Legendarna komiška falkuša zapravo je svojevrsna gajeta. Kao što je betinska gajeta murterskim obiteljima bila barka koja život znači, tako je i falkuša – gajeta prilagođena načinu života ovdašnjeg življa na Visu, točnije u Komiži – bila isto tako „barka hraniteljica“ za ribolov na pučinskom otočju Palagruža.
Dok se betinskom gajetom išlo na prekomorske poljoprivredne posjede na Kornatima i drugdje, prevozeći u polje magarce i ovce, a kasnije i male traktore, a na povratku masline i razne poljoprivredne proizvode, falkuša je bila ribarski brod otvorenog mora s kojim se plovilo iz Komiže do 42 milje udaljenoj otočja Palagruža poznatom po obilju plave ribe. No, i tamo nije bilo svejedno gdje će se baciti mreže, jer su postojale lošije i bolje riblje pošte, što su komiški ribari jako dobro znali. Kako bi svi imali jednaku šansu da osvoje najbolju poziciju za ribu, ali i na žalu gdje će noćiti i soliti ulovljenu ribu, kada je došlo vrijeme mjeseca-mlađaka i ribolovnog mraka organizirana je utrka ribara u falkušama od Komiže do Palagruže s istodobnim početkom utrke ispred Komiže. Start bi bio topovski hitac s komiške tvrđave.
Regatni, ribarski i teretni brod
Dakle, trebalo je na Palagružu stići što prije zbog zauzimanja najboljih pozicija, stići na žalo gdje ima mjesta za samo petnaestak brodica, mrežom uloviti što više ribe i vratiti se s najvećom mogućim tovarom usoljene ribe u Komižu. Stoga je falkuša bila istodobno i regatni, i ribarski, i teretni brod. Tri broda u jednom.
Falkuša je 9 metara duga i 2,55 metara široka drvena brodica, na vesla i na jedra. Ima plitak gaz. S velikim latinskim jedrom može postići i 12 čvorova (22 km/h). Površina jedara bila je do 120 četvornih metara. Posada je brojala pet do najviše šest ribara. Svatko je imao svoje mjesto na brodici i kod veslanja, i kod jedrenja, i kod ribarenja. U 20-tak dana ribolovnog mraka koliko je trajalo ribarenje, ulovili bi i usolili i do osam tona srdela. Za sve to vrijeme kuhali su i živjeli na brodici.
Naziv falkuša dolazi od riječi falke, što znači lažne, bočne pomične strane brodice koje su se mogle skinuti da se može lakše veslati i jedriti, kako bi bila brža. Bez falki bio je to i ribarski brod, prikladan za spuštanje i vađenje ribarske mreže. S falkama bi to postao teretni brod u kojeg bi stala sva količina ulovljenih i usoljenih srdela.
Projekt Ars Halieutica
Godina 1986. bila je prijelomna za nastavak priče gajeti falkuši i za njegovanje iznimno vrijedne kulturne baštine vezanu za tu brodicu. Strahovita nevera u subotu 30. kolovoza potopila je u biševskoj uvali Porat tri barke. Jedna od njih bila je i Cicibela, posljednja gajeta falkuša. Bio je to povod za pokretanje istraživačkog projekta za spas falkuše pod nazivom Ars Halieutica. Osnovana je i udruga za maritimnu baštinu istoga imena.
Kako je zapisao prof. dr. sc. Velimir Salomon u znanstvenom časopisu „Brodogradnja“ 2010. godine nevladinu udrugu Asr Halieutica osnovala je skupina koju su tvorili doktor lingvističkih znanosti Joško Božanić – Pepe iz Komiže i Splita, doktor brodograđevnih znanosti Velimir Salamon iz Zagreba i strojarski inženjer Nikola Bogdanović – Smocito iz Visa i Splita: „Projekte istraživanja, a kasnije i ostale projekte vodili su umirovljeni komiški ribar Ivan Vitaljić – Gusla, Joško Božanić- Pepe i Velimir Salomon koji je kasnije i vodio projekt izgradnje replike, i Nikola Bogdanović. No u cjelokupnom projektu sudjelovali su brojni drugi entuzijasti, kako Komižani tako i Trogirani i Zagrepčani. U Trogiru se istaknuo protomeštar Ante Bakica sa sinom, u Zagrebu su se uključili i inženjer arhitekture Vladimir Robotić, dr. sc. Zvonko Herold, a u Komiži Tonko Božanić – Pepe, Andrija Vitaljić – meštar Ondre, Irma Kovačić, Ivo Kučić, Jakša Fiamengo i drugi. Istražili su se prirodni, umjetni i društveni okoliš gajete, npr. sve značajke grada Komiže na otoku Visu i njezinog okoliša, cijeloga komiškog arhipelaga kamo su ribari zalazili barkama u svojim ekspedicijama. Istražile su se brodske linije sličnih komiških barki, njezina snast, njezina vesla itd. Posebna pozornost pri istraživanju, rekonstrukciji, osnivanju, izgradnji, testiranju i predstavljanju te povijesne barke posvetila se i cijelom prirodnom, umjetnom i društvenom okolišu, kao npr. dominantnim dužinama valovlja u komiškom akvatoriju. Na obližnjem otoku Svecu, gdje su Komižani tradicionalno brali drvo za svoje barke, ubrao se drveni materijal na tradicionalan način kako bor tako i primorski hrast. Ispitala se i Batuda, odnosno ploča na žalu crkve ol Gusarice na kojoj se mlatio ruj za močenje ribarskih mreža, tvrđava, ribarske nastambe i špilja Ospidol na otoku Brusniku, pogledali kameni utezi za soljenje ribe u barilima itd.”
Kazivanja komiškog ribara Ivana Vitaljića Gusle
Dobar dio ovih istraživanja bazirao se na kazivanjima pokojnog komiškog ribara Ivana Vitaljića Gusle čije je priče tijekom dva desetljeća na magnetofonske vrpce bilježio prof. dr. sc. Joško Božanić:
„Među mnogim informantima čije smo priče bilježili u Komiži u posljednjih 40 godina posebno mjesto zauzima komiški ribar Ivan Vitaljić Gusla (1917.-1993.). Sa sustavnim snimanjem njegovih sjećanja o ribarskom iskustvu započeli smo godine 1975. i ono je trajalo kontinuirano do njegove smrti 1993. godine. Vitaljićeve priče obuhvatile su raznovrsna područja komiške ribarske tradicije koja je jedinstvena u hrvatskoj ribarskoj povijesti. To su priče o životu ribara na pučinskim otocima Viškog arhipelaga, Palagruži, Biševu, Brusniku, Svecu, Jabuci, priče o ljetnom ribolovu na sardele, o komiškoj regati gajeta falkuša od Komiže do Palagruže, o ribolovu na Palagruži, o zimskom ribolovu giraricama, kucinorama, jaglicorama, vršama, parangalima. To su priče o brodu: gradnji broda, nazivlju, održavanju broda, navigaciji, jedrenju, veslanju, orijentaciji po znakovima na moru, kopnu i nebu. To su priče o poznavanju ćudi svake vrste ribe, o biološkim i vremenskim ciklusima koje ribar mora poznavati da bi uspješno lovio. To je kazivanje o ribolovnim alatima i njihovu održavanju, o brodskoj opremi i načinu njezine upotrebe, o morskim strujama, o podmorskom reljefu, o obalnoj i podmorskoj toponimiji, o talasozoonimiji. Kazivanja su to o umijeću čuvanja ribe sušenjem i soljenjem, o gastronomskom umijeću pučinskih ribara. Kazivanja su to o olujama i pogibeljima kojima su se izlagali ti ribari, osobito u zimskim mjesecima ribareći u akvatoriju dalekih pučinskih otoka bez luka i pristaništa. Kazivanje je to o iskustvu vremenske prognoze, o umijeću čitanja znakova na moru i na nebu, znakova u ponašanju životinja: ptica, riba i rakova. Kazivanje je to o društvenim odnosima u komiškoj organskoj zajednici, ali i na brodu, u regati, u ekstremnim uvjetima borbe za opstanak na olujnome moru… Jednom riječi, svjedočenje je to o solidarnosti i uzajamnosti ljudi pučine, o etici mora. … Kada zapisivač usmene predaje nije imao vremena za snimanje, tada bi barba Ivan Vitaljić, premda jedva pismen, svoja sjećanja bilježio u bilježnicu. Te bilježnice poklonio nam je barba Ivanov sin Joško. One su, uz magnetofonske vrpce, dragocjen dokument jednog iznimnog iskustva pučinskih ribara Viškog arhipelaga“, napisao je prof. dr. sc. Joško Božanić u izvornom znanstvenom članku „Stil, priča, leksik, svijet Tazaurusa usmene predaje komiškog ribara Ivana Vitaljića Gusle“, objavljenom u časopisu „Čakavska rič“ 2010. godine, a u sklopu autorovog znanstvenog projekta „Halieutica Adriatica – filološka i antropološka istraživanja jadranske kulture“.
Sastav posade falkuše
U okviru istraživanja uloge falkuše u životu Komižana zanimljiva je i organizacija družine falkuše, odnosno „špurtenjače“, kako to kažu autori. Špurtenjača je pritom ribolovna jedinica koja uključuje brod, ribolovne alate i družinu. Družina je najčešće imala pet članova. Član družine nije bio radnik, već sudionik pothvata. Družina je morala poznavati pripremu, popravke i održavanje mreža, jedriličarske vještine, orijentaciju po zvijezdama, tradicijsko predviđanje meteoroloških uvjeta, ponašanje ribe, soljenje ribe, pripremanje jela i poznavanje raznih zanatskih vještina: bačvariju, stolariju, jedrariju, konoparstvo, kovačiju, brodograditeljstvo … Uz sve to morali su biti i fizički zdravi i snažni, zbog iznimno napornog maratonskog veslanja ako nije bilo vjetra. Posebno na povratku, kada je brodica bila puna ribe.
Evo i rasporeda posade po mjestima: Prima – najvještiji veslač je veslao veslom od prime, držao je smjer broda; Srida – mjesto najstarijeg i najspretnijeg veslača, vesla u prostoru sride, zamjenik je svićora; Trastan- mjesto najmlađeg veslača, vesla u prostoru trastana i ima posebno zaduženje da pere ribu prije soljenja i nosi na barku te da kuha za družinu; to je obično najmlađi i najnevještiji član družine pa se zove i “moli od trastana”; Katina- mjesto najjačeg veslača, vesla u prostoru katine; obično najjači čovjek u družini; trebao je po potrebi ubrzanije veslati da valovi ne usporavaju brod; Svićor je leđima okrenut provi, a licem družini, malim veslom vesla, zapovjednik, kapetan, nedodirljivi autoritet peteročlane družine. Svićor je za vrijeme odmora često pod glavu stavljao kamen da ne bi zaspao, da ga nevera ne zaskoči. Svićora su svi slušali i nije nikada dva puta trebao reći istu stvar.
Bruškitanje i ribarske pošte
Prije ribolova, svićori su išli na bruškit. Tamo bi izvlačili brojeve iz šešira, a svaki je broj imao svoju poštu (ribolovnu poziciju). Bruškitalo se mjesto i za sušenje mreže na Palagruži. Veliki bruškit je službeni ždrijeb koji je na početku ribolovne sezone određivao kojim će redom razne družine ići od pošte do pošte. Moli bruškit je bio neslužbeni ždrijeb koji je obuhvaćao manje atraktivne pošte oko otoka Visa, Biševa i Sveca. Bruškit na pustu poštu bilo je ždrijebanje prije početka svijetljenja među družinama koje su došle na poštu koja nije u velikom bruškitu ili koja jest u velikom bruškitu, ali vlasnik nije došao ili je došao poslije 10 sati noću. Pravo ždrijeba na pustu poštu imale su samo one družine koje su na nju došle do zalaska sunca. Cili bruškit je pravo jedne družine da sama lovi na jednoj pošti.
Ribolovne pošte nalazile su se i kod Biševa i Sveca (Sveti Andrija) te kod gradova Visa i Komiže. Na surovoj obali Palagruže znalo je u sezoni lova na srdele boraviti i preko pet stotina komiških ribara. Vladala je nemilosrdna konkurencija među njima, jer od rezultata tog lova trebala je cijela obitelj preživjeti zimu. Vidjelo se to već u gorljivosti s kojom su se natjecali u utrci od Komiže do Palagruže. Unatoč tome, uzajamnost i međusobno poštovanje među njima nikada nisu dovedeni u pitanje. Bili su duboko svjesni činjenice da samo tako zajedno mogu preživjeti. Solidarnost je uvjet opstanka i zato je bila vrhunski nepisani zakon.
Falkuša “Comeza-Lisboa”
Rezultat projekta Ars Halieutica bila je i falkuša “Comeza-Lisboa”, koja i danas krasi valu pred Komižom. Falkuša „Comeza-Lisboa“ replika je povijesnog ribarskog broda iz Komiže. Brod je 1997. godine prema projektnoj dokumentaciji prof. dr. Velimira Salamona napravio trogirski brodograditelj Tonči Bakica, koji je govoreći o gradnji ove replike u HAZU izjavio da se “osjećao kao Stradivari koji gradi jedan predivan instrument“. Klasična jedra napravio je jedrar Stjepan Tokić. Kako je zapisao prof. dr. sc. Salamon, izradi tehničke dokumentacije za izgradnju replike gajete doprinijela su kazivanja/opisi ribara Ivana Vitaljća Gusle o njegovom brodu “Cicibela” i “predivna maketa gajete falkuše u vlasništvu komiškog liječnika Gordana Strake”, ali i stare fotografije i slike. Primjerice, zavjetna slika falkuše u komiškoj crkvi Svete Marije Gusarice iz 18. stoljeća s prikazom uspješnog bijega gajete galkuše pred gusarskom galijom Matije Alibanovića gdje se vidi da posada vesla na isti način kao i u 20. stoljeću. Postoji i fotografija dočeka cara Franje Josipa I u Komiži 1875. godine na godišnjicu pobjede u Viškoj bitci nad Talijanima, gdje se vidi gajeta falkuša u luci s ogromnim jednodijelnm jedrom. Tu je i grafička mapa Mirka Kujačića “Ribari”, pa fotografije ribarskog života na Komiži slavnog hrvatskog novinara Franje Fuisa.
Brod je porinut na sv. Nikolu 1997. na žalu ispred crkve Gusarice u Komiži. Kuma broda bila je Simonetta Lus Afonsa, upraviteljica EXPO ’98. Replika falkuše dobila je me „Comeza – Lisboa“ kao promocijski naziv upravo za prvi falkušin izlaz u „međunarodne vode“ – za nastup na svjetskoj izložbi EXPO u Lisabonu. Nakon toga nastupit će na Festivalu mora i mornara u Brestu 2000. i 2004. godine, sudjelovati na izložbi Promediterrania 1998. u Palamosu i Regati storici u Veneciji 2005. i 2006. godine. Pa će opet nastupiti na Festivalu mora i mornara u Brestu 2008. i 2012. godine, kao i na regatama tradicijskih barki u Hrvatskoj i Italiji. Ministarstvo kulture Republike Hrvatske zaštitilo je iskustvo tradicionalnog povijesnog ribarskog broda Komiže – gajete falkuše kao nacionalno kulturno dobro nematerijalne baštine što uključuje umijeće gradnje komiške falkuše, navigaciju, plovidbu, ribolov i jezik.
Prošle godine falkuša „Comeza-Lisboa“ Rajnom je doplovila i u Strasbourg te je predstavljena u Europskom parlamentu gdje je organizirana izložba „25 godina falkuše Comeza-Lisboa“ i konferencija na kojoj su stručnjaci iz Hrvatske, Nizozemske, Španjolske, Italije, Francuske i Poljske govorili o iskustvima korištenja maritimne baštine u revitalizaciji lokalnih zajednica.
Danas postoje 3 gajete falkuše: „Comeza-Lisboa“, „Mikula“, „Palagruža“. Tu je još i mala falkuša „Molo“ koju djeca Komiže koriste kako bi kao mali usvojili ribarske vještine i znanje.
Po smrti trogirskog brodograditelja Tončija Bakice koji je napravio gajetu falkušu „Comeza-Lisboa“, druge dvije falkuše djelo su betinskog brodograditelja u drvu Mile Jadrešića Pile.
Rota Palagruzona i Festival mora
Udruga za maritimnu baštinu Ars Halieutica 2009. godine organizirala je i prvu suvremenu regatu falkuša od Komiže do Palagruže pod nazivom Rota Palagruzona, a od 2011. godine i svestrani program Festival mora s Rotom Palagruzonom kao središnjim zbivanjem. Utrka komiških ribara prvi put se spominje u dokumentu „Liber Comisie“ iz 1593. Utrka je startala 12. lipnja 1593. a sudjelovale su 74 falkuše sa po pet članova posade. Navodno ih je pratila mletačka ratna galija da bi ih štitila od gusara. Inače, posljednja povijesna utrka falkuša do Palagruže održana je 13. lipnja 1937, kada je pojava brodskih motora i u ribarenju istisnula vesla i jedra.
Ovogodišnji komiški Festival mora održan je od 22. do 25. lipnja. s bogatim četverodnevnim programom zbivanja, među kojima su: Škola veslanja gundulom i jedrenja sandulom, Memorijalna regata “Rota Cicibela”: Mezoporat – Komiža, Radionice brodogradnje, Regata Rota palagruzona s „Papinom večerom“ na žalu Palagruže …
Papina večera podsjeća na događaj koji se navodno zbio 9. ožujka 1177. godine. Na žalu Palagruže komiški ribari dočekali su Papu Aleksandra III. koji se svojom flotom na putu u Veneciju kod Palagruže sklonio od nevremena. Ribari su na Palagruži priredili Papi večeru. Sljedećeg dana ribari su falkušama predvodili Papine galije na putu prema Komiži, gdje je Papa posvetio Crkvu svetoga Nikole. Također, u znak zahvalnosti ribarima koji su mu pomogli, dao je oprost grijeha svim ribarima koji crkvenim blagdanom love ribu. Evocirajući taj događaj iz 12 stoljeća, na žalu Palagruže svake se godine priređuje “Papina večera“ koju pripremaju posade brodova koji sudjeluju u regati.
A kad falkuše krenu prema Komiži neki i zapjevaju kao nekad ribari nakon 20-dnevnog ribarenja na pučini na povratku kući staru komišku ribarsku pjesmu: „Eto muža s Palagruže, operite žene buže!“
Izvorno pjesma ide ovako:
Oto muži s Palagruže,
oparćojte žene ruže.
Portili su iz Komiže da napune svoje mriže.
A sad vom se oni vroćaju da jubov vom svoju daju
Oto muži s Palagruže
oparćojte žene buže
Poslušajte tu pjesmu uz dokumentarne stare snimke komiških ribara na falkušama na linku:
