ACI marina Vrboska smještena je u skrovitoj uvali, duboko uvučenoj u kopno sjeverne obale Hvara. Ovo drevno, idilično mjesto zbog mosta, otočića i lijepih starih građevina te zbog venecijanskog slikarskog blaga u župnoj crkvi svetoga Lovre nazivaju Malom Venecijom. Marina je mirna, nema marete, bura tuče samo po jarbolima i fijuče među sartijama, maestral uvijek pirka, tako da nema one opake ljetne vrućine, a jugo dopire negdje do pola uvale.
Zoran Krstinić ovdje je rođen, tu živi, ovdje u marini počeo je kao šef recepcije, a onda je postao njezin direktor. Vrbosku je napuštao samo dok se školovao. I to nije bilo daleko – Višu ekonomsku školu završio je u Splitu, a zatim je i diplomirao na tamošnjem Filozofskom fakultetu. Potom je dvije-tri godine radio kao kustos mjesnog Ribarskog muzeja, a onda se pojavio ACY.
– Sve ovo ispod ceste nekoć je bilo more, a sad je marina. Ona bijela kuća na brijegu je moja: s terase gledam na marinu, a iz marine na kuću – priča Zoran Krstinić dok se iz središta mjesta približavamo zgradi marine.
„Marinu su žestoko gradili cijelo proljeće i cijelo to vruće ljeto 1984, a već ujesen je počela primati prve brodove. Još nije bila ni zgotovljena, već samo ugrubo – obala, zgrada, vezovi. U međuvremenu je bio raspisan natječaj za šefa recepcije i ja sam se javio, ali nisam prošao. No izabranik je ubrzo odustao, pa su me ipak pozvali i primili. Bilo je to 1985. godine.
U početku je bio samo jedan direktor za tzv. Nautički centar Hvar, koji je uključivao obje marine na otoku – Vrbosku i Palmižanu. Kasnije će svaka marina dobiti svojeg rukovoditelja, pa će i Zoran Krstinić biti promaknut u direktora.
Marinu smo uredili – kao park
– Kad smo počeli, bilo nas je petero, danas nas je šestero, uglavnom smo ostali svi isti. Radili smo otpočetka s entuzijazmom i danas radimo jednako tako. Marinu smo polako razvijali, gradili ono što nije dovršeno, betonirali smo obalu, stepenice, oplemenili je zelenilom. Nismo izmišljali neko egzotično bilje, već njegujemo naše domaće, autohtono. Ništa nismo kupovali. Otišli smo u okolicu, u šumu, uzimali smo sadnice i zasadili ružmarin, lavandu, oleander, maginju, maslinu, čempres, smreku, nešto palmi, juku… Uz to sezonski sadimo i cvijeće da i nama i našim gostima bude lijepo. Uz pomoć Uprave marinu stalno obnavljamo. Postavili smo nove pontone, lani smo napravili novu praonicu rublja, prostor za posadu, nove sanitarije… Do sljedeće nautičke sezone bit će završene i sanitarije prilagođene osobama s posebnim potrebama.
Na vezu imamo i mega-jahte
– Vezova imamo 125, na stalnom vezu je oko 80 brodova, a tranzita je negdje do 3.000 brod dana godišnje. Imamo dosta velikih brodova na stalnom vezu, pa nam ostane tih 30 do 35 slobodnih vezova za tranzit. Čvrsta obala je pretežno za „godišnjake“, a ponton služi za tranzitni vez. Naša marina nije samo za male brodove – imamo i megajahti. Bilo je i brodova dužih od 30 metara. Sada je najveći 24 metra dugi Pershing jednog gosta iz Nizozemske. Imamo jedrilicu s jarbolom visokim 22 metra. Oni najveći ostanu na sidru pred uvalom, uglavnom inkognito, znamo da je među njima i Princ od Walesa. Naravno, oni nisu gosti marine. Dođe puno poznatih ljudi, nismo opterećeni imenima, nama su svi ljudi isti, prioritet ima svaki gost. Naša marina, kao i svi naši gosti, živi s mjestom, isto kao što i mjesto živi s marinom – opisuje marinu i Vrbosku Zoran Krstinić.
Vezali brod, pa ostali
Naravno, i u Vrboskoj, kao i u drugim ACI marinama, ima onih gostiju koji su postali „dio obitelji“, koji su tu 10, 20, pa i 30 godina. Među njima su Renate i Klaus Lachmann iz Berlina s brodom Chaloupe Deux, koji ovdje borave tri četiri mjeseca godišnje, zatim obitelj Schneider… Neki gosti ostaju i po pet šest mjeseci, neki su se nastanili na svom brodu i ne idu više kući, a neki su već i prestali biti gosti, jednostavno su se doselili i nastanili u Vrboskoj. Primjerice jedan je Belgijanac ovdje kupio kuću, a njegovim stopama krenuo je i Peter Pauwels, također iz Belgije. Najprije je kupio brod pa ga je vezao u marini i živio na njemu. Sada je i on kupio kuću, a brod je prodao.
Suze ganuća potomaka Vikinga
„ Za sve goste marine triput godišnje organiziramo fešte: za Dan ACI-ja, 1. srpnja, za Božić i za Uskrs. Najsvečanije je za Dan ACI-ja jer fešta pada usred ljeta, kada su i marina i Vrboska puni gostiju. Priredimo gozbu: riba, škampi, rižot, vino, imam klapu, pa zapjevamo, bude tu i suza od ganuća, naša pjesma i glazba najviše ganu Šveđane i Norvežane, posebno im dušu dirne pjesma Ružo moja crvena – završava Zoran Krstinić 30-godišnju priču o sebi i ACI marini Vrboska.
Sve goste marine gane, a neke i zarobi taj osobit šarm Vrboske, u čemu je veliki začin upravo marina i odnos posade prema njima. Stoga se neprestano vraćaju, a neki odluče i zauvijek ostati i postati dio povijesti ovog lijepog, šest stotina godina starog hvarskog gradića.
