. Prve su generacije živjele u groznim uvjetima, u močvarama, u bijedi i pod šatorima. Ali su štedeći svaku paru stekli početni kapital, i mnogi su njihovi nasljednici danas imućni i uvaženi Hrvati – Novozelanđani.
Feničani: glavni snabdjevači kraljeva, patricija i svih bogataša Mediterana
Vratimo se sada našem misteriju jantarskog puta s Baltika preko Jadrana i uopće značenju jantara u hrvatskim krajevima.
Glavni snabdjevači kraljeva, patricija i svih bogataša Mediterana jantarom bili su – Feničani. Taj se narod 3000 godina pr. Krista skrasio na uskom obalnom pojasu današnjeg Izraela, Libanona i dijela Sirije, poznatog po biblijskom nazivu Kanaan. Ime su im možda dali Grci po vrhunskoj purpurno-ljubičastoj boji (foiniki – ljubičasti) kojom su bojili tkanine. Tu su boju proizvodili iz posebne vrste školjki, skupo su je prodavali, a postupak su strogo tajili.
Moguće je da im naziv potječe i od Egipćana, od njihove riječi “fenehu” što znači brodograditelj. Jer, prvi su u povijesti sagradili brodove sposobne za duge plovidbe. Gradili su ih od cedra, drveta kojim su obilovale šume njihove libanonske postojbine. Savladali su i vještinu plovidbe, pa i noćne navigacije. Bili su mudri, snalažljivi i poduzetni. Postali su pomorski mešetari i torbari, posrednici, trgovci svim i svačim. Svi su ih trebali, ali nisu ih baš voljeli. Smatrali su ih perfidnim i podmuklim prevarantima. Bili su i na zlu glasu zbog njihovog dodatnog biznisa – trgovine robljem.
Plovili su i trgovali posvuda – od istoka i Afrike do obala Engleske pa sve do Baltika. Osnivali su kolonije širom Mediteranu, gdje su otvarali tržišta i uspostavljali skladišta svoje robe, uključujući i dio Jadrana.
20 tona skupocjenog brodskog tereta za egipatski dvor
Evo sadržaja štive jednog potonulog broda otkrivenog 1982. uz obalu Turske, kod Bodruma. Brod je građen od libanonskog cedra, potonuo je u 14. stoljeću prije Krista, a u štivi mu je nađeno 20 tona skupocjenog tereta: ciparski bakar, staklene čaše raznih boja – kobaltno plave, tirkizne i boje lavande, trupci egipatske ebanovine, nojeva jaja, slonovača, zubi nosoroga, oklopi kornjača, razno drago kamenje, spremnici za kozmetiku od bjelokosti, zlatni pečat egipatske kraljice Nefertiti, na tisuće perlica izrađenih od stakla, ahata, jantara …
Očito je da je ovaj “brod ljepote” bio u službi egipatskog dvora … I da je Nefertiti, koja je od 1353-1336 g. pr. K. sa svojim mužem Ehnatonom vladala Egiptom, u svom arsenalu ljepote imala i jantar. Jantar je bio i glavni ukras krune egipatskog faraona Tutankamona (1341.– 1323. pr. Kr.). Jantarom se obilno kitila i legendarna Kleopatra, najintrigantnija zavodnica u povijesti svijeta. Seksilipom, inteligencijom i šarmom zavrtjela je pameću rimskim moćnicima Cezaru i Marku Antoniju.
Jantar u osorskim grobovima starih Liburna
Kako su te slavne ljepotice staroga Egipta dolazile do rijetkih i skupocjenih ukrasa od jantara? Nikako drugačije nego Jadranskom rutom jantara iz dalekog Baltika. U ta davna vremena morske trgovačke putove su osim Feničana, držala i ilirska plemena, posebno Liburni. Njihove će rute kasnije naslijediti stari Grci i Rimljani. Rimljani su jantar nazivali succinum, jer su smatrali da predstavlja sukus – odnosno srž snage živog drveta. Grci su jantar nazivali electrum zbog njegove osobine da se trljanjem ispuni elektricitetom. Odatle i grčki naziv Elektrides za kvarnersko otočje preko kojeg im je jantar stizao.
Sad je već sasvim razvidno da je nakon kopna jantar morem u to staro doba putovao preko Cresa i Lošinja. Povijesno je dokazano da strateško mjesto na tom putu upravo ima drevni gradić Osor smješten na spoju kvarnerskih otoka Cresa i Lošinja. Ta su dva otoka u davnini bili spojeni niskom prevlakom. Osor su osnovali Liburni. Nimalo slučajno, jer bio je to sjajan zaklon za brodove koji su u to vrijeme zbog sigurnosti uglavnom plovili uz samu obalu. Tu bi se sklonili od nevremena ili čekali povoljni vjetar da nastave plovidbu na istok prema kopnu. Ili, dalje prema jugu zaklonjenim kanalima između jadranskih otoka.
U početku su brodove preko osorske niske prevlake vukli kopnom prema sjeveru ili jugu. Bilo je samo pitanje vremena kada će se netko sjetiti da prokopa prevlaku i spoji “dva mora”. Tako je nastala Kavuada, prokop koji je prolazio nešto sjevernije od današnjeg kanala s pokretnim mostom što spaja otoke Cres i Lošinj. Ono što je u oceanskim razmjerima Panamski kanal, to je u jadranskim razmjerima bio osorski kanal Kavuada.
Tako je Osor postao još značajnija postaja pomorsko-kopnenog Jantarskog puta od Baltika do Sredozemlja. O prisustvu jantara u Osoru svjedoče nalazi u ovdašnjim grobovima starih Liburna – samo u jednom grobu je pronađeno 200 kuglica jantara. Pretpostavlja se da su kuglice jantara bile i sredstvo plaćanja za prolaz Kavuadom.
Tajanstveni odnos Liburna i Feničana
I dalje je misterij kako to da ovdje Feničani nisu ostavili baš nikakav trgovački trag. A ne postoji ni svjedočanstvo o vezi s njihovim jadranskim suvremenicima Liburnima. Možda je to bila podjela “interesnih sfera” tako jer tragovi njihovog prisustva u Jadranu prestaje negdje kod ušća Neretve i Makarske. A s one strane Jadrana kod ušća talijanske rijeke Po, gdje su već u10. st. pr. Kr. osnovali svoju luku Hatryu iz koje će se kasnije razviti talijanski naziv za Jadran – Mare Adriatico.
Iako su smislili sustav alfabeta iz kojeg će se razviti i grčko pismo i latinica, a bili su i odlični knjigovođe, Feničani za sobom nisu ostavili pisane tragove. To se jedino može pravdati činjenicom da su sve radili samo zbog novca i stoga im je sve što su radili bila – “poslovna tajna”. Jer teško je vjerovati da se svojim brodovima, kojima su uplovili u svaku “škulju” Mediterana, nisu bili i u ovim sjevernim krajevima Jadrana.
Lički odvojak Jantarskog puta
Odvojak jadranskog Jantarskog puta vodio je i do ilirskog plemena Japoda. Bili su to preteče današnjih Ličana, koji su ovaj dio Hrvatske nastanili još u brončano doba. Bili su trgovci, ali cijenjeni obrtnici. Iako ni oni nemaju pisanih svjedočanstava, o kulturi Japoda rječito govori veliki broj predmeta što su ih dizajnirali i izrađivali od bronce, keramike, drva, stakla, staklene paste, kamena … I jantara. Osim ukrasa i privjesaka Japodi su od jantara izrađivali i kutijice za zaštitu od uroka, što je jasan znak da su pripadali krugu tadašnjih kultura i civilizacija koje su vjerovale u ljekovitost i čudotvornu magiju jantara.
No, najdalje su otišli u maštovitim i kićenim kreacijama svojih nošnji. Bile su tu kape, dijademe i ogrlice načinjene od krupnih zrna jantara. Budući da su se morali toplo oblačiti i moćne kopče na odjeći maštovito su dizajnirane i ukrašene jantarnim i staklenim kuglicama. I žene i muškarci nosili su prsni nakit izrađen od metala i jantara u obliku polumjeseca, sunca, lađe … Bio je to simbol obilja. A posebno su voljeli privjeske: u obliku konja, ptice, psa, žene i muškarca, sa zrnima jantara u obliku glave.
