Aktualno

DALMATIA BOAT SHOW: Novi nautički sajam u Marini Baotić, 18. do 21. 4. 2024.

Od 18. do 21. 4. 2024. u Marini Baotić...

POZIV VINOLJUPCIMA Smotra istarskih vina u Gračišću, 1. 4. 2024.

Već 29 godina tradicionalno svakog Uskrsnog ponedjeljka u malom...

CROATIA NAUTIC SHOW, Marina Kaštela, 18-21. 4. 2024: 35 tvrtki predstavlja 80 brodova

U Marini Kaštela održava se od 18. do 21....

Jere Slavica, zamjenik Veljka Barbierija: “Razvijali smo ACI kao sustav u kojem bi nautičaru uz nautičke bile pružene i trgovačke i ugostiteljske usluge, tehnički servisi i sport”

Jere Slavica napustit će ACI zajedno s Veljkom Barbierijem u travnju 1994. nakon neizdrživih pritisaka iz državnog vrha, bez da ih je itko pozdravio, a kamo li im odao priznanje za veliko djelo koje su preuzeli. Na čelo ACI-ja dolazi niz nekompetentnih ljudi pa i onih koji su trebali stvoriti uvjete da se ACI raspadne, a marine obezvrijede i kroz privatizaciju jeftino razgrabe

– Znate, kad smo dogovorili ovaj razgovor za monografiju o stvaranju ACI-ja, nisam mogao zaspati cijelu noć – dočekao nas je poslovni savjetnik Jere Slavica u svom uredu na zagrebačkim Sveticama jednog radnog prijepodneva u travnju 2015.

Jere Slavica, jedan je jedan od stvaratelja ACI-ja, zamjenik Veljka Barbierija na mjestu direktora od prvih dana i prvi direktor ACI-ja nakon što je Veljko morao odstupiti zbog sve žešćih pritisaka državnog vrha tek stvorene samostalne Hrvatske. Zalaganjem Jere Slavice, koji je u to vrijeme bio predsjednik Izvršnog vijeća (gradonačelnik) Šibenika i ACI-jevom direktoru Šibenskog područja Josi Šupi upravo je kod njih probijen bedem otpora gradnji marina pa su upravo na njihovom području sagrađene i otvorene prve tri marine u sustavu ACI. Bile su to marine: Skradin, Vodice i Jezera.

Ubrzo nam je postalo jasno što to nije dalo spavati Jeri Slavici uoči našeg susreta.

Jere Slavica u Zagrebu, travanj 2015.
Jere Slavica u Zagrebu, travanj 2015. / Foto: Mladen Gerovac

„Jere moj, pozdravljam te zadnji put …“

Prvo – bilo je to uzbuđenje što se napokon priprema dokument o velebnom pothvatu što je nakon svjetske slave, koju ni rat nije mogao uništiti, postalo mirnodopskim predmetom obezvrjeđivanja i skandala. Drugo – bila je to njegova urođena odgovornost za ono što će o svemu tome kazati, odnosno svjedočiti da se nešto ne propusti ili ne dobije odgovarajući značaj. Treće – želja da sve to što kaže bude sistematično i razložno, jer Jere Slavica prije nego što je ušao u politiku i biznis bio je srednjoškolski profesor čija su se predavanja pamtila. I četvrto – Jere Slavica je izrazit emotivac, bio je i radno, ali i zdušno senzitivno vezan i za ACI i za njegovog pokretača – Veljka Barbierija.

Pa je tako naš razgovor i počeo. Protekle su dvije godine od onog tužnog dana kada se upravo Jere Slavica dirljivim govorom oprostio od Veljka na groblju u njegovoj rodnoj Makarskoj. I evo sada, sjećanje na taj tužni događaj postao je spontani ulaz u naš razgovor o ACI-ju, i Jeri je opet suza zaiskrila u oku.

– Bio je to za mene jedan veoma težak trenutak. Veljka sam doživljavao ne samo kao direktora, starijeg kolegu, prijatelja, oca ili ne znam kako bih rekao, nego kao jednu osobu s kojom sam i 20 godina nakon ACI-ja ostao u vrlo čestom kontaktu i poslovnoj suradnji. Taj sam oproštaj jako teško doživio. Govorio sam kroz suze … Ljudi koji su bili na sahrani nisu mi zamjerili što sam zamucao, zastajkivao …

Eto, oprostite i sad … Uvijek sam uzbuđen kad o Veljku govorim … Nažalost on je u zadnje vrijeme strašno bolovao, patio i mučio se. Tri četiri dana prije smrti nazvao sam ga, jer i inače često smo se čuli. Supruga Vesna dala mu je slušalicu, i on je vrlo teško gotovo nerazgovjetno izgovorio: „Jere moj, pozdravljam te zadnji puta …“ Nažalost … I to je život. Hajmo, ovo je bio početak, zapravo tužan kraj …

Gradonačelnik Šibenika s ukorom Partije

Jere Slavica je Šibenčanin, rođen 1945. godine. Poslije srednje ekonomske škole završio je Ekonomski fakultet u Zagrebu. Najprije je radio, kako rekosmo, kao profesor u srednjoj školi, zatim u knjigovodstvu i u financijskoj inspekciji. U to je vrijeme ušao i u politiku – od 1974. do 1978. bio je zastupnik u Vijeću udruženog rada u Saboru (jedan od tri doma hrvatskog parlamenta u bivšoj Jugoslaviji, ostala dva doma bila su: Vijeće općina i Društveno-političko vijeće).

Jere Slavica bio je i u timu koji je organizirao tadašnju moćnu SOUR „Šibeniku“ – Složenu organizaciju udruženog rada koja se bavila turizmom, ugostiteljstvom, proizvodnjom i prodajom vina … Zapošljavala je oko 2.000 ljudi. S te pozicije Slavica je bio potpredsjednik SOUR-a za ekonomiku i financije. Već u 36-oj godini postao je i predsjednik Izvršnog vijeća, tj. gradonačelnik Šibenika.

– Bilo je to za mene izuzetno priznanje, osjećaj odgovornosti i ja sam se prema tom svom gradu ponašao kao da ću sto godina tu funkciju obavljati. Međutim, nisam bio miljenik političkih struktura, bolje rečeno nekih ljudi koji su dominirali tim strukturama, i po njima sam bio neposlušan Partiji. Evo nekih detalja o tome.

U dvije turističke firme – „Primoštenu“ i „Solarisu“ – uvedeni su zbog lošeg poslovanja i nestabilne financijske situacije privremeni poslovni odbori, bila je to neka vrsta prinudne uprave. Tadašnje Izvršno vijeće grada imalo je ingerenciju nad tim privremenim poslovnim odborima. Bilo je to i vrijeme velike nestašice deviza a na snazi je bio Devizni zakon, prema kojem su se za ulaganje u turizam mogle dobiti devize za operativne potrebe. I tada je zagrebački „Franck“, kojem su trebale devize za uvoz kave, predložio da se udruži sa „Solarisom“ u jedan tadašnji OUR (organizaciju udruženog rada) te bi Solaris ustupio „Francku“ devizna prava a ovaj bi zauzvrat konsolidirao „Solaris“. To bi isto činio i „Kraš“ s „Primoštenom“. A „Solaris“ je, što je važno, bio u sastavu SOUR-a „Šibenka“, kojem također nisu baš cvjetale ruže.

Kao predsjednik Izvršnog vijeća Šibenika založio sam se da radnici „Solarisa“ i „Francka“ na taj način uzmu sudbinu u svoju ruke. Tada je za udruživanje i razdruživanje trebao referendum i odluka zbora radnika, i moj stav je bio da je to normalno da ti ljudi kroje svoju budućnost i da se slobodno opredijele. No, to moje zastupanje bilo je ocijenjeno kao grub pokušaj razbijanja jedinstva općine. Na kraju je to završilo tako da mi je Komitet dao partijski ukor zbog narušavanja odnosa. Nije pomoglo ni to što će mi u jednom susretu Petar Fleković, tadašnji predsjednik Izvršnog vijeća Sabora, odnosno premijer dati podršku i kazati kako „drugovi u Šibeniku nisu u pravu ako osporavaju takvu mogućnost da se udruženi rad poveže, organizira i razvija“. Petar Fleković je vrlo dobro razumio o čemu se radi, pa i sam će kasnije kao direktor INA-e ući u sličan odnos s ACI-jem.

 Hajka zbog državnog Kukolja

– Druga moja „neposlušnost“ bila je moj vrlo liberalan odnos sa crkvom. Povodom Nove godine i Božića uvijek sam se susretao s biskupom i njegovom svitom i pravoslavnim episkopom i svećenstvom, jer Eparhija dalmatinska je imala sjedište u Šibeniku. Činilo mi se to sasvim normalnim i pristojnim, jer se s njima, pošteno govoreći, i nije korektno komuniciralo.

– Zatim, bio je tu i jedan famozni slučaj zvan – „Kukolj“. Tako se zvao državni inspektor za graditeljstvo, Žarko Kukolj. Šibenik je bio plodno tlo za izgradnju i kuća i vikend objekata. Kako za to društvo nije bilo spremno, nije bilo ni osnovnih urbanističkih uvjeta, ljudi su gradili računajući da će doći vrijeme planova i legalizacije, nadajući se da im to nitko u međuvremenu neće srušiti. Tada smo u Izvršnom vijeću za Skupštinu pripremali jedan materijal o stanju u prostoru, da vidimo što se može sankcionirati, što otkloniti, kako ljudima na gradskoj periferiji i u prigradskim naseljima omogućiti da mogu normalno živjeti, priključiti se na struju, vodu i komunikacije … A Žarko Kukolj je poveo inkvizicijski rat protiv bespravne gradnje, ne vodeći računa o činjenici da tim ljudima nije ni dana mogućnost za legalnu gradnju. Kukolj je, pak, uz podršku lokalnih inspekcijskih službi krenuo sve rušiti! Mi smo u Izvršnom vijeću reagirali, kazali smo da to nema smisla, jer za par dana pripremamo odluku! Ali odnosi su se zaoštrili, ljudi su se podijelili, i protiv mene je krenula hajka, bila je to prilika da me se smijeni.

Apsolutna podrška Šibenika gradnji marina

U to vrijeme najgorih muka pozvan sam kao predsjednik Izvršnog vijeća Šibenika u Izvršno vijeće Sabora na sastanak jednog koordinacijskog odbora, koji su vodili Ante Skataretiko, tadašnji potpredsjednik Izvršnog vijeća Sabora i Gino Matešević, tadašnji ministar turizma a čiji je tajnik bio Veljko Barbieri. Bio je to moj prvi susret s Veljkom. Na tom se odboru izlaže ideja da se formira lanac marina na Jadranu i da to bude jedan specifičan i selektivni oblik hrvatskog turizma, koji može bitno pridonijeti revitalizaciji malih mjesta i uopće dati jednu novu dimenziju turističkom privređivanju. Bili su pozvani i svi ostali predsjednici općinskih izvršnih vijeća, koji su u prvoj toj gruboj verziji na svom području imali moguće lokacije tih marina. Dakle, bilo nas je od Umaga, Poreča, Rovinja, Pule, Lošinja, Raba, Zadra, Šibenika, Splita, možda i Dubrovnika, nisam siguran. U svakom slučaju, bile su uključene gotovo sve važnije jadranske općine. Tada je ukratko elaborirana ideja o mogućnostima te organizacije. Još nisam znao ni tko je Veljko Barbieri ni kakva je financijska konstrukcija. U svakom slučaju, ja sam tada kao predsjednik Izvršnog vijeća Šibenika dao apsolutnu podršku i suglasnost da ću se založiti da se kroz skupštinsku proceduru donesu odluke, izrade provedbeni planovi i tako stvore uvjeti za realizaciju ove ideje o razvoju nautičkog turizma.

Miljenko Smoje – žestoki protivnik ACY-ja

Bezuvjetnu podršku projektu ACI-ja, Veljku i njegovom timu dala je i Pula s njenim predsjednikom Emilijom Vlačićem. Umag nije bio protiv, ali tu je bilo malo koketiranja „što će i kako će“.

Rovinj, kao jedna izuzetno lijepa destinacija, nije bio protiv, ali ako vam samo kažem da je u prvoj verziji općinske odluke bilo da se pomorsko dobro daje na pet godina, onda možete zamisliti kako se na to gledalo: „E neka to bude pa ćemo mi vidjet što će biti“.

Lošinj je bio apriori protiv svega. Rab je dao podršku za obje marine i u gradu i u Supetarskoj Dragi, jer se već tamo ranije nešto planiralo.

U Zadru nisu htjeli ni čuti, a u Trogiru, su dapače, bili su i kooperativni.

Split – zvanične strukture grada na čelu s predsjednikom Izvršnog vijeća Zdravkom Adorićem podržale su gradnju; Zajednice općina, Lučka uprava, Komanda vojne mornarice i mediji s izmanipuliranim Miljenkom Smojem nastojali su ACI zaustaviti. Tu je admiral Tihomir Vilović sa svojom podrškom odigrao značajnu ulogu, poslije je bio i predsjednik Savjeta ACI-ja. Ali, najveća zasluga što je Split dobio tako reprezentativnu marinu pripada ACI-jevom pomoćniku direktora za Splitsko područje – Leu Kuretu!

Milna na Braču nije bila protiv. Tamo je bila vrlo djelatna Poljoprivredna zadruga, imali su i neke vezove i Brodoremont sa 30-tak zaposlenih, sve je to ušlo u sastav ACI-ja. Jedan od problema s kojim se ACI u početku suočio je dio inozemnog, uglavnom njemačkog nautičkog mnijenja, koji je predvodio časopis Yacht na čelu s novinarom Barthom, ali on je angažiranjem ACI-ja poslije postao korektan i kooperativan.

Ekskluzivne lokacije i privlačna mala mjesta

Unatoč svim tim teškoćama program je prepoznala INA na čelu s generalnim direktorom Petrom Flekovićem, koja je u prvoj rundi dala 120 ondašnjih milijardi dinara, te naknadno, godinu dana kasnije čini mi se, još 20 milijardi dinara. Tu se priključio još Poljoprivredno-prehrambeni sustav iz Osijeka PPS (PPK je bio samo dio toga, uz šećeranu itd.) i dubrovački Atlas, koji je ACI-ju ustupio svoj Storno sustav bežične komunikacije, što je bilo neobično važno za normalno poslovanje.

U takvim okolnostima razvijali smo ideju ACI-ja kao sustav. Predviđeno je da to bude jedan komplementarni proizvod u kojem bi nautičaru, osim nautičkog dijela, bile pružene i trgovačke usluge i ugostiteljske usluge i tehnički servisi i sport itd. I rezultat toga je sporazum velikog broja subjekata iz ugostiteljstva, trgovine, vanjske trgovine i ACI-ja te je 1.7.1983. u Vili Dalmacija u Splitu potpisan Samoupravni sporazum kojim se svi ovi subjekti iz trgovine i ugostiteljstva obvezuju da obavljaju svoju djelatnost u marinama i da dijele sudbinu ACI-ja.

ACI je kroz svoj sustav tako uz bok ekskluzivnim turističkim destinacijama, kao što su Rovinj, Hvar, Trogir, Split, Korčula, Pula stavio neka mala lijepa mjesta tipa Pomer, Supetarska Draga, Milna, Jezera … Primjerice, Vrboska na Hvaru. Rijetki su znali za nju, a ona je onako uvučena s onim otočićem i mostićem, kako su znali Vrboščani kazati prije rata, bila La picolla Venezia. I ti naši Kornati, prelijepa biserna ogrlica Jadrana, ali ni vode ni struje ni prihvatilišta za nautičare ni deponija za smeće. U tom smislu je ACI imao značajnu misiju afirmirati našu jadransku obalu, stvoriti jedan novi brend. Uvijek smo dotad govorili da je naša turistička monokultura sunce i more, u nekim selektivnim oblicima lovnog i kongresnog turizma a sad je i nautika dobila svoje mjesto.

Jere Slavica s ponosom nosi ručni sat što ga je dobio povodom desete obljetnice ACY-ja.
Jere Slavica s ponosom nosi ručni sat što ga je dobio povodom desete obljetnice ACY-ja.
Ura kao nagrada za desetu godišnjicu ACI-ja
Ura kao nagrada za desetu godišnjicu ACI-ja

„Evo pet građevinskih dozvola!“

I nakon tog ACI-jevog Dana D – 1. srpnja 1983. još mi nije ni na kraj pameti bilo da bih postao dio ACI-ja, ali sam kao predsjednik Izvršnog vijeća Šibenika pristupio izradi odluka, rješenja, provedbenih planova do razine građevinskih dozvola, s nakanom da se već na proljeće 1984. izgrade marine. Na mom šibenskom području (danas je to administrativno županija, a ne grad) bilo je pet lokacija: Skradin, Vodice, Jezera, Žut i Piškera.

Početkom prosinca 1983. prihvaćeni su provedbeni planovi, sredinom prosinca već se donose odluke, danas bismo rekli, o eksproprijaciji. Tada je to bila „odluka o proglašenju općeg društvenog interesa“ na nekom zemljištu pa se tu onda mogu graditi objekti. Tako je osnova za gradnju marina na šibenskom području stvorena već 30.12.1983. I moj pokojni kolega Joso Šupe, zadužen u ACI-ju za šibensko područje, nosi na kolegij u Opatiju pet građevinskih dozvola.

– E sad, da sebe vremenski smjestim u to doba. Dok sam gurao ACI- ideju, proživljavao sam onu hajku političkih struktura i inspektora Kukolja, koji mi je prijetio krivičnom prijavom, čak ju je i podnio. Nekako početkom siječnja 1984. Veljko saziva kolegij. Područja su bila podijeljena na: Istarsko, Šibensko i Splitsko, sa zaduženim ljudima, koji na kolegiju govore o problemima za dobivanje dozvola: još treba ovo, još treba ono, kad će, tko će i što će, a on mog Josu drži kao džokera.

Pa pita: „Joso, kakva je situacija kod tebe?“ . A Joso kaže: „Evo pet građevinskih dozvola“. E onda Veljko kaže: „Ako je Joso to mogao u istom sustavu, zašto niste vi?“. Sad su ostali počeli zauzimati neki obrambeni gard, ali kako god bilo, vrlo brzo se i na njihovom području sve to počelo pripremati. I nekako krajem trećeg mjeseca 1984. počeli su radovi. Zamislite to, da je po nekoj procjeni od oko barem 150 milijardi dinara, trebalo oko polovice te vrijednosti samo baciti kamenja u more. Što se ovako poslovno za ziheraše čini čudovišno.

Na prvu godišnjicu ACY-ja otvorene tri marine: Vodice, Jezera i Skradin

I u proljeće 1984. 1. srpnja na prvu godišnjicu osnutka ACI-ja otvaraju se prve marine – u Vodicama, Jezerima i Skradinu.

Kroz srpanj još se otvaraju marine: Umag, Rovinj, Pomer, Supetarska Draga, Trogir, Milna, Vrboska i Split – nautički dio. Dakle, u roku 4-5 mjeseca sagrađeno je i otvoreno 12 marina. Bilo je to – čudo.

Naravno, tome je pridonijela i jedna tada povoljna konjuktura za investitore. Mi smo od INA-e imali osigurana sredstva, mogli smo avansirati, uredno plaćati situacije, građevinski sektor se borio za tržište. Naravno da su tu dobrim dijelom svoj doprinos dale i firme „Lavčević“ i „Pomgrad“, i „Međimurje „Čakovec i „Hidroelektra“ … U svakom slučaju bez njih to objektivno ne bi bilo moguće. Tada već kopni ono prvobitno negativno raspoloženje. Vidi se da ACI ipak neće biti promašaj pa se i ACI unutar sebe počinje ozbiljnije organizirati. Konkretiziraju se područja, funkcije. Kolegij koji je Veljko konstituirao prije početka poslovanja u osnovi je ostao takav do kraja našeg zajedničkog rada, mijenjao se samo u odnosu na promjene u poslovanju.

Marine su imale vlastite vrhunske restorane i prodavaonice

Primjerice, vezano za specifičnosti ugostiteljstva i trgovine. Trgovački i ugostiteljski dijelovi ne slijede osnovnu liniju, već se počinju kolebati. Tako, hotelsko poduzeće u Umagu ne nalazi za shodno da vodi restoran u marini, ali „Trgoumag“ vodi trgovinu. I mi odlučujemo da se moramo sami baviti i s ugostiteljstvom. U Rovinju je „Jadran Turist“ prihvatio da bude ugostitelj, „Brodokomerc“ da vodi duty free shop a za trgovine s obzirom na blizinu Rovinja, nije bilo nužno da postoje. U Pomeru smo odmah morali voditi ugostiteljstvo.

Pula će biti izgrađena godinu dana kasnije, i tamo se razvija ekskluzivni ugostiteljski objekt, koji je bio gotovo broj jedan na Jadranu po kvaliteti, ponudi, ugođaju i posluzi a vodio ga je izvrsni ugostitelj Vladimir Brajković.

U Rabu imamo lokalne ugostitelje, ali nismo zadovoljni s našim ugostiteljskim dijelom. U Vodicama „Vodičanka“ dobiva jedan gotovo turistički gradić. Marina je krasno spojila nove i stare Vodice. I sad odjednom tamo se otvara 5-6 ugostiteljskih objekata, trgovina, banka, duty free shop vodi „Emona“ … U Skradinu su bile „Šibenka“ i „Rivijera“ … U Vrboskoj smo imali Hotelsko poduzeće, ali to nije baš funkcioniralo … Ukratko, dolazimo do saznanja da je dio te naše hotelsko-ugostiteljsko-turističke ponude bio prilično nezainteresiran, jer je to sezonski karakter prodaje. Morali smo se proširiti i na ugostiteljsku djelatnost. S vremenom je poslije postao unosan duty free shop pa smo se bavili s inozemnim zastupanjem i proširili tu ponudu. Prva koji nam je tu pružio ruku bila je Roberta di Camerino, ona je svojim modnim proizvodima dala element jedne nove ekskluzivne ponude.

Vezovi, voda, struja sanitarije i svježe namirnice u divljini Kornata

Godine 1985. završava se poslovni kompleks Splita, nastaje također jedan veoma lijepi objekt. Tu nemamo partnera za duty free shop i radimo sami. Dakle, moramo smo se proširiti i na tu djelatnost. Te se godine završavaju na Kornatima marine Žut i Piškera. Naravno, bile su to veoma teške lokacije, u početku smo strašno kuburili i s dostavom namirnica i s vodom. Najprije smo kupili brod koji je vozio posadu i robu na Kornate. A onda smo od viškog „Vinogradara“ kupili polovni brod kao vodonosca idealnog kapaciteta 30 vagona, jer naše su vodospreme u Žuti i Piškeri bile po 15 vagona, tako da je opskrba stizala svaki drugi, treći dan. Žut i Piškera su tamo imali agregat, pa su ta ekskluzivna udaljena mjesta odjednom imala i struju i vodu.

Piškera je na otočiću Panitula i tamo je živio neki ribar Bare sa svojom starom majkom, koja se počela krstit: „Ajme judi, na Panitul je auto doša!“. Bili su to bager i buldožer, bilo je to za nju – svjetsko čudo. Završava se i Palmižana, i u osnovi je naš proizvod 1985 godine bio zaokružen.

„Uspjeli smo! Sve marine su popunjene, nautičari su zadovoljni!“

Veljko je sa svojim brodom ljeti 1985. napravio đitu od Umaga do Palmižane. I, jedno popodne krajem kolovoza poziva nas na kolegij u Vodicama te radosno usklikne: „Uspjeli smo! Prihvaćeni smo! Sve naše marine su popunjene i nautičari su zadovoljni!“

E što ćeš, nije Veljko stajao, nego je rekao – sad je to još naša veća obveza. Sad moramo otkloniti sve nedostatke. Sad moramo vidjeti što treba dograditi da nautičari gosti budu što zadovoljniji. A da bismo sve to skupa mogli organizirati, moramo se i mi organizirati.

I zato Veljko, u rujnu 1985, slaže novu organizaciju: „A, valjda se zna da sam ja generalni direktor!“ I onda ustanovljuje: umjesto rukovodioca područja imenuje pomoćnike direktora, koji na neki način imaju, blago rečeno, bolju hijerarhijsku poziciju. Bio je to kolegij koji su uz činili: Jere Slavica, kao njegov zamjenik, pomoćnici direktora područja: istarskog – Danilo Marić, šibenskog – Joso Šupe i splitskog – Leo Kuret, te direktori sektora: Šime Šestan – pravni i kadrovski poslovi, Marija Blašković – financije, Nenad Bukvić – nautika, Edvin Jurin – marketing, Zvonko Klepac, kasnije Boris Seifried – razvoj. Dotad sam bio pomoćnik direktora koji se borio s ugostiteljima i trgovcima, ali bavio sam se i unutrašnjom organizacijom. Tada me Veljko imenuje svojim zamjenikom. Godinu dana nakon stalnih putovanja na relaciji Šibenik – Opatija selim iz Šibenika u Rijeku, i tu počinjemo bitku za uspješno poslovanje ACI-ja.

Pobjednički tim Veljka Barbierija

Uz te operativne kolegije, Veljko je imao običaj sazivati i tzv. proširene kolegije. Prošireni kolegiji su bili sa svim direktorima marina. Na proljetnim proširenim kolegijima, koji su u pravilu održavali sredinom 3. mjeseca, prije Uskrsa, bio je rezime: što smo od jesenskog dogovora realizirali, i kako smo spremni za sezonu. A jesenski prošireni kolegij bio je u pravilu pred kraj 10. mjeseca: kakvu smo sezonu imali, što smo ostvarili, gdje smo nešto propustili i kako se trebamo pripremiti da u sljedeću godinu budemo bolji. I taj stil je dao jednu homogenizaciju, mi smo bili prijatelji od Umaga do Dubrovnika, on je stvorio to prijateljstvo među ljudima koji se prije toga nisu ni poznavali.

Veljko je stvorio pobjednički homogeni tim. Poput vrsnog nogometnog trenera svakome je našao pravu poziciju: tko je centarfor, tko je krilo, tko je playmaker … Dakle, stvorio je tim koji se mogao nositi sa svim problemima koje takvo poslovanje sa sobom donosi. Njegov način vođenja kolegija bio je također edukacija vlastitih suradnika: „Nismo se našli da se tu međusobno prepirete. To ćete se morati prethodno dogovoriti, a ne sad ovdje na kolegiju!“. Uvijek je isticao: „Kolegij je jedna svečarska manifestacija promoviranje jedne politike i zajedničkog stava, a ne isticanje tko od vas je na ovaj ili onaj način dobar.“

Program oplemenjivanja

Nekako sredinom godine, nakon polugodišnjeg obračuna, na kolegiju bi bila tema kakve smo rezultate ostvarili 30. 6, kakva su nam operativna saznanja za 7. i 8. mjesec, i kakva je gruba projekcija do kraja godine. Po prilici, smisao toga nije bio da statistički elaboriramo, mada je indeksacija tih rezultata uvijek bila izrazio pozitivna, nego da vidimo kako da vlastitim sredstvima otklonimo nedostatke, da sagradimo nešto novo itd. To smo zvali program oplemenjivanja – s oko 3 do 4 milijuna maraka.

– Ja sam imao tu nezahvalnu zadaću da to tako projiciram. Onda bi oni rekli da Jere pogađa, a Veljko bi kazao: „Ne, ne pogađa. On živi životom firme, promatra njezino poslovanje te na osnovu trendova, saznanja i operativnih informacija gradi svoj stav, a ne pogađa.“

Podrška banaka

Kako smo sve to radili u veoma ograničenim okolnostima i uvjetima, morali smo često posezati za pozajmicama. U početku smo imali konzorcij banaka – bile su to Splitska, Riječka i Istarska banka u Puli. Neke su dale bolju, neke slabiju podršku. Veliku ulogu u tome je svojom profesionalnošću, znanjem i iskustvom odigrala direktorica Sektora za ekonomsko-financijske poslove Marija Blašković. Dogodio se i jedan izuzetan slučaj – da nam je Splitska banka, koja je poslije u pretvorbi ACI-ja posve neopravdano dobila drugorazrednu ulogu, odobrila srednjoročni kredit od pet godina na iznos od 300 milijuna onih prastarih dinara, teško mi je sad reći koja bi to bila realna vrijednost danas.

Gospodarski procvat

Prvi pozitivni parametri, prvi plus tj. prva operativna dobit u poslovanju javlja se u trećem kvartalu 1986. Ta i iduća 1987. donose puni gospodarski procvat ACI-ja. Umjesto da živimo na pozajmicama, imamo višak sredstava i prenosimo ih u iduću godinu. Više nismo u dužničkom ropstvu. Pozitivu smo 1987. godine premjestili na 5. mjesec, 1988. na 3-4 mjesec, a 1989. smo u poziciju da imamo cjelogodišnje poslovanje pozitivno, uključivši i prvi kvartal.

ACY Cup – svjetski vrh

U tom smo razdoblju ulagali veliki trud u razvijanje novih proizvoda, dogradnji postojećih kapaciteta, pa tako 1987. nastaje ACY Cup kao prvorazredna sportska manifestacija, za koju je Veljko rekao: „Ja hoću svjetski vrh nautički, a ne neku polovnu regatu!“ Pa nastupaju slavna skiperska imena tipa Paul Cayard. Osniva se i nautička akademija, pa na taj način obrazujemo skipere kao buduće korisnike naših usluga. Osnovna je Veljkova intencija bila da treba stvoriti buduće potrošače. U tom smislu je akademija imala, uz taj obrazovno-sportski dio, i tu drugu funkciju pa je kupljen i onaj maksi krstaš ACY No1 … Stvara se široka lepeza dobrog i pozitivnog poslovanja.

Mi smo bili prvi koji smo s budžetiranjem krenuli u njemačkim markama već negdje 1988. godine. Jer je kalkuliranje s devalviranim dinarom izgubilo svaki smisao, potpuno se izgubio osjećaj vrijednosti.

Plaće i nagrađivanje prema radu

U tadašnjim poduzećima i radničkim savjetima dominirali su ti problemi s raspodjelom. A mi smo kroz svih tih pet godina na Savjetu odnosno radničkom savjetu o raspodjeli raspravljali samo dva puta. Prvi put kad smo donijeli Pravilnik, i drugi puta kad je trebalo neko tumačenje. Razvili smo sustav budžetiranja svakog segmenta poslovanja. I do 10. u mjesecu imali smo operativni rezultat, ne samo za svaku marinu, nego i za svaki segment njezinog poslovanja – nautiku, ugostiteljstvo, trgovinu, itd. I to je bila osnova za nagrađivanje. I bilo je razlika – da je jedan mornar npr. imao 3 milijuna tadašnjih dinara, netko je imao 2, netko 4 … I nitko nije imao osnove za prigovor. Dakle, taj sustav je razvijao stimulativni način rada.

„Deset Veljkovih zapovijedi“ – preteča ACI-standarda

Drugo, Veljko je tražio da stalno pratimo kvalitetu usluge. I jednoga lijepoga popodneva na jednom običnom komadu papira, onako opušten, složio je desetak pitanja koje treba provjeriti u svakoj marini u vezi s kvalitetom usluge. Primjerice, detalj – ima li u blizini freona za napuniti frižider. Dakle, niz detalja koji su značili život za nautičara, da se on kad dođe u marinu osjeća sretnim i zadovoljnim.

Mi smo to zvali „10 Veljkovih zapovjedi“. Na osnovu tih zapovijedi sastavljeno je od rukovodećih ljudi firme nekoliko timova, koji su išli od marine do marine i kontrolirali svaki taj segment. Bila je to preteča naših ACI standarda, koji su zvanično utvrđeni na jednom proširenom kolegiju na jesen 1989. Bio je to zapravo naš know how. Ali on nije nastao 1989. nego se stvarao i evoluirao kroz 87,88. i 89. Nažalost, nakon 1990. godine oni koji su to naslijedili nisu puno hajali o tome. Pouzdano znam da sam na primopredaji 1994. godine predao Milanu Mužiću, direktoru i Milanu Petrinjaku, njegovom zamjeniku taj skup pravila ACI know-how standarda, koji su se odnosili na sve segmente i pravila ponašanja u određenim prilikama.

ACI-jev know-how

Evo kako je to nastalo. Ljeti smo obično, krajem 6. i početkom 7. mjeseca, kao top menadžment, dakle Veljko sa svojim pomoćnicima direktora i zamjenikom, obilazili sve marine da opet vidimo kako se to odvija. I jednom za vrijeme plovidbe, negdje između otoka Paga i Mauna, došli smo do saznanja da sve te naše standarde treba spojiti u jedan dokument složen kao registar. I jednostavno, kad se jedno pravilo izmjeni, staro se izvadi i ubaci se novo ili se ubaci nadopuna. I kada dođe novi radnik u određenom segmentu poslovanja, odmah se na početku treba upoznati s know how-om koji se odnosi na njegov posao. Da se zna što radi, kako se treba ponašati, tko mu je nadređen, koga izvještava itd.

ACY Card

Naravno, ratno vrijeme je to sve skupa pomelo. U tom periodu našeg narastanja bilo je ljubomore pa i podmetanja. Pa, recimo, na tim sajamskim manifestacijama od Genove preko Münchena do Düsseldorfa nismo imali nekakav osjećaj zajedništva s drugim marinama. Otkud ta ljubomora? Naš sustav je polazio od toga da onaj tko ima stalni vez, kad napušta svoju matičnu marinu, ima pravo u sustavu ACI-ja od Umaga do Dubrovnika dva dana boravka gratis. I oni su rekli da je to nelojalna konkurencija … Zašto? Kada nautičar sa svog stalnog godišnjeg plaćenog veza, recimo u Umagu, ode na krstarenje pa ACI na to mjesto primi drugi brod u tranzitu, jer mjesto stoji prazno – nije li pošteno tom nautičaru to nekako nadoknaditi, dati mu neku pogodnost? To je vrlo značajno pridonijelo da veliki broj naših gostiju boravio de facto u sustavu. U početku se to zvalo – ACY Card.

Adriatic Pass

Drugi značajan instrument je bio Adriatic Pass. To je bio set od 14, 21 i 28 kupona. Kupnjom tih kupona tranzitni gosti koji nemaju stalni vez stječu benefite Adriatic Passa: za 14 dana plaća 12, za 21 dan plaća 17, a na 28 dana je dobiva 6 gratis dana (2-4-6). Dakle, bilo im je stalo da ako će biti na moru dulji period, da imaju gratis 2,4 ili 6 dana. Taj dnevni vez se tada kretao oko 40 do 50 njemačkih maraka. Nije to bilo baš niti malo. Nisu to bili rasipni gosti, željeli su zaštedjeti.

Sustav obračuna sezonskih marina

Bavio sam se i unutrašnjom organizacijom i internim sustavom obračuna financijskih rezultata. Da toga nema Žut i Piškera imali bi prihod – nula, jer tu dolaze većinom naši nautičari s godišnjim vezom i s opisanim benefitom. Zato smo napravili virtualni sustav tako da smo u našem budžetu marketinga, koji je godišnje iznosio oko 8 milijuna njemačkih maraka, da su negdje oko 50 posto bile akcije na tržištu, oglašavanje, revije, sajmovi, katalozi, prospekti i slično, a 50 posto su bila davanja u naturi – to su bili ovi gratis dani, popusti na bazi ACI Carda i Adriatic Passa. Ona marina koja primi sto takvih gostiju i ne naplati ništa, obračunski se namiri preko budžeta marketinga. A tih 8 milijuna maraka je bilo po nekom sustavu alocirano prema broju, u pravilu tranzitnih noćenja. Pa se obračunavalo: ako je broj noćenja u globalu bio 100 tisuća, a Žut i Piškera ima pet tisuća, on je snosio pet posto od polovice, dakle od onih četiri milijuna. Dakle, to je bio iznos od 200.000 maraka. Time je on imao svoj konkretni prihod i poslovni rezultat koji se mogao mjeriti. Korisnici takvog načina prihodovanja bile su sezonske marine: Žut, Piškera, Palmižana, Skradin.

Ante Marković se čudi – i Skradin se izgradio?

Skradin je imao onu specifičnost da brod ulazi u riječne vode, dva dana stoji pa ode. Jednom sam bio na službenom putu pa u hotelu Intercontinental u Zagrebu naiđem na Veljka. On kaže – imam jedan važan sastanak u Ministarstvu urbanizma i građevinarstva – tema je Skradin. Iznenađeno sam ga pitao u čemu je problem. On kaže – problem je što je Institut Ruđer Bošković, točnije (danas pokojni) profesor Marko Branica, digao halabuku oko uzgoja pastrva i lososa da će gradnjom marine biti ugrožen eko sustav Krke, da ćemo zagaditi Krku, da neće više biti ribogojilišta i stvorili su jednu atmosferu da se u Skradinu marina ne gradi. I kaže mi Veljko – bilo bi dobro da ti ostaneš, i sutra budeš s nama na tom sastanku. I tako, sutradan se mi nađemo na tom sastanku.

Predsjedavao je zamjenik ministra graditeljstva Poljak, koji nam je bio sklon. Ali s druge strane bili su zaštitari i prof. Marko Branica. Kad su oni počeli s tim da trebaju nadležni organi, Skupština općine Šibenik, to zabraniti, da nema govora o dozvolama i slično, ja istupim i kažem: „Prema svim istraživanjima koja imam, akvatorij gdje dolazi marina je čišći nego tamo gdje su se brodovi sidrili slobodno. Nema otpadaka niti smeća, niti otpuštanja ulja niti fekalija. Dakle, nema nikakve opasnosti niti za vaše ribogojilište (koji su oni inače tek planirali da će graditi). Na to su oni počeli: „Onda ćemo mi odlučiti …“ Ja kažem: „Nećete vi, nego ja odlučujem ispred Izvršnog vijeća, ja dajem suglasnost i ja ću na Skupštini općine izložiti i izboriti se da se marina Skradin gradi.“.

Veljko je bio oduševljen što je naišao na ljude koji dijele ista razmišljanja. I dogovoreno je da se održi sastanak u Izvršnom vijeću Šibenika. I tada su angažirali „intelektualnu elitu“ da obori projekt marine, jer da ovi obični priprosti ljudi iz mjesne zajednica „ništa ne znaju“. Jedan od njih iz mjesne zajednice, inače moj bivši kolega iz jedne firme gdje sam prije radio, bio je onako našpinčen, tvrdoglav, pomalo i grub. A ja njemu prije sastanka u povjerenju kažem: “Nemoj se ti ustručavat upadat, ja ću tebe prekoriti, a ti ponovo upadaj u riječ, pa ću te prekoriti i izbaciti sa sastanka!“

Počinje sastanak i jedna gospođa drži svoj pledoaje, a on njoj kaže „Ma što ti meni držiš te lakrdije. To su najobičnije pi*darije“. A ona meni kaže: „Molim vas druže predsjedniče, intervenirajte!“. I tako krene taj sastanak na kojem je nakon svega konačno zaključeno – da se marina gradi, i kad smo 1. 7. otvorili marinu Skradin, Ante Marković se čudio – što i Skradin se izgradio? Kad sam čuo za cijelu onu halabuku, mislio sam da od Skradina nema ništa!“

ACI marina Skradin nakon gradnje / Foto: ACI
ACI marina Skradin 1985. godine / Foto: ACI

Ligresti-Grassetto joint venture

Rezultati do 1989. otvorili su prostor da investicijski iziđemo izvan granica Hrvatske, jer se daljnji razvoj nije mogao temeljiti na skromnoj vlastitoj akumulaciji a ni devizni sustav i promjene nisu davale neke mogućnosti razvoja. Dakle, jedino rješenje je bilo strani kapital. Tada smo to ušli u zajedničko ulaganje zvano – joint-venture.

Veljko 1988. daleko ulazi u pregovore s talijanskim Ligrestijem, odnosno dijelom te tvrtke za inozemna ulaganja Grassettom Nederland, obrazlažući profitabilnost takvog ulaganja našim dobrim bilancama. Za vrijeme ACY kupa 1988. u Rovinj stiže delegacija Grassetta, da se na licu mjesta uvjeri u ispravnost naših bilanci. Ja sam počeo kao nekakav računovođa, pa mi niti taj segment nije bio stran, znao sam da je naša vrlo složena bilanca s ukalkuliranim ugovornim obavezama, ukalkulirani dio dohotka i slično vrlo netransparentna, pa sam ju transformirao po uzoru na američko knjigovodstvo. Tada još nije bilo Europske unije i nisu postojali jedinstveni europski MRS-ovi i slično, pa sam bilancu prilagodio potrebama našeg razgovora.

Kad smo im dostavili bilancu, oni su došli i tražili: otvorite karticu ovu, pa karticu onu … I onda su Veljku slavodobitno rekli kako su pregledali naše bilance, da su oni suglasni, još samo trebaju to gazde odlučiti. Formirali smo jednu zajedničku poslovnu jedinicu unutar sustava s marinama koje su bile ekvivalent 28 milijuna maraka, koliko je iznosilo ulaganje Grassetta za gradnju marina u Korčuli i Opatiju. Tako je 1989. otvorena izuzetno lijepa marina Korčula i 1990. kultna marina Opatija u Ičićima. Prve godine 1990. bilo je predviđeno da će dobit koja pripada stranom partneru biti negdje oko milijun njemačkih maraka. Koliko se sjećam, bilo je pet posto više od toga, što je nama dalo još veći legitimitet da možemo razgovarati o daljnjoj poslovnoj suradnji.

Korčula: umjesto novog žele ruševni starački dom

A sad je za naše ljude karakteristična zgoda u Korčuli. Tamo su bili neki derutni apartmani, jedan dio je pripadao nautičkom i ronilačkom klubu, a drugi je bio dio tamošnjeg krajnje zapuštenog staračkog doma. Mi smo preuzeli obavezu da napravimo novi starački dom, pa da ovo sve staro bude u kompleksu marine. I onda nastaje jedan paradoks! Kad je to sve bilo gotovo i kad su trebali iseliti, onda ravnateljica doma ulaže prigovor da nisu ispunjeni svi uvjeti i da nema mogućnosti za selidbu!? Nevjerojatno, iz te derutne ruševine u kojoj očekuješ da ti se svakog časa sruši strop na glavu, ne želiš ući u jedno moderno zdanje. To su bile te lokalne igre!

Otpor u Dubrovniku: Pave Župan Rusković se „prepala da će doći marina doći u-Grad“

Sjećam se, godine 1988./1989. razgovarao sam s Marijom Banom, direktorom Luke da bi u Gružu sagradili marinu. Neposlovnije firme nisam vidio. Kolega Šime Šestan i ja smo išli na razgovor, i iznosimo našu viziju tog projekta. Taj direktor saziva svojih 4 – 5 suradnika uz njih jednog odvjetnika vrlo zastarjelog kova, jednog profesora s tamošnjeg fakulteta ekonomije – i oni zastupaju firmu. Mario Ban otvara i zatvara razgovor, a nitko od suradnika niti riječi. Ostao sam onako malo zatečen: „Bože moj, kako ova firma uopće egzistira“. Bilo kako bilo, on je postavio uvjet da mi Luci iz ukupnog nautičkog prihoda moramo dati neki postotak pa iz ugostiteljskog i trgovačkog također neki postotak, jer su oni tako dobri da nam daju grad Dubrovnik na korištenje pa to treba platiti. Na takav način marina nikad ne bi mogla poslovati pozitivno. Naravno da to nismo mogli prihvatiti.

U to vrijeme, u jesen 1990. imali smo jedan kolegij u Korčuli, na koji je Rikard Rosseti, tadašnji direktor Marine Dubrovnik došao s idejom da se marina Dubrovnik priključi ACI-ju. Veljko i ja polovicom siječnja 1991. odemo u Dubrovnik da to definiramo. Tada je zbor radnika na referendumu donosio odluke o spajanjima i razdvajanjima itd. I ljudi su to prihvatili. Gradske strukture Dubrovnika na čelu s izvjesnim osobama negoduju. Recimo, jedna od tih koja je negodovala bila je Pave Župan Rusković: „Prepala sam se da će marina doći u-Grad“.

I onda su oni posebno bili ogorčeni na ovu ekipu na čelu s Rikijem Rossetijem, koji je prihvatio da se s nama razgovara. Te godine kad smo se integrirali, u dubrovačku smo marinu odmah uložili tri-četiri milijuna njemačkih maraka, obnovili smo vezove, otvorili duty free shop, dali smo značajan doprinos da se marina bolje pozicionira … I dolazi rat, 1991. I to se sve skupa devastira.

Pomoć okupiranima Dubrovčanima

– U tom ratu, došla je do izražaja još jedna Veljkova karakterna crta. Naša prosječna plaća je bila nekih 10 tisuća ili milijuna, tko će ga znati koliko u to ludo doba devalvacije, u svakom slučaju se vrtjelo se oko 10. I mi na Veljkovu inicijativu donosimo odluku da uoči tog rata svakom radniku pošaljemo tih 10 milijuna da se mogu lakše pripremiti, da prežive to vrijeme u koje ulazimo. I onda počinje surovi rat. Dubrovnik odsječen, izoliran, nema struje, nema vode, nema namirnica. I Veljko i ja se dogovorimo i pripremimo paket za svakog našeg radnika u okupiranom Dubrovniku: plinsku bocu, nekoliko gajbi vode, desetak voštanih svijeća, tablu pancete, baterije za tranzistore … Sve ono što je u tom trenutku bila prijeka potreba. I nikad neću zaboraviti, 1992. godine idemo obići marine, rat je još uvijek, negdje više negdje manje, prošla je ona golgota Dubrovnika i dolazi jedan stariji mornar koji je bio premješten iz Dubrovnika u Korčulu, da ljudi ipak negdje rade, pa veli „Hvala vam za sve ono što ste učinili za nas radnike Dubrovnika!“

Država ih otjerala bez pozdrava i zahvale

Jere Slavica napustit će ACI zajedno s Veljkom Barbierijem u travnju 1994. nakon neizdrživih pritisaka iz državnog vrha, bez da ih je itko pozdravio, a kamo li im odao priznanje za veliko djelo koje su preuzeli. Na čelo ACI-ja dolazi niz nekompetentnih ljudi pa i onih koji su trebali stvoriti uvjete da se ACI raspadne, a marine obezvrijede i kroz privatizaciju jeftino razgrabe.

Jere Slavica i danas je u duši ostao ACI-jevac. I jednaki emotivac. S ponosom nosi na ruci sat što ga je dobio 1. 7. 1993. u spomen na 10. obljetnicu ACI-ja. Nije to neka dragocjenost, već obična mehanička ručna ura s ugraviranim znakom ACY-ja, brojkom 10 i godinama: 1983 – 1993. Korodirala je nakon 22 godine neprekidnog nošenja, ali još uvijek pokazuje točno vrijeme.

Novo

DALMATIA BOAT SHOW: Novi nautički sajam u Marini Baotić, 18. do 21. 4. 2024.

Od 18. do 21. 4. 2024. u Marini Baotić...

Ljudi koji su ACI marinama udahnuli dušu

Ovo su sjećanja i svjedočenja zaposlenika koji su od...

BORIS GAŠPERINI, direktor ACI marine Umag: Gost je – kralj!

Marina je sasvim promijenila Umag i odnos tamošnjih ljudi...

ACI MARINA JEZERA: Najzaslužniji čovjek što su Jezera dobila marinu je – Drago Pirija

Drago Pirija, najzaslužniji čovjek što su Jezera dobila marinu,...

Ljudi koji su ACI marinama udahnuli dušu

Ovo su sjećanja i svjedočenja zaposlenika koji su od prvih dana svojim predanim radom u marinama udahnuli život cijelom ACI-ju. Ovo su i priče...

BORIS GAŠPERINI, direktor ACI marine Umag: Gost je – kralj!

Marina je sasvim promijenila Umag i odnos tamošnjih ljudi prema njoj. U početku je bilo dosta otpora, a kada je marina proradila, vjerojatno je...

ALIDA CRVELIN, prva direktorica jedne ACI marine: „ACI mi je kao druga obitelj“

Cijela životna priča Alide Crvelin povezana je s ACI-jem. Sudbina joj je bila predodređena već kada je iz svojih rodnih Jezera na Murteru krenula...

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here