Što sve doživljavaju hrvatski skiperi vozeći goste morima na velikim i malim jahtama. Ovo je priča o tom delikatnom pozivu, o njihovim zgodama i nezgodama
Dvije su vrste skipera: oni koji za 100 do 150 eura dnevno, hranu i „manču“ (napojnicu) voze goste na manjim čarter jahtama, i oni koji voze velike jahte bogatih vlasnika. Oni prvi su osuđeni na dijeljenje istog prostora, dobra i zla sa svojim unajmiteljima. A ovi drugi su već pravi kapetani s godišnjim ugovorom, s dobrom plaćom, komfornom kabinom, s gospodskim doručkom, ručkom, večerom, slobodnim vremenom.
Kada čarter agencija sklapa ugovor s unajmiteljem jahte o uslugama skipera u njemu stoji da mu on mora svaki dan osigurati i hranu. Ne piše kakvu, pa će skiper ponekad biti na kruhu i salami, a ponekad će uživati u lukulskim gozbama – u kamenicama, jastogu, biranoj ribi, vrhunskim vinima. U svakom slučaju od skipera se očekuje da je simpatičan, zabavan i uvijek nasmiješen, da ima odgovor na svako pitanje i rješenje za svaki problem. Mora znati gdje se dobro jede i gdje se što može vidjeti. Poželjno je da i sam zna kuhati i nabaviti svježu ribu. Pa sve do toga da muška posada od njega traži da im se pobrine za žensko društvo. U svakom slučaju skiper mora biti i dobri duh broda, jer na skučenom brodskom prostoru već drugi dan svakome izbiju karakterne „fleke“, pa ugodno krstarenje ubrzo može pretvoriti u uzajamno mučenje. Daleko je lakše s brodom nego li s ljudima – reći će svaki skiper.
OZREN BAKRAČ
Našeg najpoznatijeg i najiskusnijeg skipera Ozrena Bakrača sredinom srpnja zatekli smo na Sardiniji. Vozi prelijepu 19-metarsku jahtu na jedra, Hanse 630, njenog gazdu, obitelj i prijatelje. Više nije „skiper čarteraš“, već kapetan s ugovorom. Što nakon 48 godina „morskog staža“ o svom životnom pozivu misli ovaj doajen hrvatskih skipera, koji je prejedrio sve oceane svijeta, družio se i plovio s ljudima svih podneblja, sklonosti i karaktera.
– Dugo sam bezuvjetno vjerovao da skiperski posao i nije tako loš. Dobro je raditi ono što se voli. Ništa ljepše nego kada se od hobija, sporta i ljubavi napravi posao…“ A onda sam sreo jednog starijeg gospodina, teškog cinika, koji mi je uvalio bubu u uho: „Napraviti od toga posao? To je najbolji način da upropastiš i ljubav i sport i hobi!“
Bilo je tjedana, gostiju i situacija koje starijem gospodinu daju za pravo, ali i mnogo onih drugih lijepih, sjeća se Ozren. No, buba je u uhu, i sve je deblja. Lani je prvi puta nakon 20 godina, proveo dva tjedna na moru sa suprugom Ksenijom i sinom Lukom. Toliko je trebalo proći da budu malo zajedno na moru, koje svi troje jednako vole. Malo je previše, ali Ozren se ne žali. Voli brodove i godinama skače s jednoga na drugi. Jedrilo se, plovilo, vidjelo svijeta. Bilo bi glupo sada se kajati, tim više što je skiperiranje čarteraša iza njega.
– Bogu hvala, posljednjih sam se godina skrasio na jednom brodu, sa starim gostima – prijateljima. Novi brod sam im izabrao sam i bilo bi bezobrazno grintati. Razmišlja tako Ozren o skiperskom poslu, i nakon toliko godina kaže da ipak nije ni sam siguran što je to zapravo. Skiperi se prodaju u čarteru kao dodatna oprema – spinaker ili gumenjak s motorom. I tako to ide – po onoj: Platio sam te, pa ispuni sve moje želje. Ali taj nesretni skiper nije samo dodatna oprema, on je i odgovoran za brod i ljude na njemu. Sve loše što se desi pasti će na njegova leđa. On je zapovjednik je broda, istina malog, ali broda na kojem je ukrcano 6,7 ili 8 ljudi. Da bi tu zadaću mogao kako valja obaviti trebao bi imati i neka prava, ali on ih u pravilu nema.
– Osobno sam imao sreću da sam samo rijetko bio kupljen kao dodatna oprema, kaže Ozren. Spasile su me godine, jer sam u čarteru kao skiper počeo raditi sa gotovo 40 na leđima, sa dobrom količinom milja iza sebe, plus nešto poznavanja ljudi i eto – sve je dobro prošlo.
Bilo je tako i nedavno pred glasovitim Santorinijem u Egejskom moru. Zapuhalo je dobrih 60 i više čvorova opakog sjeveroistočnjaka. Ozren je morao usidriti brod u uvali „gdje ni neprijatelja ne bi poslao“. A onda u ponoć pukao je jedan od rolera sidrenog lanca. Sidro je počelo orati i to teško čudo je trebalo dizati na ruke dok je oluja bjesnila i nosila brod u noć, vrag zna kamo. Popravak rolera potrajao je do pred zoru na pramcu, koji je stalno bio pod morem. A onda ponovno sidrenje i napokon ujutro ulazak u mir lućice Vlikada. Sve je sretno prošlo. Ozren još nije ni vezao brod, a slatki glasić mlade gošće iz kabine u pramcu ga pita: „A zakaj nema tople vode?“ Kako joj objasniti koliko je sretna. Jer bolje je bez tople slatke vode u tuš kabini, nego sa tonama hladne morske vode iznad glave. Toplu vodu je ipak dobila i ljubazno zahvalila. Hvale za živu i suhu glavu na ramenu nije bilo. Možda je i ipak onaj stari grintavi cinik s početka priče bio u pravu?! No, dva tjedna poslije prekrasno su jedrili s puno vjetra u pola krme s otoka Kosa za Patmos. Vlasnik broda i posada, tukli su se oko kormila, s osmjesima od uha do uha.
– Kada smo se vezali zahvalili su za prekrasno jedrenje i naredili mi da se odmorim dok skuhaju paštu. Slijedeći dan, vjetar je okrenuo na N, i imali smo krasno jedrenje noću, s vjetrom u pola krme, do otoka Simi. Opet su zahvalili za krasno jedrenje pod zvijezdama i potjerali me van, dok oni srede brod. Nagrada je stigla – svima. I zato van s onom bubom iz glave. Dokle god ima dobrih ljudi na dobrome moru, moj posao je divan – zaključuje svoju priču Ozren Bakrač.
SLOBODAN BANAŠIN
Riječanina Slobodana Banašina – Baneta znaju svi hrvatski skiperi. Čelni je čovjek njihove Udruge. Četrdesetak mu je godina, skiperažom se bavi posljednjih 12. Počeo je dosta kasno, priznaje da se kao klinac prevrnuo na optimistu, pa je dugo more promatrao sa sigurne distanci. U Pomorskoj školi u Bakru izučio je za pomorskog špeditera – hvali more, drž se kraja. Govori engleski, služi se talijanskim i njemačkim, voli kuhati, poznaje ribare. Gdje je Bane skiper, dobro se jede i to mu je jedna od glavnih referenca. Vozio je Amerikance, Engleze, Nijemce, Austrijance, Francuze, Ruse, Mađare, Hrvate. Nema stereotipa kako se koja nacija ponaša na brodu, svi dolaze sa svojim navikama i sklonostima. Nastoji se prilagoditi svakoj sitauciji.
Prošle godine gost na brodu bio mu je enolog iz Amerike, jedan od najvećih uvoznika vina u SAD-u. S njim je bio prijatelj, vlasnik odvjetničke kuće na Manhattanu, još jedan njihov prijatelj – svi sa ženama. Dogovorili su se da prođu jadransku vinsku rutu.
– Enolog mi je odmah kazao da ga uopće ne zanimaju vina s etiketama, pa ni ona vrhunska, jer je neka i donio sa sobom. Želi probati isključivo naša domaća seljačka vina. Obišli smo Korčulu, Brač, Hvar, Vis. Jednog dana dao mi je da u brodskom salonu stavim na stol dvije čaše. U jednu da natočim vrhunsko vino čija butelja pri u uvozu u SAD u startu košta 600 dolara, a u drugu domaće crni vino koje smo upravo kupili na Visu, ali tako da oni ne vide što sipak u koju čašu. Kad su probali– i on i odvjetnik proglasili su viško vino boljim.
Bane je vozio i jednog pravog engleskog lorda člana britanskog Gornjeg doma, i njegovu suprugu.
A evo u jednog Banetovog iskustva s dvoje mladih iz našeg primorja, koji su unajmili jedrilicu i njega kao skipera. Na brod su doveli svoje bogate prijatelje s koledža u Americi. Krenuli su iz Rogoznice i onda su mu na auto-karti pokazivali gdje sve moraju biti u sedam dana krstarenja. Kada im je rekao da je ovo jedrilica i da sve ovisi o vremenskim uvjetima, mladi unajmitelj mu je odbrusio: «Za moj novac bit će onako kako ja kažem!»
– Odgovorio sam mu da treba se malo bolje upoznati s pomorskim zakonima i zakonima prirode, ali njemu to nije doprlo do mozga. Ubrzo sam shvatio: Naš im je par po svaku cijenu nastojao nešto prodati na jadranskoj obali. A kad su se iskrcali, bio sam doslovce dotučen: Ostao sam bez cipela, traperica, druge odjeće i još nekih osobnih predmeta. Netko na brodu bio je kleptoman.
Banetu će u vječnom sjećanju ostati i slučaj šest Čehinja. Bile su to prijateljice zaposlene u istoj tvrtki, među njima je bila i njihova šefica. Čim su došle na brod pitale su ga ima li svoje piće i hranu. Očito, nije ih nimalo dirala ugovorna obveza da skipera treba i hraniti. Kako je već svašta prošao, Bane nije to previše uzeo k srcu, nekako će se snaći. Ali bio je to tek početak. Odmah prvog dana Bane sa šest Čehinja na sidru, do njih brod sa šest mladih Talijana. Dan lijep, sunčan, more mirno, idealno za zajedničko kupanje. Nakon upoznavanja šest mladih kavalira pozvaše šest mladih dame na svoj brod. I tu se dogodi nevjerojatna situacija – njih se tri zaljube u istog Talijana. Bane je dobio nalog da se slijedi talijanski brod u marinu Piškera na Kornatima. Talijani pozvaše dame na večeru gdje se Casanova opredijelio – odabrao je jednu od tri. Na Banetovom brodu nastao je kaos. Odjednom su se stvorile tri stranke: odabranica je lebdjela u oblacima ljubavi i zahtijevala da se po svaku cijenu u stopu slijedi talijanski brod. Dvije su odbačene izgarale od ljubomore, i zahtjevale da se krene u suprotnom pravcu. Preostale tri željele su da se pnovo uspostavi sklad činile i da uživaju u ženskom krstarenju. Razdor je bio nepremostiv. Šefica je na kraju pukla – iskrcala se dan prije u Vodicama i vratila se sama kući. Kako je završila priča u firmi, ostat će nažalost nepoznanica.
ZORAN KLARIĆ
Šibenčanin Zoran Klarić devet posljednjih godina živi od skiperaže. U početku je bio „čarter skiper“, a danas je kapetan za kormilom 27-metarske strane vlasničke jahte, s vezom u Jadranu. Sjeća se Klarić početaka i svog patenta za ovladavanje situacijom. Čim stupe na brod Zoran ocijeni koji je od njih najjača ličnost, tko je vođa. Njega odmah pred svima proglasi Mister Fletcherom po vođi palube i pobune na brodu Bounty. Počinjenu šale, svi se sjećaju filma i sjajne uloge Mela Gibsona, led je probijen, ljudi se opuštaju, počinju se osjećati ugodno.
No, nije uvijek to teklo tako glatko. Šestorica Švicaraca, prijatelji su iz djetinjstva, ali prvi su put zajedno na brodu. Sad su tek spoznali da imaju sasvim različite interese: dvojica bi samo obilazila kafiće, dvojica adrenalinaca bi samo jedrili, dvojica su ovo shvatili kao totalni odmor i odličnu priliku da se dobro naspavaju. Kako to pomiriti. Jedan od spavača bio je pušač i Zoran je s njim osnovao «Smoker`s club“. Jednom prilikom je dvojicu ostavio u kafiću, a s ostalima izašao jedriti na 30 čvorova juga. A mjesto pomirenja svih interesa bilo je zajedničko kuhanje. Dobra hrana, to je svima odgovaralo. I tako dva tjedna. Sve je dobro završilo i danas se čuje s njima.
Još jedan primjer: Ruska obitelj, tata je vlasnik tvrtke koja se bavi softverima za automatizaciju plinskih sustava. Ne žele civilizaciju, već samo sidrenje u divljim uvalama. Kažu – mi jako volimo plivati, a ujutro želimo da nas budi pjev ptica. A vrijeme je bilo nestabilno – svaku večer nevera. Toliko su ga isforsirali da je jednu olujnu noć proveo na sidru, držao je brod na motorima do 6 ujutro.
-A onda smo sklopili sporazum – ja moram spavati. Lijepo spavamo u marini, a ja se dignem u pet ujutro, tiho isplovim i bacim sidro u uvali. Ja sam imao svoj san, a oni svoje ptičice…
Svi sretni o zadovoljni.
U skiperaži je Zoran doživio i životnu prekretnicu, sudbinsku ljubav svog života. Premda se čvrsto držao skiperskog pravila: nikad ne miješaj poslovno i privatno, ne dozvoli da ti srce i libido zagospodare razumom. „Šarati„ po susjednim brodovima – to možeš, ali na svom brodu uvijek budi vrlo oprezan i distanciran. Ali, pokazala se ispravnom ona stara latinska pravna poslovica – ni jedno pravilo bez iznimke.
Zbilo se to na krstarenju što ga je prije dvije godine organizirala jedna švicarska tvrtka za svoga šefa koji je odlazio u mirovinu. Umjesto oproštajnog tuluma. Bilo ih je četvero a među njima je bila i lijepa Irina Tikhimirova, inače radio novinarka iz Čerljabinska u Rusiji a sada zaposlena u ovoj švicarskoj tvrtki na menadžerskim poslovima. Krstarilo se četiri dana na relaciji Brač – Vis – Hvar. Bio je to za Zorana Bermudski trokut. Zoran se zaljubio. Danas je Irina gospođa Klarić, imaju 10-mjesečnu bebu, kojoj su dali ime Nada-Nia, zimu provode u Švicarskoj, a ljeto u Hrvatskoj. rvatskojHrvatskoj
Zoran se danas smije, i samo kaže: «Što mogu – puklo me je!». A evo i Irinine priče s tog fatalnog krstarenja:
– Na brodu su mi se upucavala tri muškarca, no meni se sviđao Zoran. Bilo je to obostrano, i ljubav je planula. Presudilo je valjda i to što je Zoran Hrvat, a ja sam slaba na Hrvate. To seže još u vrijeme raspada Sovjetskog saveza, bilo mi je tada 15 godina. Na televiziji sam vidjela vašeg tenisača Gorana Ivaniševića i – zaljubila se. I evo me sada ovdje, poslije Gorana – Zoran, smije se Irina.
LUKA RUDIĆ
Skiper Luka Rudić (28) je uspješan ribolovac i voli kuhati. Kuhanju ga je naučila mama i sada kad nije za kormilom sprema paštu ili ribu – lešo, friganu, gradele, lignje, škampe, buzaru. U početku je mama stalno bila na vrućoj liniji, a sada samo povremeno. Obično se s gostima dogovori prije ukrcavanja. Ako žele kuhanje na brodu, Luka napuni brodsku smočnicu i frižidere. Razvio je istančan okus za dobru «spizu», pa je doživio pravi šok s jednim Francuzom koji je kazao da i on voli kuhati i da voli upravo paštu. Onda je skuhao tjesteninu i pomiješao ju s ajvarom i to je proglasio specijalitetom. Luka se zgrozio, ali ubrzo mu je postalo sve jasno, čovjeku je osnova svakog recepta – što jeftinije to finije:
Bilo je različitih želja brojnih Lukinih gostiju, pa i onih da muškoj ekipi nađe žensko društvo. Bio je to ovaj slučaj s trojicom Mađara:
– Puno su popili, a ne možeš im reći – nemojte piti. Odnekud su se pojavili na brodu s dvije, blago rečeno „animir dame“. Zajedno su pili. Njih su bili trojica a njih samo dvije. Onda je bilo ono – mogu li ja «nešto naći». – Ne mogu. Iz Biograda smo otplovili na Levrnaku, u Kornatima. Bila je jaka bura. Oni su ubacili gumenjak u more i otišli na kopno. Nije ih bilo, prošlo je 5-6 sati. Znam da je tamo konoba, ali nisam mogao otplivati po njih. A nisam imao namjeru ovdje prenoćiti zbog jake bure. Pojavili su se oko 10 navečer dobrano pod alkoholom. Nisu ni račun platili u konobi. Tu sam proveo besanu noć i ujutro smo otišli platiti račun. Jedrili smo cijeli dan, oni su nastavili piti. Onaj treći bio je cijelo vrijeme sa mnom u kokpitu, jer je dolje bio suvišan. Opet je pala noć. Trebali smo se vezati. Odjednom se okrenem, a njega nema. Pogledam dolje a on u moru. Samo sam pazio da ga ne zahvati brodska propela… Kad je Luka napokon vezao brod, nesretnik se počeo penjati iz mora. A kako je i ovdje sve bilo prepuno dagnji, bilo je tu i krvi i zavoja i flastera i dezinfekcije, ovaj puta izvana.
Luka neće zaboraviti ni bračni par Talijana. – Došlo je dotle da sam tražio zamjenu skipera, nisam više mogao izdržati. Počelo je to jednoga jutra. Bio sam s njima na večeri, oni su otišli spavati, ja sam napunio tankove vodom i rekao da idem malo u život. Vratio sam se na brod oko 4 ujutro. Probudila me je u 7 i pozvala me na red jer da na brodu nema vode. Kazao sam joj da nije normalno da se toliko vode potorši za tako kratko vrijeme. A onda je ona eksplodirala i kazala da nije normalno da ja dolazim na brod u sitne sate. Smatrala se apsloutnim gospodarom skipera i danju i noću, i njegovog slobodnog vremena. Netrpljivost je išla dotle da je odvukla muža na spavanje u hotel. I tako svakog dana, ujutro bi došli na brod i onda bi isplovili. „Šefica“ sa mnom nije htjela razgovarati, komunicirali smo preko njezinog muža. A on mi je stalno ponavljao – s njom se ne može, s njom se ne može. Na kraju mi je potajice dao lijepu manču, i oproštajni savjet – Luka, nikad se ne ženi.
I evo zadnje Muke po Luki: Nakon osam godina skiperiranja po Jadranu našao je poslodavca, stranca iz istočnih krajeva sa 21-metarskom jahtom vrijednom dva i pol milijuna eura. Luka ga je vozio Jadranom, učio tajnama profesije, a onda je gazda poželio nešto i zaraditi davanjem broda u čarter i to na Karibima. Luka je to oduševljeno prihvatio, kao novi poslovni izazov. Ideja je bila da vlasnik uživa na brodu sve dok brod ne ode u najam, a za to vrijeme gazda će boraviti u blizini da bi se vratio na brod. Našli su jednu od jačih booking agencija, jahta je prebačena u Martinique, agencija je na Antiqui, ali u startu sve kasni 10 dana i vrijeme bukinga je prošlo. Vlasnik i njegova pratilja stižu za tjedan dana i to na Barbados, a skromnni brodski budžet ne dopušta Luki da stigne na oba mjesta: i do agencije u Antiqui, i po gazdu na Barbadosu. Osim toga to je ukupne plovodbe oko 460 milja, aq on je sam, bez mornara na brodu. Zato odlazi po gazdu na Barbados. Kreću na jednodnevni izlet Martiniqe – St.Lucia i ulijeću u malo nevrijeme. Pošto je do tad plovio samo po lijepom vremenu, ovo je bio šok i za gazdu i za njegovu družicu. Pakuju stvari i odlaze kući, a gazda obećava da će poslati novac i za Lukinu plaću i za narasle troškove. No, novac ne stiže, već nakon telefonskog razgovora ispada da je Luka novac dužan njemu, jer da je tobože radio čarter bez njegovog znanja.
– Bez ikakvog prihoda bio sam prisiljen naći posao u marini na pranju i čišćenju brodova. Napokon odlazim sa broda i vraćam se avionom kući, zabrinut sa svoju trudnu suprugu.
Sve se ovo događalo između 1. sječnja i 26.travnja ove godine. Brod se još uvijek na Karibima, jer gazda tako luksuzne jahte nema 6-7 tisuća eura da plati dugove koji ga tamo još uvjek čekaju. A Luka se vratio svojim dragim čarterašima u Jadran.
MLADEN PEROŠ
I Mladen Peroš ima svoj joke-patent za kritične trenutke. Kada vjetar pojača, valovi se dignu i brod se nagne ljudi znaju biti prestrašeni iako ih upozoravam da se nikakvo zlo ne može dogoditi. Ali ipak ima pitanja: Što ako sada padnem u more? Ništa. Spustim se u kabinu, uzmem crew listu (popis posade i putnika) i samo vas prekrižim. Šala je najbolji lijek i za strah.
Peroš, kojega svi zovu Mlađo, s oduševljenjem se sjeća prošlogodišnjeg prvog tjedna u lipnju s mladim i lijepim društvom na katamaranu Lagoon 410. Bio je to party brod, svojevrsna ploveća verzija Big Brothera, što ga je organizirala austrijska RTL 2. Odabrali su pet djevojaka i četiri mladića sličnih profila. Na tom su se brodu oni prvi put u životu upoznali, pa što se dogodi – dogodi, i to pred TV kamerom. No, već prvog dana jedan je odabranik napustio brod, ostalo je pet ljepotica s tri momka, s kamermanom i skiperom – Mlađom. Plovilo se, kupalo, provodilo, 24 sata je brodom tutnjala turbo glazba. Danas se Mlađo sjetno sjeća tih lijepih trenutaka i samo kaže – Da su mi tada rekli ostani ovdje i vozi nas tri mjeseca – ni trenutka ne bih razmišljao!
Mlađo također voli kuhati, ugađati gostima na brodu. Ali bilo je dana i kada je doista gladovao. Bio je skiper jednoj engleskoj obitelji koju su činili mama, tata, baka i troje djece. Prvi dan na brodu pripreme doručak, Mlađu ne zovu. Za ručak skuhaju rižot, stol postave za šestero, Mlađe kao da nema.
– Zovem agenciju – jeste li im rekli za hranu? Jesmo, insistiraj! Bilo mi je neugodno. Kada bi oni jeli, maknuo bih se s broda, otišao bih plivati ili u vrijeme ručka zatvorio bih se u svoju kabinu, jeo kruh, salamu i konzerve. Englezi su se pravili Englezi, ali je zato Mlađo na kraju krstarenja dobio «bogovsku manču».
Ni Mladen Peroš nije više običan „čarter skiper“. Vozi 20-metarsku jahtu s tri kabine, vlasnici su stranci, samo je povremeno iznajmljuju. Ostat će mu u sjećanju najnovija neobična zgoda. Na brodu vrlo imućni Amerikanci, bračni par s dvije kćerkice na dvotjednom krstarenju. Prvih pet-šest dana bili su sami, a onda stiže vijest od njihove prijateljice iz New Yorka: Stižem – čekajte me. Gazdarica postaje jako nestrpljiva, hoda brodom na iglama. I gošća stiže u zračnu luku, te hitnom specijalnom „dostavom“, skupim morskim taksijem ravno na brod – na račun gazdarice. Bila je to ljepotica egzotičnog porijekla, natprosječno zgodna i dosta „silikonizirana“, puno zgodnija i mlađa od gazdarice. Ubrzo se pokazala prava priroda ove veze. Svaku večer i u vrijeme poslijepodnevnog odmora dvije su se prijateljice provodile strogo zajedno, zaključane u bračnoj spavaonici. Sad bi gazda nervozno šetao brodom i čekao da se vrata njegove bračne ložnice napokon otvore. Za to se vrijeme tješio votkom i viskijem, ali poduzimao nije ništa. Razumio je – ljubav je ljubav. Na kraju su se svi sretno iskrcali i otputovali kući. Sve je ostalo u obitelji.
IVAN KRSTULOVIĆ
Zovu ga Gospar, jer je rodom i životom Dubrovčanin. Navršio je 35. završio je Srednju ekonomsku i Pomorski fakultet. Jedrenjem se bavi od 80-ih godina prošlog stoljeća, na malim jedrilicama. Prije desetak godina prešao je na krstaše a skiper je posljednjih šest. Prvi gosti bili su mu mladi Slovenci, znanci, vozio ih je iz prijateljstva. Otada svake godine odradi 20-ak tjedana na čarteru jedrilicama i motornjacima.
Vozio je stolnotenisača Zorana Primorca sa suprugom, prijateljima, trenerom. Svaki dan bi iz marine Palmižana točno u 13,00 došao po njih u Hvar i jedrili bi akvatorijem, išli na kupanje, na večere.
– To je čovjek za ocjenu 10, kaže Ivan za Primorca. To ugodno druženjeostalo je svima u sjećanju i po jednom neugodnom doživljaju. Bio je divan sunčani dan, a Ivan je došao u uobičajeno vrijeme hitro pristao uz hvarsku rivu i podviknuo: – Brzo uskačite, bježimo! Zašto? Kamo? Gledali su ga u nevjerici. – Vidjet ćete za desetak minuta! I brod je najbrže što je mogao uputio pod Paklenjake. Uskoro nebo se zacrnilo, spojilo se s morem, sa zapada je dotutnjala orkanska nevera. Bacili su sidro, oralo je, držali su brod na motoru i sidru, boreći se protiv moćnih sila prirode. Slijedilo je pola sata pakla. Da su ostali u hvarskoj luci ne bi se odlijepili od rive. Takvi događaji ostaju u sjećanju, ali i oplemenjuju ljude, učvršćuju prijateljstva.
Što se stranaca tiče Ivan najboljim društvom smatra Australce. – Cijene skipera, imaju potpuno povjerenje, samo kažu: Vodi nas tamo gdje je lijepo! Za Austrijance i Nijemce kaže da skipera smatraju nužnim uljezom i tako se prema njemu ponašaju. Talijani su bučni i temperamentni, voli s njima ploviti, premda se ponašaju poput djece – nedisciplinirani su i neposlušni. Jednom je vozio deset Talijana, pet bračnih parova različitih generacija i profesija – od farmera s juga, do industrijalca sa sjevera. Jedrili su na 16-metarskom Sun Odyseyu od Zlarina prema Rogoznici s jakim maestralom u krmu. Teško je u takvoj situaciji brod držati u pravcu, pa deblenjak (bum) – teška i dugačka «motka» koja drži donji porub glavnog jedra – može svakog trenutka nekontrolirano velikom brzinom i snagom preletjeti preko kokpita s jedne na drugu stranu. Udarac u glavu može biti smrtonosan. I zato skiper onima koji to ne znaju ili ne paze stalno viče: Pazi bum! Čuvaj glavu! A Talijani su živahno šetali brodom, gore dolje, s jedne strane na drugu, kao da su na kopnu. Dok Ivanu nije dojadilo. Pozvao ih je u kokpit i onda namjerno dva puta prošetao bum s jedne na drugu stranu. Shvatili su. Nije bilo više šetnje.
No, i Ivan je prošao teška iskušenja. Na brodu su bila dva Slovenca liječnika sa ženama i djecom. Nisu to bila baš mala djeca, kći jednog od njih imala je 25 godina i bila je prava ljepotica. Odmah je pitala smije li se ona sunčati u toplesu. I uskoro se mazno protezala iznad ulaza u potpalublje, dva metra ispred kormila i skiperovog nosa. I tako stalno, od Biograda do Korčule i natrag, cijeli tjedan, svaki dan. Čim bi isplovili, s prvim suncem nimfa nagih grudiju mazno bi mu se protezala ispred lica, u visini očiju, na dohvat ruke. Uz to, tu i tamo bi ga zavodljivo pogledavala, ponekad dobacila nešto dvosmisleno ili lascivno. Bile su to prave muke za Ivana. Stalno si je ponavljao skipersko pravilo – to se ne radi, to se ne radi… I nije pokleknuo, premda su već svi na brodu valjda to očekivali. Doduše nitko ne zna što bi se dogodilo da se mlada dama odlučila na noćnu akciju. Jer, bio je to Elan 45 bez kabine za skipera, Ivan je spavao u salonu. Da je zavodnica usred noći poželjela udahnuti svježe arije, diviti se zvijezdama, uživati u malom i velikom medvjedu…Morala je proći kroz salon kraj svoje žrtve, pored kreveta svog dnevnog ignoranta. Što bi se dogodilo? To će na Ivanovu žalost ili sreću ostati vječna tajna.
Danas Ivan nema takvih muka. Zaposlio se kao električar na jednom trgovačkom brodu pod stranom zastavom, plovi oceanima i možda sanja Jadran i nimfu.
KRISTIJAN KUNIĆ
Kristijan Kunić je Pomorsku akademiju završio još 1987, bio je časnik na prekooceanskim brodovima, radio je u riječkoj luci kao časnik na remorkerima. A onda se otisnuo u svijet jet-seta. Tamo je prije njega krenuo i njegov otac, navigati na mega-jaghtama milijardera.
Prva takva jahta bila duga 100 metara, Kunić je na njoj radio kao električar i treći oficir. Nakon kraće pauze zbog ozljede koljena i skiperiranja na malim čarter jahtama u Puntu na Krku, vratio se u svijet bogatih i slavnih. Ovaj puta na glasovitu mega-jedrilicu Phoceu. Phocea je jahta vrijedna 25 milijuna eura, sagrađena je u Marseillu prije 27 godina, pa stoga i nosi ime po starom rimskom imenu tog najvećeg francuskog grada na Mediteranu. Dugačka je 75 metara, tri od četiri jarbola visoka su 40 metara, a cijeli brod nosi 530 tona raskošnih interijera sa stilskim pokućstvom, kadama, mramorom i pozlatama. Prvi vlasnik Phocee bio je poznati francuski turoperator «Club Mediteranea». Brod je bio napravljen za obaranje rekorda u brzom prijelazu Atlantika uz pomoć jedara, a potom i za krstarenje Mediteranom bogatih turista koji su mogli platiti ovaj komfor. Rekord je srušen 1988. godine s jednim jedinim članom posade – Alainom Colarom, koji je Atlantik južnom rutom prešao za 8 dana i 15 sati i taj rekord ostao je neoboren punih 11 godina. Brod je stekao vječnu slavu. Phoceu je potom kupio Bernard Tapie a onda Mouna Ayoub, francuska milijunašica libanonskog porijekla, vlasnica modnih kuća i kolekcije modela najpoznatijih svjetskih modnih keratora. Mouni Ayoub jahta je zapravo ostala poslije razvoda sa saudijeskim naftnim multimilijarderom Nasserom Al Rashidom.
Upravo je naš Kristijan Kunić od 2001. na tom brodu radio kao treći, pa drugi i napokon kao prvi časnik, odmah zatim postaje i vođa posade, da bi na kraju jedno vrijeme bio i njen v.d. kapetan. Dogodilo se to u Saint Troperzu kada je izbio skandal s tadašnjim novozaposlenim kapetanom Nijemcem. Francuske su vlasti utvrdile da se radi o prevarantu, tj. navodni kapetan podastreo je gazdarici lažne papire o svojim plovilačkim sposobnostima, pa ga je Mouna Ayoub u Saint Tropezu iskrcala i na njegovo mjesto postavila našeg Kristijana Kunića. U nezaboravnom sjećanju ostala mu je jedna dogodovština u vrijeme dok je na Phoceji bio prvi časnik. Mouna Ayoub se ukrcala s djecom u Monte Carlu i isplovili su kasno u noći za Saint Florent na Korzici. Kapetan broda bio je jedan Grk. Kristijan je ucrtao rutu, odradio svoju gvardiju do četiri, ali je još produžio i otišao u kabinu tek u pola šest. Odjednom oko sedam sati – udarac. Brod se nasukao. Izjurio je iz kabine, Phocea je bila 6-7 milja izvan rute i udarila je u podvodni greben pred plažama St. Lorenta. U potpalublju – panika. Gazdarica viče da se spusti čamac za spasavanje i da Kristijan preuzme nju. Djecu i dragocjenosti, da hitno napuste brod. Pokušao joj je objasniti da im ne prijeti nikakva opasnost, da brod neće potonuti, ali ona nije htjela ni čuti. Nije mu preostalo ništa drugo, ukrcali su se u gumenjak – Mouna s torbom dijamanata i torbom novca, dvoje djece i Kristijan i dizalica ga je počela spuštati u more. U tom je trenutku Grk motorima uspio odsukati brod, Phocea je pojurila, a čamac se tik nad morskom površinom prevrnuo. Svi su se našli u moru, počelo je spašavanje torbi s princezinim blagom. Stigao je u pomoć drugi gumenjak i uskoro su se svi ponovo našli na palubi. Dragulji su spašeni, a i novac, samo što je jedna Filipinka, članica posade dobila zadatak da mokre novčanice osuši – peglom. Grk je uskoro dobio otkaz, a Kristijan je postao vođa posade.
Slijedeći Kunićev brod bio je One off sagrađen u Viareggiju, kao školski brod talijanske ratne mornarice pod imenom Orsa Maggiore (Veliki Medvjed). Bio je to 28 metara dugi keč, koji je mornarica ubrzo ponudila na prodaju. Kupio ga je jedan napolitanski trgovac, promijenio mu ime u Christoforo Colombo i vezao na Krfu. Kristijan se 2002. ukrcao kao skiper i na njemu proveo dvije godine. Iduća je bila 50 godina stara, 26 metara duga nizozemska navetta željezna trupa, imenom Pepida. Imala je muzejski primjerak Gardener dizel motora, koju su u Engleskoj u lokomotivama vukli teške teretne kompozicije. To su jedini brodski motori koji se mogu zapaliti na guranje, odnosno vuču. Matična luka Pepide bilo je talijanski Grado, a armatore je bio vlasnik tamošnje marine, inače industrijalac iz Venetta. Novom gazdi bio je to brod čije veličine nije bio svjestan. Kada su krstarili oko Krka armatore je zaželio da provede olujnu noć u jednoj od tamošnjih malih uvala, gdje je nekad sidrio s jedrilicom. Kristijan je to odbio jer tako veliki brod ne stane u takvu uvalu, tamošnja bova ne može držati 150 tona pritiska, a nije bilo ni posade da se organizira noćna straža. Otišao je u Bašku i bacio sidro, uzeo gumenjak i bio se spreman iskrcati. Nakon Pepide otišao je u Lignano na jedan San Lorenzo dug 24 metra. Ugovor na godinu dana, plaćeno troškovi put, hrana, a gazda je već od prvog dana počeo prigovarati da previše troše. Prevršio je mjeru jedne večeri u plovidbi kroz tamošnje pličine, kanale i lagune, tražio je da se baci sidro usred plovnog puta, kako bi se gosti baš na tom mjestu mogli okupati. Kristijan je odbio, a gazda je kazao da će njegov sin preuzeti odgovornost. Onda mene ne trebate – kazao je Kristijan i iskrcao se!
Piše: Mladen Gerovac
