Aktualno

Komiža: Brzi i žestoki u ribarskoj falkuši, Festival od mora, 20-23. 6. 2024.

U četvrtak 20. lipnja kreće jedan od tradicijski najvrjednijih...

NAJBOLJE HRVATSKE MARINE: Zlatno sidro Nautičke patrole za 2023. godinu osvojila je Marina Funtana

Zlatno sidro Nautičke patrole za 2023. godinu osvojila je...

SUKOŠAN: Praunuci i dalje rade drvene brodove u čuvenom škveru Filipi Tošulovi

"Boli nas apartmanizacija, kad na more dođu pridošlice i ne poštuju niti tradiciju niti običaje niti standard niti prostor niti odnos prema prirodi nego im je samo profit na pameti. Zato se mi trudimo čuvati ovo brodogradilište"

Priča o brodogradilištu Filipi koje je u listopadu ponosno proslavilo 90 godina rada u Sukošanu počinje sredinom 18. stoljeća na Korčuli s Paškom Filipijem. On je bio jedan od cijenjenih korčulanskih brodograditelja koji su još od 16. stoljeća trbuhom za kruhom masovno napuštali Korčulu. Paško Filipi je s obitelji 1745. godine doselio na Murter, u Betinu, i tu osnovao škver u kojem su nastavili raditi i njegovi potomci. Obitelj se razgranala, otvorili su još nekoliko škverova i postali nadaleko čuveno ime za gradnju drvenih brodova na području srednje i sjeverne Dalmacije.

Zgrada brodogradilišta Filipi  u Sukošanu
Zgrada brodogradilišta Filipi u Sukošanu (na slici gore), zadržala je isti izgled kao na početku brodogradnje (na slici dolje)
Brodogradilište Filipi Sukošan

Grana obitelji Filipi, Tošulovi, u Betini je 1931. godine napravila najpoznatiju hrvatsku gajetu Cicibelu koja je registrirana kao pokretno kulturno dobro Republike Hrvatske, a danas je dio vanjskog postava Muzeja betinske drvene brodogradnje. Izgradili su 1922. godine gajetu Marija, koja je danas obnovljena i u vlasništvu je Muzeja betinske drvene brodogradnje koja namjerava i za nju tražiti status kulturnog pokretnog dobra RH.

Pradjed Ante odlučuje širiti poslovanje iz Betine i otvara brodogradilište u Sukošanu

Tadašnja glava obitelji Ante Filipi imao je pet sinova koji su radili s njim pa je 1932. godine odlučio proširiti posao. Uz betinsko brodogradilište otvara i brodogradilište u Sukošanu koje će voditi trojica od petorice njegovih sinova – Šime, Krsto i Ljubo.

Pradjed Ante Filipi i prabaka Ljuba
Osnivač brodgradilišta Filipi u Sukošanu: pradjed Ante Filipi i prabaka Matija …
Braća Ljubo i Joso Zrilić, brodogradilište Filipi
… i njihovi praunuci Ljubo i Joso Zrilić koji danas vode Brodogradilište Filipi
Rodoslovlje obitelji Filipi od Paška Filipija koji je napustio Korčulu i doselio u Betinu 1745.
Razgranato rodoslovlje obitelji Filipi od Paška Filipija koji je napustio Korčulu i doselio u Betinu 1745. godine

Brodogradilište od onda do danas uspješno radi. Danas ga vode braća Joso i Ljubo Zrilić koji su ga 2018. godine preuzeli od oca Jose i majke Čedne. Brodogradilište je preko puta marine Dalmacija, ima 9 zaposlenih, a bavi se dizanjem i spuštanjem plovila u more, servisiranjem, održavanjem i remontom brodova i brodskih motora. Raspolažu mobilnom dizalicom kojom mogu dignuti plovila do 15 tona težine. Posebno su posvećeni drvenim brodovima, a naročito obnavljanju onih koji su u ovom brodogradilištu i sagrađeni, surađuju u oživljavanju maritimne baštine sa zadarskom udrugom Kanata, a s gajetom Klementinom sudjeluju i na regatama tradicijskih drvenih brodova. Educiraju mlade o maritimnoj baštini pa su im česti gosti u škveru djeca. Škver nosi i oznaku Ministarstva kulture i medija RH: „Brodogradilište Filipi – Nositelj nematerijalnog kulturnog dobra – Umijeće plovidbe latinskim i oglavnim jedrima duž hrvatske obale“

Ponosni na pošteno poduzetništvo svojih predaka

Dok stojimo u zgradi škvera koju je prije 90 godina sagradio njihov pradjed divimo se bogatom, razgranatom rodoslovlju obitelji koje se iz ishodišta na Korčuli u proteklih skoro 300 godina raširila po cijelom svijetu, i tradiciji koju pomno čuvaju i cijene. Na zidu škvera su stare fotografije i preslika požurnice koju je Ante Filipi poslao 14. 12. 1933. godine tadašnjoj Direkciji Pomorskog saobraćaja Kraljevine Jugoslavije u Splitu ovjerena služebnim pečatom brodogradilišta na kojem stoji: „Brodogradilište JADRAN – Ante Filipi pok. Pere i sinovi – Betina“

Pečat Brodogradilišta Jadran - pradjeda Ante sa sinovima
Pečat Brodogradilišta Jadran – pradjed Ante i sinovi

Na taj su pečat Joso i Ljubomir posebno ponosni:

– U ondašnje vrijeme “Brodogradilište Jadran” je bila firma u Betini s pečatom, ovlaštenjem, s koncesijom na pomorsko dobro koju je pradjed plaćao, s projektom brodogradilišta koje je morao predati na odobrenje, a danas ima ljudi koji nasipaju more i rade ilegalne molove i to za svoj luksuz. Naši su kupili teren za škver u Sukošanu i dobili su dozvole da otvore brodogradilište, jer je procijenjeno da je to potreba. U škveru su zapošljavali ljude iz Sukošana, pa se stari Sukošanci i danas sjećaju da ih je to tada, u vrijeme krize i poslije u 2. svjetskom ratu, spašavalo gladi. Brodogradilište je radilo punom parom, a samo je plaćalo poreza koliko zajedno svi drugi u tadašnjoj općini Zemunik, što je podatak koji jasno govori o značenju koje su tada imali za lokalnu zajednicu – kaže Ljubo Zrilić, direktor brodogradilišta, po struci brodostrojar, koji se ostavio plovidbu te se posvetio isključivo vođenju brodogradilišta.

S lijeva Ljubo, otac Joso, mama Čedna i Joso Zrilić
S lijeva: Ljubo, otac Joso, mama Čedna i Joso Zrilić – obitelj koja vodi brodogradilište Filipi u Sukošanu danas
I njihovi preci: u sredini sjedi pradjed Ante Filipi, a stoje sinovi koji su vodili brodogradilište u Sukošanima prije 90 godina kad je osnovano
I njihovi preci na obiteljskoj fotografiji 1930-tih: u sredini sjedi pradjed Ante Filipi, a stoje sinovi Šime, Krsto i Ljubo koji su vodili brodogradilište u Sukošanu prije 90 godina kad je osnovano

Važnost tradicije kao izvora samopouzdanja za podmladak

– Nama je bitna tradicija da damo našem podmlatku samopouzdanje, kao što sam i ja imao već samopouzdanja kad sam prvi puta došao na brod – kaže Joso, kapetan duge plovidbe koji i dalje plovi na stranim brodovima uz angažman u obiteljskom brodogradilištu:

– I našoj djeci treba neko samopouzdanje, a to dobivaš s tradicijom, s pričom, s time da vidiš da nisi tu tek tako došao bezveze. A kad imaš to samopouzdanje onda možeš i zaraditi nešto i uspjeti u životu. Zato je važna tradicija i maritimna baština. Nije dobro da se to omalovažava i potiskuje. Ne vidim razloga da se to potiskuje, osim nečijeg interesa brze zarade i brzog profita. Naši pomorci i naši ribari poznati su po cijelom svijetu. Kad dođem u Čile pa kad čuju da sam iz Hrvatske, oni mi uvijek govore kako nas visoko cijene. O Hrvatima pričaju kao da su im starosjedioci, kako smo im podigli zemlju, pokazali im kako se ribari, posadili im vinograde. A to je sada dio njihove kulture. Isto tako u San Pedru u Kaliforniji. Kad odeš van vidiš koliko smo na cijeni. A kod kuće kao da nismo pomorska zemlja, neki čak kažu da nemamo svoje pomorsko nazivlje, da nemamo svoj tip broda. Boli nas apartmanizacija, kad na more dođu pridošlice i ne poštuju niti tradiciju niti običaje niti standard niti prostor niti odnos prema prirodi nego im je samo profit na pameti. Zato se mi trudimo čuvati ovo brodogradilište. I kad govorimo o našoj maritimnoj baštini mi joj pristupamo kroz detalje, upravo zato da bi ljudi shvatili kolika je to veličina. Toga ljudi nisu svjesni. Mi kao da zaboravljamo da tu živimo tisuću godina i da ne bismo opstali na ovoj obali i otocima da nismo usvojili znanja i vještine da to sačuvamo i da tu opstanemo.

Stara knjiga narudžbi Brodogradlišta Filipi u kojoj su zapisani podaci o naručenim i sagrađenim brodovima

Kapetan Joso Zrilić duboko je posvećen temi maritimne baštine, a kao i svi u obitelji dobro poznaje obiteljsku povijest i ponosi se njome. Prije nekoliko godine u posjet su im došli Filipiji iz Argentine istraživati svoje korijene, pa su zajedno posjetili Betinu i tamošnju obiteljsku kuću u kojoj je bilo i brodogradilište, preko puta današnjeg Muzeja betinske drvene brodogradnje. Za uspomenu su se fotografirali na čuvenoj gajeti Cicibeli koju su napravile ruke njihovih predaka.

Obitelj Filipo iz Argentine na Cicibeli
Obitelj Filipi iz Argentine na Cicibeli / Izvor: Facebook Muzej betinske drvene brodogradnje

– Brod za većinu stanovništva u Hrvatskoj nije egzistencija, nego hobi ili luksuz. Ovdje na obali nama je brod egzistencija. Naši ljudi bi s brodom otišli na lignje, uhvatili bi dvije kile pa bi to bilo sutradan za ručak. Pa su sa Sestrunja dovozili drvo za ogrijev. Živjeli su od broda i zato su i voljeli brod. Ljubo i ja niti jednu kunu u životu nismo zaradili, a da nije bila vezana uz brod i uz more. Tako da smo mi kompletno vezani uz brodove i mi živimo taj svoj svijet. Kako Slavonac obrađuje zemlju i živi od nje, tako mi živimo od mora. Jer more nije samo kupanje i plaža, nego je more nešto više. Kad patiš od tog mora i kad živiš od tog mora, onda moraš poštivati to more. Zato što je to muka i težina, a da bi uspio moraš imati neko znanje i vještinu. Nije tek tako lako steći znanje i vještine da bi se moglo živjeti od mora. To je težak posao – kaže Joso.

Mala škola brodogradnje na polumodelu Klementine
Mala škola brodogradnje na polumodelu Klementine / Izvor: Facebook Brodogradilište Filipi

Braća vjeruju da će netko od novog pokoljenja Filipija i dalje u budućnosti nastaviti voditi Brodogradilište Filipi. Jedan sestrin sin je upisao fakultet brodostrojarstva, a drugi pohađa srednju školu – smjer nautika. Njihova majka Čedna Filipi je kao srednjoškolka upoznala Josu Zrilića iz Pomorske škole, oženili su se i on je nastavio graditi drvene brodove i voditi Brodogradilište Filipi.

– Kad je u Betini krenula inicijativa da se čuvaju i obnavljaju drveni brodovi, počeli su po otocima tražiti stare gajete iz perioda prije 2. svjetskog rata, kada su još bile rađene ručno, bez motornih pila, bez strojeva na struju. Na tim su drvenim brodovima madiri robustni, a nisu rađene za ribarenje nego većinom za prijevoz tereta i stoke sa prekomorskih posjeda. Našli su Cicibelu, Mariju… I vidi se da su to brodovi naši, Filipija Tošulovih. Skoro da su oni bili jedini sačuvani tako stari. Oni su bili doista kvalitetno napravljeni i zato su tako dugo mogli opstati i mogu se obnavljati i trajati dalje – kaže Ljubo.

Planovi za Centar drvene brodogradnje obitelji Filipi

Braća Zrilić imaju planove sačuvati u Brodogradilištu Filipi dio tradicijske brodogradnje tako da bi u zgradi u kojoj je od osnutka do danas radionca otvorili Centar drvene brodogradnje obitelji Filipi, kao jedan interpretacijski centar maritimne baštine u kojoj bi se i dalje radili i obnavljali drveni brodovi i gdje bi đaci strukovnih škola odrađivali praksu.

Djeca na sportskim praznicima u posjetu škveru Filipi
Djeca u posjetu brodogradilištu Filipi / Izvor: Facebook Brodogradilišta Filipi

– Želimo da turisti kad dođu u Sukošan pa na Google Mapsu traže što bi ovdje mogli vidjeti, da im na ekranu iziđe da je tu jedno brodogradilište koje je opstalo toliki niz godina, u kojem se i dan danas živi i radi, koje ima eksponate koji se mogu razgledati, gdje mogu vidjeti kako se onda radilo, kakvu maritimnu povijest imaju Hrvati i da mogu pogledati što se danas radi od drva. Bila bi tu jedna poveznica baštine i turizma. Mi i sada čuvamo njegujemo tradiciju i ulažemo u to, ali više je to naša osobna odluka i satisfakcija i jačanje obiteljskog branda – govori nam Ljubo njihove planove.

Važan dio plana je i jarula koja je napravljena 1932. godine. Jarula ili močilo je svojevrsni bazen u kojem se provodi postupak konzervcije drva za gradnju brodova, na način da se u morskoj vodi mjesecima namaču debla koja će se poslije piliti. Jedan dio jarule i dalje bi se koristio za konzervaciju drva, a drugi dio bi bio pretvoren u lučicu za tradicijske drvene brodove, tako da svi budu na jednom mjestu, kao vanjski eskponati. Ideja je da tu budu vezovi za brodove na obnovi, ali možda bi mogla biti i lučica za vez tradicijskih brodova, kako se to riješilo u Betini.

Jarula Brodogradilište Filipi – i danas se tu moče trupci za brodsku građu

– To bi bio jedan reprezentacijski centar, ali imamo namjeru održati to sve živim, tako da se što više drvenih brodova ovdje obnavja – kaže Ljubo.

Opstanak drvene brodogradnje ovisi o školovanju budućih majstora

Zgrada brodogradilišta s kućom, radionicom, navozom brodogradilište i jarulom ispred nje prepoznatljivi je dio povijesne vizure Sukošana. Jedini dodatak su suvremena dizalica za brodove i drveni kontejner u kojem braća imaju ured. U kući se uvijek živjelo, i braći je to rodni dom, kao i njihovoj majci Čedni koja sa suprugom Josom ovdje i danas živi.

– Ovaj prostor jarule odnosno močilišta po svojoj je veličini jedinstven na Jadranu s površinom od oko 250 četvornih metara. Unutra se može staviti do 100 kubičnih metara trupaca. I danas tu močimo drva, imamo ih dovoljno za sadašnju potražnju – govori Joso Zrilić.

Problem je nedostatak majstora – brodograditelja u drvu. Ideja da se takav smjer pokrene u stručnoj školi u Šibenik zasad nije zaživjela. A i da je, nakon škole je potrebno raditi desetak godina na drvenim brodovima da bi se postalo samostalan majstor drvene brodogradnje.

Kalafat u Brodogradilištu Filipi
Kalafatanje odnosno šuperenje u Brodogradilištu Filipi / Izvor: Facebook Brodogradilišta Filipi

– To je sve ručni rad i spada u jednu vrstu umjetnosti. Majstor bi trebao imai i jednu žicu, ne može se to samo naučiti pa zabijati brukve. U našem brodogradilištu imamo 9 zaposlenih, uz brodskog mehaničara, brodskog stolara, plastičara, šefa sevisa… imamo i jednog brodograditelja u drvu – kalafata. Inače surađujemo sa srednjom tehničkom školom u Biogradu koja ima smjer graditelj nemetalnog broda, brodski monter i brodski mehaničar. Iz svih tih struka imamo praktikante. Prije par godina su nam dvojica momaka nakon stručnog usavršavanja i ostali raditi, ali su se nažalost na kraju odlučili za drugu struku. Mi i dalje radimo i s djecom i s mladima, i nadamo se da će se pojaviti netko zainteresiran. Imamo i dva momka iz Nepala koji su nam se pokazali jako dobri, premda nemaju iskustva s brodovima, ali su radili u stolarskim radionicama – veli Ljubo Zrilić.

Polumodeli kao nacrti prema kojima se i danas mogu raditi novi brodovi

Pradjed Ante odlučio je da sa sinovima otvori brodogradilište u Sukošanu zbog blizine Zadra, koji je bio jako trgovačko središte te obližnjih otoka s kojih im je i u Betinu dolazilo najviše mušterija. Braća Zrilić u posjedu su knjige narudžbi u kojoj je zabilježeno preko 100 brodova koji su ovdje sagrađeni, sa tehničkim specifikacijama i imenima naručitelja. Gradilo se za ljude iz Preka, Sestrunja, Pašmana, Kalija, Solina. Majka Čedna prisjeća se kako bi i povratnici iz Amerike dolazili naručiti kaić, batanu, gajetu, pa i veće brodove. Najveći brod koji je ovdje sagrađen bio je loger duljine 26 metara za poljoprivrednu zadrugu iz Opuzena. Služio je za prijevoz voća i povrća iz doline Neretve, a građen je početkom 1950-tih. Cijela je obitelj radila na tom brodu.

– Bila sam tada u trećem razredu srednje škole. Poslije škole smo starija sestra i ja pripremale stupu za kalafatanje. Ja sam ju češljala i razvlačila, a ona ju je sukala. Nas smo dvije same napravile stupu za cijeli taj brod – veli Čedna. Težak brodograditeljski posao nije bio za žene, pa je ona radila kao učiteljica i odgojiteljica, a posao u brodogradilištu je preuzeo njen muž Joso.

Joso Zrilić ispred pasare Ljube koju je napravio 1980-tih
Joso Zrilić ispred pasare Ljube koju je napravio uz pomoć rođaka Filipija 1980-tih

– Zaljubili smo se u Zadru, u školi. On je iz Bukovice, ali je volio more i išao je u pomorsku školu. Dolaskom u naše brodogradilište, njegovi su se snovi ostvarili. Ja sam bila s djecom i njega sam u tome podržavala, a sada imamo sinove koji to razvijaju – kaže Čedna.

Filipiji su u novije doba gradili brodove iz polumodela u mjerilu 1:10.

– To vam je nacrt za sva vremena. I danas iz tog modela možete izvlačiti mjere i napraviti isti takav brod kao što je rađen prije 50 do 60 godine. Imamo tako i polumodel za našu gajetu Klementinu koja je ovdje građena 1968. godine za klijenta s Pašmana. Mi smo ju prije nekoliko godina otkupili i obnovili, i s njom sad idemo na tradicijske regate. Ima interesa i naša je želja da u budućnosti radimo takve tipske gajete – pokazuje nam Joso Zrilić gajetu Klementinu.

Ekipa brodogradilišta FIlipi na tradicijskoj regati Latinsko idro 2023 u Betini s Klementinom
Ekipa brodogradilišta Filipi na tradicijskoj regati Latinsko idro 2023 u Betini na gajeti Klementini / Izvor: Facebook Brodogradilište Filipi

Drveni brod kao član obitelji

Brodogradilište Filipi ima i pasaru Ljube koju je napravio otac Joso zajedno s majčinim rođacima Filipijima, a porinuta je u more 1989. godine.

– Taj sam brod gradio za sebe, kao obiteljski brod, a kasnije služio i za ribolov, a danas je u službi brodogradilišta kao školski i ogledni brod za klijente da moji sinovi mogu pokazati što se i kako može napraviti na brodu, da ljudi mogu vidjeti i opipati brod. Brod služi i za prezentacijske izlete na obližnje otoke – kaže otac Joso, koji je za svoje brodograditeljske karijere dva puta trupcima napunio jarulu. Sada umirovljenički pomaže, a kako sa suprugom živi u kući u brodogradlištu, praktički je stalno ovdje.

Bracera 1942 obitelji Marcelić iz Preka na obnovi u brodogradilištu gdje je i sagrađena
Bracera obitelji Marcelić iz Preka na obnovi u Brodogradilištu Filipi gdje je i sagrađena 1942. godine / Izvor: Facebook Brodogradilište Filipi

U brodogradilištu srećemo i dva vlasnika drvenih brodova koji se ovdje obnavljaju. Obojica i sami rade na brodu.

Ante Uhoda ispred svoje drvene pasare Nera
Priprema podvodnog dijela Nere za obnovu

Zadranin Ante Uhoda ima 9,5 metara dugu pasaru Nera sagrađenu 1983. godine. Doveo je brod da se pregleda podvodni dio, da se po potrebi zamjene drveni dijelovi, očiste, opale i oboje.

– Drveni brod poželjno je tako izvaditi iz mora i pregledati svakih 5 godina. Skida se stara boja, a ako je neko drvo počelo truliti zamijeni se. Gornji dio broda trebalo bi tako pregledati i obnoviti svakih 15 do 20 godina. I onda drveni brod može trajati koliko god vi želite – kaže Uhoda:

– Drveni brod ne možete zapustiti, on vam ispada kao član obitelji. Jeste da je s njim puno posla i velika je obaveza, ali on ti sve to vrati.

Davor Sarić priprema svoju pasaru Alf za bojanje
Davor Sarić priprema podvnodni dio svoje pasare Alf za bojanje

Na svojoj 7 metarskoj drvenoj pasari Alf radi Davor Sarić.

– Drvo ima dušu, a plastika ne. Ja sam iz Oklaja, drveni brod nije moja ostavština, ali supruga mi je iz Trogira i oboje jako držimo do mora. Ovaj brod je inače rad poznatih majstora s Raba Pičuljana, možda zadnja verzija njihovih drvenjaka. Nadgrađe sam napravio sam, da bude visoko toliko da unutra mogu stajati uspravno. Ovaj drveni brod je meni kuća na moru kad dođu djeca i unuci da se tu lijepo mjesec-dva komodaju.

Fotografije: Leon Tiska i Facebook Brodogradilišta Filipi

*Serijal tekstova “Hrvatska maritimna baština” na portalu Nautička patrola objavljuje se uz potporu Agencije za elektroničke medije sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija

Novo

Komiža: Brzi i žestoki u ribarskoj falkuši, Festival od mora, 20-23. 6. 2024.

U četvrtak 20. lipnja kreće jedan od tradicijski najvrjednijih...

NAJBOLJE HRVATSKE MARINE: Zlatno sidro Nautičke patrole za 2023. godinu osvojila je Marina Funtana

Zlatno sidro Nautičke patrole za 2023. godinu osvojila je...

LOVRAN: Fešta posvećena trešnji, 15. 6. 2024.

Tijekom cijelog lipnja u Lovranu se mogu kušati razne...

Smotre i regate hrvatskih tradicijskih plovila 2024: Kompletan kalendar događanja

Već niz godina brojna mjesta duž jadranske obale i otoka od Umaga do Dubrovnika njeguju tradicije hrvatske maritimne baštine. U početku su postojale tek...

Arsen Dobrijević osnovao udrugu Nave Liburna – podržimo ga

Arsen Dobrijević uz Rijeke moj je dugogodišnji prijatelj i sudrug u jedrenju još iz slavnih dana Nautičke akademije ANA. Iz onih dana kada ju...

MILNA: Skrovita uvala čvrstog muljevitog dna – idealna za gradnju jedrenjaka

Početkom 2023. godine umijeće plovidbe latinskim i oglavnim jedrima duž hrvatske obale Ministarstvo kulture zaštitilo je kao nematerijalno kulturno dobro. Kako se navodi u...

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here