U kući smo lovranskog guca, tik do ureda lovranske Turističke zajednice. Opčinjeno gledamo savršenstvo barke. Ovo više nije samo zanatsko umijeće, ovo je izvorno umjetničko djelo. Ne radi se o skulpturi, mada u prvi mah tako djeluje, već o živoj barci namijenjenoj moru i plovidbi, znanoj pod nazivom – lovranski guc.
Gašparinić – poput Stradivarija
Prvi lovranski guc je nacrtao, konstruirao i sagradio godine 1966. legendarni lovranski brodograditelj Giovanni Nino Gašparinić. Tijekom godina ovaj je izloženi guc više puta mijenjao vlasnika, a godine 2008. otkupila ga je Općina Lovran da bi ga sačuvala i smjestila ovu današnju njegovu Kuću. No, tada već 40-tak godina stara barka trebala je obnovu. U razdoblju od 2010. do 2012. godine taj je guc obnovio i opremio Gianfranco Sirotnjak, učenik njegovog tvorca Nina Gašparinića, uz podršku udruge “Naš Lovran – Lovrana nostra” i njezine sekcije “Lovranska lantina”. Guc je napokon 9. svibnja 2015. godine smješten u ovu galeriju Kuća lovranskog guca, kao njen središnji eksponat. I evo ga danas tu pred nama u punom sjaju.
Ime njegovog autora Giovannia Nine Gašparinića u svijetu gradnje tradicijskih brodica štuje se poput imena Antonia Stradivarija u glazbenom svijetu violina (naravno ne i po cijeni proizvoda). Inače, Giovanni Nino Gašparinić najprije je bio ribar i gostioničar, ali od malena i talentirani crtač, maketar, ljubitelj mora, barki i plovidbe. Stoga je i poslušao savjete da se posveti brodogradnji, jer mu je postalo jasno da mu je to u krvi, da je za to nadaren, da mu je to sudba jer je upravo za to rođen. Prve svoje barke sagradio je u jednom podrumu lovranskog Starog grada. Uz pasare i kvarnerske guceve izradio je tada i nacrt i model lovranskog guca. Predložak mu je bio korčulanska gajeta. Maestralnim spojem hrasta, mahagonija, smreke, tikovine i jasena stvorena je ova divota pred nama.
Lovranski guc – poznat širom svijeta
Lovranski je guc ubrzo postao poznat duž cijelog Jadrana. Krajem 1980.-tih godina dosta je guceva zaplovilo i morima sjeverne Europe. Nautički svijet mu se 2012. godine divio i na najvećem svjetskom festivalu mora u francuskom Brestu. Tu je uz rapsku lađu, krčku pasaru i rovinjsku batanu, sudjelovao na posebnoj regati u čast 20. obljetnice festivala.
Naši lovranski domaćini Zvijezdana Klobučar Filčić. direktorica Turističke zajednice Lovrana i Ivica Škec, oboje jako dobro znaju cijelu priču o lovranskom gucu. Ali su za nas učinili i korak više. Pozvali su u povodu našeg posjeta i najrelevantnije ljude Lovrana koji spajaju prošlost i sadašnjost – i lovranskog guca i cjelokupne ovdašnje pomorske baštine. Uz guc su nas tako dočekali Ivan Kalčić (84) iz Lovranske Drage i Gianfranco Sirotnjak (83) iz Lovrana, Obojica su učenici stvoritelja lovranskog guca Nine Gašparinića. A tu je i Toni Družeta, predsjednik “Lovranske lantine”, podsekcije udruge “Naš Lovran – Lovrana nostra”, s brojnim članstvom.
Srijedom besplatna plovidba za lovranske goste
„To su entuzijasti, zaljubljenici u tradicijske barke. a to su i vlasnici tradicijskih barki koji brinu da se u određenom periodu i na vlastiti trošak, ili uz sredstva iz EU fondova, obnovi guc po guc, i da u našoj maloj lučici, u lovranskom mandraću te tradicijske barke ponovno zasjaju“, kazala nam je uvodno Zvijezdana Klobučar Filčić.
Flota lovranskih guceva ukupno broji 15-tak barki. Većina njih sudjeluje na regatama tradicijskih barki po cijelom Jadranu, pa Zvijezdana objašnjava:
„Nisu nam svi gucevi u mandraću. Doma su kod vlasnika, a na svaku regatu ih se vozi trailerom. Naša lučica je zbilja mala, zadržala je izvorni oblik srednjovjekovne lučice u kojoj se trgovalo. Dolazili su jedrenjaci s robom za razmjenu ili prodaju. Danas, vezova nema dovoljno, i uopće skup je to sport. Treba dosta novca da bi se guc obnovio u originalnom stilu, tako da onaj tko iole drži do svoje barčice, radije će ju zimi dignuti iz mora, ne samo zbog toga što je malo mjesta u lučici, nego i i zbog vjetrova koji tuku luku. Inače, lovranski guc je i dio projekta „Povežimo se s baštinom“, veli Zvijezdana.
EU posebno podupire promicanje baštine u kulturnom turizmu, a kako je to ovdje u Lovranu, pitamo Zvijezdanu.
„Već tri godine u suradnji s “Lovranskom lantinom” ljeti organiziramo jednom tjedno za lovranske goste plovidbe tradicijskim barčicama. Ove smo godine to imali srijedom od 6 do 8 navečer. Jednu srijedu dogodilo se da se baš vratilo s regate 5-6 guceva. Organizirane su četiri vožnje po četiri osobe, đir ispred Lovrana. Znači stotinjak ljudi je te večeri zaplovilo u tradicijskim barkama. Bio im je to nezaboravan doživljaj. Također, Općina Lovran u suradnji s Turističkom zajednicom potpomaže veliku lovransku regatu tradicijskih brodica ´Nino Gašparinić´, koja je poznata na cijeloj jadranskoj obali“, veli Zvijezdana.
Izrada novog guca – 30.000 eura
„Isti ovakav guc ima Mladen Žiganto, bivši vođa posade u ACI marini Opatije i drži ga pod mostom u lučici Ičići, jako ga lijepo održava“, pridružuje se priči Ivica Škec.
„Inače jako ih se puno prodalo u Nizozemsku. Bilo je to u ratno vrijeme 1990-tih godina. Guceve je bilo skupo održavati, Nizozemci bi dolazili trailerima i naši bi ih ljudi prodavali za dvije-tri tisuće eura. Danas, za izradu jednog takvog guca, s materijalom i radom, cijena ne bi bila ispod 30.000 eura. Evo, imamo dvojicu brodograditelja koji bi ga i danas mogli napraviti, još uvijek rade, samo kad bi ga netko htio naručiti“, veli Ivica Škec, misleći pritom na ovdje prisutne sudionike stvaranja lovranske baštine Ivana Kalčića i Gianfranca Sirotnjaka.
„Originalne nacrte po kojima je radio Gašparinić“, nastavlja Ivica Škec, „imao je Gianfranco Sirotnjak. I on je renovirao i ovaj guc pred nama.
Ovo je ta originalna verzija s drvenim pajolima, rebrima … Ova provena ašta je specifična za lovranski guc. Ona je više ukrašena, služi da se uhvatite kad ste na pramcu i nešto radite. Ona je malo povišena. Drugi kvarnerski gucevi imaju kratke ašte“, objašnjava Škec.
Inače, Ivan Kalčić i Gianfranco Sirotnjak također su „eksponati“ ove galerije. Njihov portfolio sa slikama iz mlađih dana stoji na panoima galerije, pored njihovog učitelja Nina i njegova sina i majstorskog nasljednika Bruna Gašparinića. Bilješke o lovranskom guci i pasari i o lovranskim brodograditeljima istaknute su i na informativnim panelima uz lovransku lučicu.
Učenici Nina Gašparinića
Gianfranco Sirotnjak završio je zanat 1959. godine i na praksi je bio kod Nina Gašparinića do 1968. godine. Nastavio je samostalno raditi u bivšoj gazdinoj radionici, današnjem sjedištu “Lovranske lantine”, do mirovine 2011. godine. Radio je po nacrtima svog mentora, ali imao je i vlastite projekte. Izradio je stotinjak barki koje još plove. Najviše se bavio popravcima i opremanje barki, održavao je o jedrilice klubova u Lovranu i Opatiji.
Ivan Kalčić je brodograditeljski zanat izučio školujući se u Opatiji od 1953. do 1956. godine. Istodobno je počeo kao šegrt u radionici Nina Gašparinića. Svoj prvi guc sagradio je sa 17 godina (za ribara Vladu Jadriška iz Medveje). Gradio je brodice za naručitelje s područja cijelog Kvarnera, pa preko Raba i Murtera sve do Kaštela. Najstarija njegova barka još plovi. Sada joj je 67 godina.
Sirotnjak je godine 1955. bio pomoćnik Bruni Gašpariniću, sinu Nina Gašparinića na izradi jedrilica klase Šljuka (Snipe) i Stella (Star, Zvijezda).
Ivan Kalčić: “Napravio sam 45 novih tradicijskih barki, a sada ih renoviram“
„Kad sam ja bio naučnik kod Nine Gašparinića, sve se radilo na ruke“, započinje priču Ivan Kalčić:
„Brodovi su se radili s teslom i sjekirom. Zanat sam počeo i s pilom mučilicom. Gore je bio gazda, a ja sam vukao dolje. Dok sam se školovao od 1953. do 1956. godine rijetko bi tko naručio guc ove veličine, Naručivalo se uglavnom barke dužine od 4 metra, 4.20 pa do 4.5 metra. U ovaj se guc može staviti jarbol i jedro, može se ugraditi i motor. Vesla su rezervna, ako stane motor, da se može doći doma. Danas kao umirovljenik renoviram drvene brodove. Evo sam jednom gucu skidao palubu, jer su godine učinile svoje i napravit ću mu novu. Narudžbi za nove guceve nema. U zadnjih 20 godina samo jedan čovjek me je pitao da mu izradim novi guc, ali da će mi platiti sve u drvu. On bi mi dao tri kamiona materijala. Šta ću ja s tim, prodavati daske? To mi se nije isplatilo“, veli Ivan Kalčić te dodaje:
„Svi ovi gucevi koje imamo u Lovranu uglavnom su stariji od 40 godina.
U svom životu napravio sam oko 45 novogradnji. Uglavnom guceva i nešto pasara. Sad radim popravke, onako umirovljenički i prijateljski, jer dosadno mi je ako ništa ne radim. I ja sam imao guc, ali sam ga prodao prije četiri godine, kada mi je umrla supruga. Uvijek smo skupa išli na vožnju. To me više nije interesiralo, i prodao sam guc. Bio je istih dimenzija kao ovaj izloženi. Taj guc je još uvijek tu u Lovranu, sad je išao na popravak, nije u moru“, završava priču Ivan Kalčić.
Gianfranco Sirotnjak: “Moj guc je najbrži na Kvarneru i zove se „Kade si“
Evo i priče Gianfranca Sirotnjaka.
„Brodogradnju sam počeo učiti 1956. do 1959. Učio sam s Ivanom kod istog majstora Gašparinića ovdje u Lovranu. Nije nas bilo puno, to je bila mala radionica, 8 sa 5 metara. Tu smo radili i barke od 8 metara“, sjeća se Gianfranco svojih početaka.
„Kada ste obnavljali ovaj guc, jeste li koristili i nove materijale“, pitamo Gianfranca Sirotnjaka.
„Da, koristio sam epoxy smole i lakirao sam brod i tako sam mu produžio život. Šteta je taj guc držati ovdje u muzeju. Bolje bi bilo da plovi. Ovaj brod bi mogao ploviti, nego što. Stvarno je dobar materijal i dobro je impregniran s epoxijem, tako da se ne bi sušio. Kad sam ga obnovio neki su mi prigovorili da sam trebao više pustiti da brod bude kao starinska barka. Kako kaže profesor Robert Mohović – da ne treba farbati s lakom, pa jedro od krpe i tako dalje. Ja sam tu koristio nove materijale. I jedro za moj guc je od najlona. Gradim brodove da budu što brži, ljepši, trajniji…“
Još od mladosti Sirotnjak sudjeluje na regatama, a u natjecanju uživa i danas.
„Ove smo godine bili dolje na Murteru na regati tradicijskih drvenih barki. Sudjelovalo je 88 brodova. Ja sam bio sa svojim gucom. Moj guc je dug 4,70, uži je, i više je starinski nego ovaj. Držao sam ga 10 godina u radionici i obnovio sam ga. Sad je valjda najbrži guc na Kvarneru. Dolje smo u Murteru osvojili drugo ekipno mjesto, a u klasi sam osvojio prvo mjesto. Svoj sam guc nazvao po domaći: „Kade si“ (Gdje si, op.a). Jer ovi iza mene plaču, ne mogu me stići, pa sam napisao na brod Kade si. Ma trebao sam napisati – Kade ste“, smije se Gianfranco, uvijek nabijen natjecateljskim duhom. „Puno sam jedrio u mladim danima – u šljukama na regatama od Opatija, Lovran i Mošćeničke Drage do Kraljevice, Crikvenice i Zadra. Dobra sam iskustva stekao, i sada se ne dam. Volim nove stvari. Prodat ću guc i opremiti novi katamaran za guštanje“, veli Gianfranco Sirotnjak.
Toni Družeta: Udruzi “Lovranska lantina” raste broj mladih članova
Toni Družeta je predsjednik udruge “Naš Lovran – Lovrana nostra” sa podsekcijom “Lovranska lantina”, koja značajno pridonosi njegovanju lovranske pomorske baštine.
„Trenutno imamo 40-tak članova, ali rastemo iz godine u godinu“, veli Družeta:
„Naši članovi sudjeluju već od travnja pa do kraja rujna na regatama od Rovinja do Hvara. To su sve tradicijske regate gdje se pojavljuju gucevi, kvarnerski gucevi, pasare, leuti i slične barke. Mi smo u kategoriji kvarnerski guc. I ove smo godine sudjelovali na Latinskom idru u Murteru. Na svakoj regati sudjelujemo barem sa 7, pa i sa 10-12 barki. Naša udruga postoji 15-tak godina, a iduće godine imamo našu 15-tu tradicijsku regatu u spomen na Ninu Gašparinića. Inače, aktivni smo i tako da se stalno se javljamo i sudjelujemo u projektima županije i naše koordinacije Mala barka 1 i Mala barka 2. U najavi je sad i novi projekt. Uključit ćemo se s obnovom neke barke, a možda ćemo ići i na izradu kompletno nove barke.
Počeli su i mladi obnavljati barke, a imamo i neke mlađe graditelje drvenih brodova, koji koriste nove materijale, ali rade s istim starim tehnikama. Ima tko graditi. Jednu staru barku uredili smo s novim materijalima i to se osjeti na moru. Brža je, lakše se s njome upravlja. Ljeti vozimo turiste. Ove sezone smo radili 12 srijeda, i bilo je uvijek 3 do 5 naših barki. Neke barke su izašle van na vesla, neke na jedra, neke na motor. Interes je stvarno bio jako dobar. Za goste je to besplatno. Imamo odličnu suradnju s Turističkom zajednicom. A i Općina Lovran nas podržava“, veli Toni Družeta. Sjedište sekcije “Lovranska lantina” je malo iznad lučice – na mjestu gdje je nekoć bila radionica Nine Gašparinića.
Ekspedicija Teggethoff i liburnijski moreplovci
Stari Lovran je zaista fascinantno mjesto. Svaka ulica, svaka kuća dio je velike povijesti ovog malog grada. Sve je nekako povezano. Lovran još u 12. stoljeću spominje arapski geograf El Idrissi kao grad u kojem se uvijek nalazi mnogo brodova i čija su brodogradilištu stalno u pogonu.
Zvijezdana nas vodi iz Kuće lovranskog guca kroz jedna vrata direktno u kulu koja je dio obrambenih zidina srednjovjekovnog Lovrana. Penjemo se na treći kat odakle se pruža prekrasan pogled na Lovran i Kvarner.
„Tu je u kuli stalni postav posvećen našim liburnijskim moreplovcima koji su prije 150 godina bili dio poznate polarne ekspedicije Teggethoff i sudjelovali su u otkrivanju zemlje Franza Josefa. Jedan od njih je bio i Vicko Palmić, tu je živio dvije-tri kuće od nas“.
Crna galija Charlesa Bilicha
U Lovranu je rođen i poznati, neki će reći – kontroverzni, slikar Charles Bilich. Rođen je 1934. godine kao Karlo Bilić. Zbog neslaganja s vlastima emigrirao je 1956. godine u Australiju, u Melbourne, gdje je završio studij umjetnosti. Bio je službeni umjetnik velikog broja sportskih i kulturnih događanja: kao što su Formula 1, Olimpijske igre u Atlanti, Sydneyu, Ateni i Pekingu, bio je službenik umjetnik olimpijskih ekipa SAD-a i Australije. Njegove slike su u muzejima i galerijama širom svijeta: u Vatikanu, u Olimpijskom muzeju u Lausannei, u Muzeju Crvenog križa u Ženevi, u zgradi UN-a u Ženevi, u zgradi japanskog parlamenta, u hramu Shaolin u Kini itd. Dobio je velik broj nagrada, uključujući titulu počasnog građanina Atlante, počasni doktorat Američke sportske akademije, nagrade u Australiji, Italiji, Kini i drugdje. U Kini su objavljene poštanske marke s motivima njegovih slika.
Bilich je prije imao koncesiju na lovransku kulu i u njoj je imao atelje. Kada smo na kraju našeg posjeta prolazili starim gradom ugledali smo pročelje jedne kuće na čijoj je fasadi ostavio svoj pečat – naslikao je crnu galiju.
Fotografije: Leon Tiska i fotografije iz arhive TZ Lovran
*Serijal tekstova “Hrvatska maritimna baština” na portalu Nautička patrola objavljuje se uz potporu Agencije za elektroničke medije sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija
