Neke od najljepših tradicijskih brodova koje danas plove Jadranom napravio je betinski brodograditelj u drvu Milan Jadrešić Pile. Sagradio je dvije od tri replike komiške falkuše: Mikulu i Palagružu, potom repliku bracere Gospa od mora i betinsku gajetu Baba Majo, pobjednicu brojnih regata. Zatekli smo ga u radionici uz njegovu kuću u Betini kako od drva slaže drvene brodove – didaktičke igračke za vrtićku djecu.
– Ovo su drveni brodovi koje djeca slažu od pet djelova i na kraju stave jarbole i obojaju ih. Slične brodove radim od četvrte godine, pa zato znam reći da sam napravio najveću flotu brodova na Jadranu. Moja flota je zapravo bezgranična – smije se Jadrešić pa objašnjava kako je kao dječak u Varošu, u starom djelu Betine gdje je živjela njegova obitelj, bilo stotinjak djece, a skoro svima je on radio barke oblikujući komade drva kosirom na panju.
– Uzeo bih bio kakvu daščicu, oblikovao provu i krmu, dodao štap i od škartoca, to vam je onaj žuti papir od vreće za cement, bih napravio jedro. A unutra bih stavio i koji kamenčić za posadu. Pa bismo te barke puštali poslijepodne niz vjetar da odu u Pirovac. A za nas je to bilo kao da su stigli do Amerike. To je bila moja prva flota – smije se.
Jadrešić je školu za brodograditelja u drvu završio u školi učenika u privredi u Šibeniku 1968. godine, a praksu je odradio u tadašnjem betinskom brodogradilištu Vodopija Ivo Srećko koje je poslije postalo brodogradilište Betina, pa Marina Betina. U svim tim fazama bio je povremeno u brodogradilištu, a u međuvremenu je radio po raznim brodogradilištima u inozemstvu, i kao brodograditelj u čeliku i kao brodomonter. Značajan dio karijere proveo je u Brodarskom institutu u Zagrebu gdje je radio kao brodomodelar petog stupnja. Sve mu je to omogućilo da se razvije kao svestrani brodograditelj, pa i da bude mentor u komisiji za polaganje majstorskih ispita iz drvene, plastične i čelične brodogradnje u obrtničkoj komori, ali je njegov poziv – tradicijski brodograditelj. Svoj je škver u Betini osnovao 1991. godine, a ni nakon umirovljenja ne miruje nego i dalje popravlja drvene brodove.
Jedan takav stoji mu s druge strane kuće, ispred velikog šatora u kojem je njegov škver s alatima i naslijeđenom drvenom barkom koju nikako da stigne obnoviti za sebe.
– Poznat sam kao brodograditelj za tradicijske brodove, a ja sam bio jako inovativan i sudjelovao kao član ekipe možda čak i u 100 projekta u kojima su se radile brodograditeljske inovacije u Brodarskom institutu. Međutim, kad je riječ o tradicijskim brodovima smatram da ih treba graditi na autentičan način. Sad neki naši ljudi naprave tradicijski brod pa stave na njega tikovu palubu ili naprave neku perfekciju s inoxom. Apsurdno je da se na tradicijskom brodu sjaje inox i lakovi, da se vijore lagana jedra od dakrona, a nema krpe i konopa. Naši se brodovi nisu gradili od afričkog nego od domaćeg drva i tome treba težiti – kaže Jadrešić.
U današnjem škveru napravio je dvije replike falkuša i repliku bracere, brojne betinske gajete, kaiće, leute.
Pogledajte porinuće betinske gajete Babe Majo koju je napravio Jadrešić na starinski način “preko palanki” na velikom mulu u Betini:
– Kad sam osnovao obrt 1991. godine supruga Dušanka i ja imali smo 5 zaposlenika, investirali smo u kupnju 105.000 četvornih metara zemljišta na pomorskom dobru ne kojem nikad nismo dobili dozvolu za rad škvera, stranke nisu plaćale… Kod mene već 20 godina stoji brod, vlasnik je obolio, nema ga snage prodati, a ne može ga niti platiti. U poslovnom smislu to je bio bankrot, a u zanatskom smislu ja sam dao svoj maksimum. Brodovi koje sam sagradio su zamijećeni. sada sam u mirovini, što je s obzirom na visinu mirovine još jedan bankrot, tako da i dalje radim kao umirovljenik u produženoj djelatnosti brodogradnje i plaćam komori doprinose. Apsurdno je da u tom statusu ne smijem graditi nove drvene brodove, nego ih samo smijem održavati – govori.
Ima li danas posla za brodograditelje u drvu, može li taj zanat opstati, pitam.
– Imam ja i previše posla, zbog toga što sam među malobrojnm majstorima. U konkurenciji s novim tehnologijama drvena brodogradnja odumire, ona nema budunoćnost, a i zakon odnosno europska pravila i standardi joj onemogućuju razvoj. Pri tom mislim da hrvatski registar plovila, koji u skladu s ostalim registrima ne predviđa drveni brod za poslovne svrhe odnosno za prijevoz putnika. Mi još imamo drvenih brodova i sad je to jedan dugotrajni proces da oni pomalo odumiru. Ali neki pojedinci održavaju brod za svoj gušt.
Pokazuje nam fotografije brodova koje je radio, popravke u različitim fazama, govori o tome gdje su sada…
– Kad žena i ja napravimo brod on je uvijek naš, iako ide svojim putem. Kao i kćer kad vam se ude i ode, ali i dalje je vaša. Zato nam je teško kad se naš brod popravlja bez nas, kad nam netko drugi prčka po brodu. Ali što možeš – kaže i vodi nas da nama pokaže leut kojeg obnavlja. Radovi na njemu su se odužili na više godina.
– Taman sam brod raskopao, pa moram na operaciju koljena. Pa mjesec dana u toplice, pa korona, pa upala pluća. I meni kaže vlasnica broda „Mile, brod stoji, što ćemo?“. A ja velim „Daj mi malo vremena, krenut ću“. I krenuo sam. Promijenio krmu, promijenio provu, i one masive, stavio par rebara, stavio opase i pet oplatnih letvi i brod je sačuvan. A kako sam ja pomogao brodu, tako je i on pomogao meni da se rehabilitiram i oporavim nakon tih boleština. Svakako ću ovo raditi dok budem mogao – kaže.
Kao brodograditelj tradicijskih brodova sretan je što je početkom godine Ministarstvo kulture umijeće plovidbe latinskim i oglavnim jedrom zaštitilo kao nematerijalno kulturno dobro, ali smatra da to nije dovoljno.
– Murterani i Betinjani su brodove koristili 70% na vesla, a 30% na jedra, jer češće vremenske prilike nisu za jedra i nema svaki brod jedro, a razdaljine koje su prevaljivali do polja su bile 3 do 6 milja. Nama je ovdje brod kao konj i kar s kojim se ide u polje, nama brod radi. Netko je ribario, netko je išao u polje, a išlo se uglavnom na vesla. Drago mi je zato da je nakon 30 godina koliko smo se borili za to napokon priznalo kao kulturno dobro, a bio je to napor i nekih ljudi koji su danas pokojni. A što ćemo s veslom? Veslo je bilo prije jedra. Veslo kao kormilo i guranje, pa na kraju i veslanje. Veslanje prsomice imamo samo u Veneciji i Dalmaciji. To je jedinstveno u svijetu i to treba korištenje vesla također treba priznati kao kulturno dobro.
Fotografije: Leon Tiska i osobna arhiva Milana Jadrešića
*Serijal tekstova “Hrvatska maritimna baština” na portalu Nautička patrola objavljuje se uz potporu Agencije za elektroničke medije sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija
