Aktualno

DALMATIA BOAT SHOW: Novi nautički sajam u Marini Baotić, 18. do 21. 4. 2024.

Od 18. do 21. 4. 2024. u Marini Baotić...

POZIV VINOLJUPCIMA Smotra istarskih vina u Gračišću, 1. 4. 2024.

Već 29 godina tradicionalno svakog Uskrsnog ponedjeljka u malom...

CROATIA NAUTIC SHOW, Marina Kaštela, 18-21. 4. 2024: 35 tvrtki predstavlja 80 brodova

U Marini Kaštela održava se od 18. do 21....

Marija Blašković Krizmanić, 15 godina na čelu financija sustava ACI: “ACI je uvijek poslovao dobro”

Duša svake investicije i uspješne organizacije su – financije. A ACI je i tu imao sreće. ACI-jev Sektor ekonomsko-financijskih poslova od početka 1.7.1983. sve do 31. 12.1998. bio je čvrsto u rukama iskusne, odlučne i poduzetne voditeljice, odnosno direktorice Marije Blašković Krizmanić.

Kao ekonomistica, Marija Blašković najprije je devet godina radila u Uljaniku na financijama i na poslovima statistike, plana i analize. Tu je upoznala čitavu tehnologiju i dinamiku financiranja gradnje broda – od kobilice do isporuke. Sa 25 godina išla je na naplatu broda u Moskvu. Sama. Nakon Uljanika prešla je, iz obiteljskih razloga, u Jugobanku – za direktoricu ekspoziture u Puli. U 12 godina rada razvila je poslovnice kod Tržnice i na Verudi, u Fažani i Premanturi, ekspozitura je postala filijala, broj zaposlenih je od troje narastao na 60.

Marica Blašković, Pula, lipanj 2015. / Foto: Mladen Gerovac
Marica Blašković, Pula, lipanj 2015. / Foto: Mladen Gerovac

Vrata su joj bila svuda otvorena

Došlo je vrijeme zasićenja, Zakon o bankama nije dozvoljavao poslovnu kreativnost, sve je postalo jednolično, za Mariju nije tu više bilo nikakve kreacije. Zato ju je privukao – ACI.

Veljku Barbieriju preporučio ju je njezin bivši kolega u Uljaniku, a tadašnji predsjednik Izvršnog vijeća Grada Pule, Emilio Vlačić.

Reference Marije Blašković bile su kako smo opisali. Ali tome treba dodati još jednu bitnu kvalitetu. Tada se, naime, poslovalo na način da se s bankama dogovaralo i ugovaralo na telefonski poziv. A Marija je već kroz Uljanik stvorila dobre i razrađene odnose s bankama. Vrata su joj svuda bila otvorena. Bila je to i najveća garancija kod sklapanja novih posla što je ACI-ju i te kako bilo potrebno.

S prvom financijskom direktoricom ACI-ja Marijom Blašković razgovaramo u ACI marini Pula, na vrhu njene jedinstvene i prepoznatljive rotonde, a slučaj je htio da je upravo ta Rotonda arhitektonsko djelo njenog supruga Attilija Krizmanića. Ovdje, u ovom ostakljenom tornju na samo njegovom vrhu, bio je smješten dio Sektora ekonomsko-financijskih poslova.

Sunčano je poslije podne, sredina je dan lipnja, pred nama se prostire predivan pogled na marinu, na pulsku Amfiteatar, na cijelu Pulu, na pučinu, na Brione. Odavde je Marija Blašković punih 15 godina suvereno vladala financijama cijelog složenog ACI-sustava – od Umaga preko Opatije do Dubrovnika. I to od samog početka – kada još nije bilo ni jedne marine.

U ovaj prostor je danas prvi put ušla nakon zadnjeg dana 1998. godine. kada je odavde otišla u mirovinu. I evo sada, nakon gotovo 20 godine ponovo je sjela za svoj radni stol, i potekla su sjećanja:

„Veljko Barbieri me pozvao na razgovor u Opatiju, oni su tada imali ured u nekom hotelu, bio je to naš prvi susret, nismo se poznavali … Dok sam čekala, slušala sam ga kako telefonom vodi razgovor s nekim talijanskim poslovnim partnerom, na talijanskom jeziku …

Ultimatum Barbieriju: „Želim odmah kompjutore i informatički sustav“

Bila sam zatečena i oduševljena tom njegovom ležernošću, odmah mi se javio taj poriv da ostavim Jugobanku i da dođem u ACI. Rekla sam mu da imam samo jedan uvjet – da odmah počnemo poslovati uz pomoću kompjutora, znači da vodimo računovodstvo, knjigovodstvo, plan, analizu na suvremen informatički način.

On mi je rekao:

„Znate, u Rade Končaru smo kupili brdo kompjutora. Kad sam odlazio, još uvijek su bili neraspakirani …“

Tu smo negdje i stali. A onda je došao Božić pa Nova godina, ja sam već počela organizirati svoju službu u Puli, u hotelu Riviera. Zovem Barbierija:

„Veljko, imam dogovor s Iskra Deltom, oni imaju PC-je. Ja bih da počnemo s nekoliko kompjutora i da financije odmah počnu funkcionirati.“

Imao je tada puno gostiju, bila je Nova godina, i vidjelo se da sam ga zatekla. Pa je rekao:

„Dobro, Marice, ali onda je to na vašu dušu i na vašu odgovornost. Ja kažem – OK, slažem se.“

Tada smo počeli i s primanjem djelatnika. Neki su došli iz Jugobanke, vrijedni ljudi. Neki su došli iz drugih firmi, stvorili smo mali tim. U početku nas je bilo četvero, sjedište je još uvijek bilo u hotelu Riviera.

„ACI je, zapravo trebao početi u Fažani, u Valbandonu, u vili Centralnog komiteta Saveza komunista, prijašnja Villa San Lorenzo, potom Stanza Juraz. Bila je to fantastična, komforna građevina, imala je čak i gat gdje su se mogle privezivati jahte, gdje smo mogli organizirati čarter … Tamo je dolazilo pomoćno osoblje na ljetovanje, inače je zgrada bila zatvorena, i propadala je. Tražili su dva milijuna maraka da nam to ustupe, u takvom stanju u kakvom je. Onda je Veljko rekao da je to preskupo. Pa se krenulo da se dobije vila „Istranka“ u Opatiji. Tada je počela gradnja marina. Do izgradnje zgrade ACI marine premještali smo se na nekoliko lokacija. Onda smo se ovdje stvarno lijepo smjestili. I financije, i recepciju i ugostiteljstvo i servise ACI-ja. Jedno vrijeme tu je sjedio i Danilo Marić, naš pomoćnik direktora za nautiku Sjevernog Jadrana.

– Imali smo najprije praćenje investicija. U sektoru financija, započelo se od sastavljanja svih osnovnih dokumenata: narudžbe, fakture …, ustroja i kolanja dokumentacije, svaki trošak je morao proći kroz naš odjel. Ne samo to: prije nego što će se početi ulagati, sve se moralo prijaviti SDK-u (Služba društvenog knjigovodstva, današnja Financijska agencija FINA) i oni su paralelno s nama slijedili i evidentirali svaku investiciju. Investicije su se pratile za svaku marinu posebno – koliki će biti kapacitet marine, koliko će biti zaposlenih, u kojim segmentima … Ulazni troškovi sukladno elaboratu, lokacijske dozvole – sve te papire morali smo kompletirati i predati u SDK. Bilo je doista jako teško prikupiti sve te dozvole i suglasnosti po raznim lokacijama, velika je bila razlika po područjima – negdje su rekli: dobro to se može, ovo ćemo dobiti kasnije … Uglavnom napravljen je jako veliki posao za vrlo kratko vrijeme ..“.

Marija Blašković Krizmanić u marini Korčula nakon otvorenja 1989. godine
Marija Blašković Krizmanić u marini Korčula nakon otvorenja 1989. godine / Izvor: osobna arhiva M. Blašković Krizmanić

„Uljanik je bila firma u kojoj sam naučila raditi. Tamo je jaki menadžment, imali smo sektor sa 200 ljudi. Radilo se dosta „pješke“. Tamo sam shvatila što znači informatika kad je u pitanju velika količina podataka. Tako da sam imala predodžbu kako u ACI-ju treba postupiti. Jer, već u početku posao morate organizirati tako da svaki dokument iz svake marine dođe ovjeren od onih koji su izazvali trošak, od onih koji su za to odgovorni. I tako smo poslije proširili informatiku na ugostiteljstvo, recepcije. Bilo je to fenomenalno, sve je bilo transparentno i sve je bilo povezano.

Konobari sabotiraju kompjutore

Iako, jako je teško povezati baš sve. Sjećam se kad smo informatički organizirali ACI-jevo ugostiteljstvo. Kao što se vidi danas svuda – svaki konobar ima svoju šifru kod unošenja narudžbe i naplate … Dakle, u ACI-jevim restoranima moglo se sve pratiti – od ulaza komada mesa i svake šnicle do naplate računa. Konobarima to nije bilo baš simpatično pa bi bilo i sabotaže kompjutora, našla bi se neka spajalica koja je „slučajno“ upala i izazvala kvar …

Da imali smo tada i ugostiteljstvo i servise. Ali došla su i ona teška vremena kad se nije plaćalo, a troškovi su postojali. Pa se to onda dalo u privatni najam. Inače, bio je to jako lijepi prihod ACI-ja.

ACI standarad i bodovane plaće

No, bilo bi teško sve to voditi da nismo jako poveli računa o organizaciji, stručnosti i kontroli. U ACI-ju nas je bilo 10 direktora – imali smo direktora područja nautike (sjeverni Jadran, šibensko, splitsko i dubrovačke područje), onda je bio Barbieri i zamjenik … Ja sam bila jedina ženska osoba. Jako su me cijenili i bilo mi je fantastično raditi u tom menadžmentu.

Napravili smo naš ACI-jev „know how“, čiji su sastavni dio bili ACI standardi, zapravo mjerila za nagrađivanje. Sve je bilo točno propisano i bodovano: odnos prema nautičaru, urednost, čistoća marina, funkcionalnost … Praćenje je bilo povezano po vertikali preko timova direktora. Dva puta godišnje išle su komisije po marinama i ocjenjivale po svim tim stavkama. Broj bodova bio je osnova za obračun plaće, za stimuliranje ili penaliziranje. I to su svi lijepo prihvatili. Teško bi inače bilo kontrolirati u toliko marina toliko ljudi i različitih mentaliteta. U mom djelokrugu rada taj „know how“, odnosno ACI standardi, jako su zadirali u recepcije, dakle u financijski aspekt svake marine.

Posjet Josi Šupi, pomoćniku direktora za šibensko područje / Izvor: osobna arhiva Marije Blašković Krizmanić
Posjet Josi Šupi, pomoćniku direktora za šibensko područje / Izvor: osobna arhiva Marije Blašković Krizmanić

U vrijeme rata živjeli smo od prodaje čarter flote

Inače, uvijek sam imala dobre odnose s nadređenima – i u Uljaniku i u Jugobanci i u ACI-ju. Radila sam svoj posao u vrijeme pet predsjednika Uprave ACI-ja. Poslije svakog od njih dolazila je financijska kontrola. Uvijek je sve bilo u najboljem redu. I kada su se prodavali brodovi iz čartera. Sve je prije prodaje bilo vještačeno po ovlaštenim sudskim vještacima. Svaki brod je imao svoj predmet, zapisnik, svoju procjenu … Imala sam običaj da uvijek imam u rezervi novac za 3-4 plaće, nama plaća nikad nije kasnila. Tako smo i rat izdržali uz pomoć novca od i tih brodova. Dobro smo se držali, jer smo išli temeljito i uporno naplaćivati dugove za pružene usluge.

Naime, stranci nisu plaćali godišnje vezove, jer je u Hrvatskoj bio rat. Banke su tada bile centralizirane – sve doznake iz inozemstva morale su ići u Narodnu banku Jugoslavije, pogotovo za vrijeme rata.

Onaj tko je plaćao ovdje – OK. Ali doznake iz inozemstva sve su išle preko Beograda. To jednostavno niste mogli odjednom odsjeći.

Osnovali smo agenciju u Trstu da bi izbjegli Beograd

Onda smo osnovali agenciju u Trstu i napravili vezu s bankom Banco di Credito pa smo odande povlačili novac. Bila je to tada velika stvar. I to nas je održalo. Marketing je tada počeo slati ugovore van, dali smo novu dispoziciju plaćanja. Ne sjećam se o kojoj se količini novaca tada radilo – prosječna godišnja cijena veza prosječne dužine broda oko 10 metara, bila je cca 2700 maraka.

Uveli smo i sami dizajnirali i štancali ACI CARD

Naš financijski prijedlog, a poslije je to kolegij prihvatio, bio je ACI Card. Od dizajna kojeg smo radili zajedno s marketingom do ugovora kao što se radi i danas s karticama. S ACI Cardom se plaćalo izvršene usluge po marinama. Znači, vi ste mogli platiti dnevni vez i ostale usluge u svakoj marini koliko ste se zadržali. To je bilo samo za goste na godišnjim vezovima, jer brod mu je garancija da može to platiti. I tu smo bili prvi u Hrvatskoj. Nabavili smo stroj za štancanje kartica i sami smo to radili baš ovdje. Vlado Ivančić i ja išli smo po taj stroj u Padovu. Jedva smo sve to našli – stroj i materijal, uz vrijednu pomoć, „kralja kave“ Illy , našeg čovjeka iz Žminja gospodina Primo Rovisa. Kartice smo posebno dobili bjanko a stroj je ispisivao podatke na svaku pojedinu karticu. To je išlo jako dobro, i poslije su to i druga poduzeća počela uvoditi. Kamo god smo išli, na sajmove i drugdje, kad god bi nešto vidjela, razmišljala sam – kako to primijeniti kod nas.

Obnova Marine Dubrovnik - s direktorom Draženom Čaletom
Obnova Marine Dubrovnik – Marija Blašković Krizmanić s direktorom Draženom Čaletom / Izvor: osobna arhiva Marije Blašković Krizmanić

Iz ACY-ja godišnja plaća za sijelu Inu i pripajanje marine u Cresu

Posebna je suradnja bila s INA-om. Jer, ACI je osigurao financijska sredstva putem samoupravnih sporazuma o udruživanju sredstava. Osnovni smisao je bio da INA da novac – kredit za gradnju marina a ACI, kad utrži novac u stranoj valuti, INA-i ustupi devize. Inače, ACI je dao svoje mjenice kao garanciju na kredite. Iz tog posla s prodajom deviza INA-i ja bih znala u jednoj sezoni osigurati plaću za čitavu iduću godinu (kroz tečajne razlike). I onda se dogodilo da je došlo do pripajanja marine Cres, da će time INA dokapitalizirati ACI. Nije se znalo da smo mi zapravo vratili sav kredit INA-i. Bilo je vrijeme inflacije, toliko je pala vrijednost novca da smo od jedne sezone, od jednog ljeta mogli vratiti sav kredit. Mislim da je to bilo oko 24 milijuna maraka, odnosno nešto manje, jer smo dio već vratili. I ja to učinim, isplatim sve do zadnje marke. Inače, Veljko mi je puno prepuštao, nije mi se puno miješao u posao, ali ipak bio je to veći zahvat pa sam ga obavijestila. Onda je došlo to s marinama Cres i Šimuni pa su rekli – tu je i taj kredit. Barbieri veli: – Koliko ja znam kredit je vraćen. Ja sam u međuvremenu poslala dokaze da smo mi kredit otplatili. I netko iz INA-e mi je vratio mjenice s dopisom da je kredit otplaćen i da nema više obaveza prema njima. Kad se Veljko na sastanku pojavio s time, ostali su – zatečeni i iznenađeni jer se za taj iznos nije moglo smatrati priznavanje dokapitalizacije u korist INA-e.

Samo su dizalice i servisi često bili u minusu

Inače, ACI je uvijek poslovao dobro. Nikada nije bio u gubitku. Najviše su donosili vezovi. Oni su prvi počeli donositi novac, pa onda čarter, ugostiteljstvo, servisi … Sve smo imali vlastito. Imali smo praćenje obračuna po svakoj marini. I tu se onda lijepo vidjelo koji sadržaji donose koliko. Pojedini sadržaji, osobito servisi, često su bili u minusu. I dizalice isto tako. Bilo je i neodgovornog ponašanja. Kad bi se uzelo sve, marine su se uvijek dovodile u pozitivu.

Pritom je posebna priča posao s Grassettom. Bio je to prvi pravi joint venture u Hrvatskoj. Grassetto je uplatio ACI-ju 24 milijuna maraka odjednom za gradnju marine Opatija i Korčula, s tim da ima dio udjela u Opatiji i cijelu Korčulu. Pretvorili smo to u udjele, samo da ne dođemo u situaciju da moramo vraćati. U projektu je bilo predviđeno da se novac mora vratiti, ako se ne realizira. A Grassetto je trebao sudjelovati i u profitu. Taman su došle godine kad smo mu trebali doznačiti dobit, a onda je počeo rat. I poslije je izvukao nekih 10 ili 14 milijuna DEM na uloženih 24 milijuna DEM, i to nakon puno godina.

Uspješna politika cijena praćenjem konkurencije i potreba nautičara

Presudna karika u poslovnim aktivnostima ACI-ja bilo je tržište. ACI je svoje poslovanje morao prilagođavati uvjetima na vanjskom tržištu, jer gosti su nam mahom bili stranci. Komercijalni uvjeti za svaku godinu donosili su se nakon što bi se obišlo sajmove. Veljko to nikad nije ispuštao, bila je to strateška točka njegove politike, zajedno s marketingom. Ali on je prije svega bio i sam nautičar, imao je svoj brod, puno se družio i razgovarao s nautičarima tijekom njihovog boravka u ACI marinama. I zato je uvijek znao što treba učiniti u sljedećoj godini. Najprije, svake godine nakon sezone morali smo osigurati cca pet milijuna maraka samo za održavanje vezova i opreme. Bila je to najvažnija stvar. Zatim, moralo se puno uložiti u sanitarije, koje su kroz ljeto bile jako devastirane. Nije ostalo novca za tenis i golf igrališta koje smo htjeli izgraditi u nekim marinama, pa smo išli s raznim školama i idejama da bi razvili lepezu u ponudi, kako nam nautičar kad je u marini ne bi sjedio na brodu i sunčao se, već da se može baviti i nekim ponuđenim aktivnostima. Tu je Veljko također bio jak a onda se sve počelo mijenjati.

Otišla sam kada je nestalo sastanaka stručnog tima

Otišla sam u mirovinu sa 31.12. 1998. Bio je tada zadnji trenutak da u penziju odem po starom zakonu. Zapravo, otišla sam iz ACI-ja kada je nestalo zajedničkih sastanaka stručnog tima, direktora s predsjednikom Uprave – završava svoj radni dio priče prve i dugogodišnje direktorice ACI-jevih financija.

Naravno, nije to bio niti je mogao biti kraj kreacijskog angažmana Marije Blašković Krizmanić. Čim je Volksbanka otvorila poslovnicu u Puli, bila im je stručna savjetnica. Tada je angažirana u radu svog supruga dr.sc. Attilija Krizmanića, poznatog pulskog arhitekta i urbanista, na njegovom znanstvenom istraživanju graditeljskog naslijeđa Pule. Uz to, jako je vezana za obitelj, djecu i desetero unuka, a u preostalo slobodno vrijeme bavila se humanitarnim radom u jednoj poznatoj pulskoj udruzi.

Ispričala nam je tako i ovu obiteljsku priču o svojoj odluci da se zaposli u ACI-ju.

Marija Blašković Krizmanić na jedilici uplovljava u ACI marinu Piškera, 1989. / Izvor: osobna arhiva Marije Blašković Krizmanić
Marija Blašković Krizmanić na jedilici uplovljava u ACI marinu Piškera, 1989. / Izvor: osobna arhiva Marije Blašković Krizmanić

Marijina jedriličarska avantura u Vinkurinskoj vali

– Prije ACI-ja nisam znala jedriti, ali uz more sam bila vezana i zato što je moj otac bio pomorac. Osim toga pet sam godina bila predsjednica pulskog jedriličarskog kluba Vega, no jedriti ću naučiti tek u ACI-ju. Ljetne smo dane znali provoditi u Pomeru, ponekad i u društvu profesora Jerka Marasovića, koji je mojem suprugu bio mentor za magisterij. Profesor Marasović bio je iz Splita pa bi sa svojom jahtom, koju je sam napravio, doplovio do Pomera i tu bi se družili. Osobito se pričalo o Amfiteatru što je bio istraživački životni san mog supruga.

Sjedimo tako na toj jahti i ja kažem:

– Jerko, imam ponudu za ići u ACI, ne znam što da napravim.

Tada je to bilo – ići na ništa.

I tako pričamo, i on veli:

– Marice, sjedni u kolumbinu (bio je to mali čamac s jedrom kao što imaju Optimisti) i ako izađeš iz Vinkuranske vale po ovom vremenu i dođeš natrag, onda si nautičar i onda idi u ACI.

Što da radim? Pa nisam vježbala. Ništa. Sjednem u kolumbinu, povučem konop, jedro se napuni i – šibaj. Ali kako se vratiti natrag. Ne možeš orcati. Ali počela sam nekako jedriti i vratila sam se. Došla sam do broda. I tako je pala odluka – mogu ići u ACI!“

Možda to i nije bilo tako odlučujuće, ali je bilo znakovito. Priča govori o Marijinoj odlučnosti i spremnosti da se poduhvati sa svakim izazovom i o sposobnosti da se brzo snađe u svakoj novoj situaciji, i o upornosti da efikasno riješi svaki problem. Što će potvrditi u svom uspješnom ACI –radnom vijeku.

Novo

DALMATIA BOAT SHOW: Novi nautički sajam u Marini Baotić, 18. do 21. 4. 2024.

Od 18. do 21. 4. 2024. u Marini Baotić...

Ljudi koji su ACI marinama udahnuli dušu

Ovo su sjećanja i svjedočenja zaposlenika koji su od...

BORIS GAŠPERINI, direktor ACI marine Umag: Gost je – kralj!

Marina je sasvim promijenila Umag i odnos tamošnjih ljudi...

ACI MARINA JEZERA: Najzaslužniji čovjek što su Jezera dobila marinu je – Drago Pirija

Drago Pirija, najzaslužniji čovjek što su Jezera dobila marinu,...

Ljudi koji su ACI marinama udahnuli dušu

Ovo su sjećanja i svjedočenja zaposlenika koji su od prvih dana svojim predanim radom u marinama udahnuli život cijelom ACI-ju. Ovo su i priče...

BORIS GAŠPERINI, direktor ACI marine Umag: Gost je – kralj!

Marina je sasvim promijenila Umag i odnos tamošnjih ljudi prema njoj. U početku je bilo dosta otpora, a kada je marina proradila, vjerojatno je...

ALIDA CRVELIN, prva direktorica jedne ACI marine: „ACI mi je kao druga obitelj“

Cijela životna priča Alide Crvelin povezana je s ACI-jem. Sudbina joj je bila predodređena već kada je iz svojih rodnih Jezera na Murteru krenula...

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here