Aktualno

DALMATIA BOAT SHOW: Novi nautički sajam u Marini Baotić, 18. do 21. 4. 2024.

Od 18. do 21. 4. 2024. u Marini Baotić...

POZIV VINOLJUPCIMA Smotra istarskih vina u Gračišću, 1. 4. 2024.

Već 29 godina tradicionalno svakog Uskrsnog ponedjeljka u malom...

CROATIA NAUTIC SHOW, Marina Kaštela, 18-21. 4. 2024: 35 tvrtki predstavlja 80 brodova

U Marini Kaštela održava se od 18. do 21....

DVOJICA ZAČETNIKA ACI-ja: Ante Marković i Veljko Barbieri – spiritus movens začet u Rapallu

Da se nije dogodio suživot Veljka Barbierija i Ante Markovića u tadašnjem vremenu i prostoru, današnjeg sustava hrvatskih marina, odnosno ACI-ja, nikada ne bi bilo.

Naravno, nisu Veljko Barbieri i Ante Marković izumili marine i nautički turizam, već su poput dobrih stratega, taktičara i operativaca iskoristili svoje znanje i sposobnosti da njime kao suvremenim svjetskim trendom, unatoč žestokom neprijateljskom okruženju, osvoje Jadran. Ukratko, prijateljstvo i suradnja ova dva čovjeka napravit će u to doba, prije 40 godina, od hrvatskog mora svjetsku nautičku senzaciju, koja je na Jadranu širom otvorila vrata suvremenome nautičkom turizmu i uvrstila ga među najprivlačnije nautičke destinacije svijeta, što je i danas. Zavirimo u živote ove dvojice za fenomen ACI ključnih ljudi.

Poznanstvo u Dubrovniku

Ante Marković rođen je 1924. godine u Konjicu u Hercegovini. Veljko Barbieri rođen je pet godina kasnije, 1929, u Makarskoj. Život će ih prvi put spojiti u Dubrovniku. Antin je otac radio na željeznici, pa je obitelj Marković živjela u željezničkom stanu u Gružu, na Kantafigu, gdje se danas vežu kruzeri. Naime u to je vrijeme postojala željeznička pruga uskog kolosijeka Gabela–Zelenika, s odvojkom Uskoplje–Dubrovnik (Gruž), koju je sagradila Austro‑Ugarska s ciljem povezivanja unutrašnjosti s morem. Veljko je pak povremeno iz Makarske odlazio svojoj baki s majčine strane, koja je živjela u vili na Lapadu. Rano je ostala bez muža, pa su roditelji slali Veljka da baka ne bude sama. Tako je Veljko u Dubrovniku pohađao osnovnu školu te je ondje krenuo i u klasičnu gimnaziju. U to vrijeme Ante Marković pohađa dubrovačku realnu gimnaziju. Njihovu petogodišnju dobnu razliku poništava u samom početku rata zajedničko članstvo u SKOJ-u (SKOJ – Savez komunističke omladine Jugoslavije, organizacija marksističke ideologije, jugoslavenske orijentacije i antifašističke akcije. Članstvo u SKOJ-u, koji je stvoren po uzoru na boljševički Komsomol, bilo je uvjet za prijam u Komunističku partiju Jugoslavije, op. a.)

Ante Marković kao mlad, uspješan direktor u svijetu poznate tvornice Končar Fotot Monografija Končar
Ante Marković kao mlad, uspješan direktor u svijetu poznate tvornice Končar Foto: Monografija Končara

Veljko Barbieri postao je član SKOJ-a 1941, kada je imao tek 12 godina, istodobno kada i njegov šest godina stariji brat Frane, kasnije poznati novinar. Ante Marković i Veljko Barbieri našli su se u istom krugu baš posredstvom Frane Barbierija. Frane je od Ante bio stariji tek godinu dana, bili su praktički ista generacija. Veljko Barbieri u svojim memoarskim zapisima navodi kako je tada započelo njihovo prijateljstvo „po toj skojevskoj liniji“ te da je Anti izvrsno išla matematika, dok su on i brat Frane „od matematike bježali“.

Dječak s visokim činom

Ante je također bio, svjedoči Barbieri, odlikaš, sistematična osoba i odličan organizator te je bio od velike pomoći u radu SKOJ-a. Prvi u partizane odlazi Ante Marković, dok braća ostaju organizacijski pomagati u pozadini. Godine 1942. na slobodni teritorij odlazi i Frane – nakon uhićenja, osude na smrt i dramatičnog bijega iz zatvora. Kada je to zaprijetilo i Veljku, prebacili su ga u partizanski odred na Popovu Polju, zatim u 11. hercegovačku brigadu i na kraju u 13. brigadu, gdje je odmah dobio omladinsku rukovodeću funkciju. Bilo mu je tek 14 godina. Veljko Barbieri provest će rat dokazujući se u junaštvu, brzo napredujući unatoč svojim dječačkim godinama. Dvaput je ranjen, dvaput je odlikovan ordenom za hrabrost, a pred kraj rata dobio je čin kapetana (satnika) i funkciju „političkog komesara bataljona“. Bio je najmlađi pripadnik partizanske vojske tako visokog čina i funkcije.

Veljko Barbieri - sa četrnaest godina - u partizane Foto obiteljska arhiva
Veljko Barbieri – sa četrnaest godina – u partizane Foto obiteljska arhiva Barbierijevih

Kapetan korvete

Nakon rata Veljko Barbieri, 17-godišnji mladić s visokim činom, ostaje u vojsci, obavlja funkciju komesara garnizona i nadoknađuje propušteno školovanje – završava večernju gimnaziju. Poslije dvije godine upornih molbi zapovjednici napokon uslišuju njegov vapaj za morem – prebacuju ga u ratnu mornaricu, u činu kapetana korvete. U to vrijeme postiže još jedno, prema tadašnjem sustavu vrijednosti, vrhunsko priznanje – odabran je da šefu države Josipu Brozu Titu preda štafetu na njegov rođendan 1948. godine. Štafeta mladosti naziv je za cijeli sustav ceremonijalnog iskazivanja naklonosti partizanskom vođi, ratnom maršalu, stvoritelju te vrhovnom vođi nove Jugoslavije i Partije. Simbolična palica mjesecima se trčeći nosila i lančano štafetno predavala iz ruke u ruku kroz sve krajeve Jugoslavije, da bi 25. svibnja Titu na njegov rođendan omladinac‑odabranik, najzaslužniji među zaslužnima, predao konačnu palicu i čestitao rođendan „u ime omladine cijele Jugoslavije“.

Lovac na mine

Svoj vojno-pomorski radni staž Veljko započinje kratkotrajnim boravkom u komandama ratne mornarice u Splitu i Šibeniku. Zatim ga prebacuju u Divizion minolovaca sa zadatkom: razminirati Jadran! Prema procjenama, Jadranom je u to vrijeme neposredno poslije rata plutalo 10.000 mina, dovodeći u smrtnu opasnost svaku plovidbu. Tim pogibeljnim poslom Veljko se bavi od 1949. do ljeta 1951. Bio je to nastavak života po mjeri za njegov pustolovni duh, ali ne i u skladu s potrebom i željom za punim i nesputanim mladenačkim životom, čemu je težio.

Raj na zemlji

Ipak, nije se sve svodilo na minolovac, dalekozor i čeznutljivo promatranje djevojaka u kupaćem kostimu po kvarnerskim plažama. Kako sam priznaje, bili su „puni para“, plaće su bile dobre, nisu imali troškova, a kada bi se iskrcali na kratkotrajni odmor, imali su na raspolaganju vojne džipove.

I cijela je rivijera bila njihova: Opatija, Rijeka, Volosko, Plavi podrum, hotel Kvarner… Veljko priznaje da se tada zaljubio u Liburniju, Opatiju i Rijeku. Onako s minolovca doživljavao ih je kao raj na zemlji, kao obećani svijet. Pokazat će se to presudnim za njegov budući život. Doista će to postati njegova obećana zemlja.

Poslije rata Veljko Barbieri imao je čin kapetan korvete - Foto obiteljska arhiva
Poslije rata Veljko Barbieri imao je čin kapetan korvete – Foto obiteljska arhiva Barbierijevih

Specijalni zadatak

Poslije lova na mine mladom su kapetanu korvete Veljku Barbieriju povjerili specijalni zadatak. Poslali su ga na Brijune da ondje organizira i formira „vojnu tvrđavu“ oko buduće ljetne rezidencije jugoslavenskog predsjednika Tita. Na Brijunima je Veljko proveo dvije pune godine i sve vrijeme uporno slao molbe da mu dozvole upis na Vojno-pomorsku akademiju. Napokon je i u tomu uspio. Uz dosta velike pripremne napore, jer trebalo je, među ostalim, svladati matematiku, protiv koje je ratovao još od predratnih dana.

Galebom po Mediteranu

Kada je sasvim ovladao svijetom matematike i vojno-pomorske teorije, plovidbenu praksu stjecao je na školskom, a kasnije Titovu brodu Galeb, ploveći u Grčku, Tursku, Tunis, Libiju, Alžir, Egipat… Akademiju je završio s najvišom ocjenom.

No prije toga zbila se jedna epizoda, naizgled nevažna i prolazna, ali sasvim sigurno presudna za daljnji život, pa i svjetonazor Veljka Barbierija. Tek što je položio prijamni ispit za Akademiju, prvi put mu se ukazala prilika za put u inozemstvo. Brat Frane, tada već etablirani novinar s funkcijom glavnog urednika Vjesnika iza sebe, bio je 1953/54. jugoslavenski dopisnik iz Rima. Jedini novinar u Italiji za sve glavne jugoslavenske medije – agenciju Tanjug, Vjesnik, Borbu i dr.

Brat Frane – pokretač najtiražnijeg hrvatskog tjednika svih vremena Vjesnika u srijedu

Ovdje je vrijeme i mjesto da nešto više kažemo o Frani Barbieriju, osobi koja je Veljku cijeloga života u svemu bila oslonac i podrška – od prvog dingija pa sve do ACI-ja.

Dakle u razdoblju od 1950. do 1972. Frane Barbieri je u Zagrebu i Beogradu bio glavni urednik vodećih novinskih izdanja te povremeno dopisnik iz Rima, Moskve i Južne Amerike. Pokrenuo je najtiražniji hrvatski tjednik svih vremena Vjesnik u srijedu. Od beogradskog je NIN-a, kao njegov glavni urednik, napravio moderni news-magazin. Tada su ga počeli proganjati zbog „prozapadnjačkih“ ideja, uređivanja i pisanja. Izbacili su ga iz Partije tako što je partijskom sekretaru sam izdiktirao što treba napisati u obrazloženju, kako bi svima skratio muke dugotrajnog sastančenja, natezanja i „kritike druga koji je skrenuo s kursa“. Nakon toga su ga u 49. godini života maknuli u penziju, pa je otišao u Italiju, gdje je od 1978. objavljivao vanjskopolitičke komentare u talijanskoj La Stampi te u još tri najuglednija europska lista: Le Mondeu, The Timesu i Die Weltu. Unatoč velikim glavnouredničkim i autorskim uspjesima u Jugoslaviji i Hrvatskoj umro je iscrpljen leukemijom kao novinar-gastarbajter u Italiji. U toj su ga zemlji i kao novinara i kao čovjeka izuzetno cijenili. Na vijest o smrti njegov će kolega Aldo Rizza iz lista Stampa Sera, sestrinskih novina Franine La Stampe, napisati ove dirljive riječi:

„Bio je jedinstven slučaj u povijesti europskog novinarstva: Jugoslaven titoističke formacije, čovjek izravnih političkih funkcija, koji je došao raditi na Zapad, u Italiju, ne donijevši sa sobom razočaranje zbog krize modela, nego jasnu želju da se shvate korijeni, perspektive i realnosti – i to ne verbalne ili utopističke – komunističkog svijeta… Tako je, bez svake sumnje, postao najveći talijanski stručnjak za komunizam, s autoritetom na europskim i širim zapadnim prostorima, sačuvavši poštovanje prema svijetu koji je analizirao i iz kojeg je potjecao… Treba nešto kazati i o Frani čovjeku. Taj lucidni politolog, strog u ocjenama i čvrst u polemikama, pažljiv kao cjepidlaka u svakodnevnom poslu, bio je simpatična osoba kao malo tko, nezaboravan prijatelj. Volio je život, kako se to kaže, volio je svakodnevne užitke koji pomažu da čovjek ostane čovjek. Volio je Italiju, ali bez ulagivanja. Bila mu je druga domovina, ali nije nikad ostavio prvu…“

Slično su pisali i ostali talijanski listovi: konkurentski Corriere della Sera, Il Giorno, Il Giornale, La Repubblica… Brzojavi sućuti stizali su iz cijelog svijeta – od Sovjetskog saveza do Vatikana.

Frane Barbieri umro je u Torinu 9. kolovoza 1987. u 64. godini života, upravo u vrijeme kada mu je dodijeljena visoka talijanska nagrada profesionalnog novinarstva Max David. Koliko je taj briljantni novinar bio predan svojoj profesiji, govori još jedno svjedočanstvo njegovih talijanskih kolega. Svoje komentare za La Stampu pripremao je u bolnici za vrijeme učestalih transfuzija krvi. Posljednji, o demonstracijama studenata u Pekingu, unatoč strašnim bolovima i povremenoj nesvjestici, pokušao je sročiti nekoliko sati prije nego što je preminuo. Taj i takav Frane u vrijeme stvaranja ACI-ja često je navraćao u Opatiju. Hrabrio je i savjetovao ljude koji su na tomu radili. Oni će kasnije u svojim svjedočenjima na ovim stranicama to i isticati.

Šok iza željezne zavjese

Vratimo se sada Veljku Barbieriju, oficiru socijalističke Jugoslavije, koji se 1953. godine pripremao prvi put otputovati u inozemstvo u posjet bratu u Italiji. Zapravo još više od toga – otputovati na Zapad u jednu kapitalističku zemlju kako bi zavirio iza željezne zavjese.

Na čuđenje mnogih u Veljkovu strogom vojnom okružju, Ivan Gošnjak, tadašnji savezni sekretar (ministar) za obranu, osobno mu je dozvolio da ode u posjet bratu. Na put je krenuo sa svojom djevojkom, opernom pjevačicom Sonjom Fabič. Putovali su brodom do Venecije i vlakom do Rima. Veljku se otvorio čitav novi svijet, sasvim različit od onoga koji se prikazivao u Jugoslaviji. Osobno se uvjerio da na „kapitalističkom Zapadu ne vlada nezaposlenost, dekadencija, prostitucija, kriminal, nemoral…“. Dočekala ga je sasvim suprotna slika i drukčije ozračje: moderna privreda, visok standard, zadovoljni ljudi, procvat kulture, očaravajući gradovi – Venecija, Firenca, Napulj, Rim, talijanska moda – prava belezza. Frane je imao na raspolaganju auto, pa su Veljko i Sonja proputovali Italijom. Franu su posjetili i idućeg ljeta – i opet su uživali u ljepotama Italije, blagodatima Zapada i materijalnog obilja. Puno kasnije Veljko će kazati da je već tada postao svjestan indoktrinacije i dezinformacija kojima su bili izloženi u Jugoslaviji. No, sasvim prirodno, to se tada ne bi usudio priznati ni sebi, a kamoli nekom drugom.

Diploma iz makroekonomije

Ipak, poslije završene Akademije potražio je vezu da ga rasporede u Beograd, u Državni sekretarijat za narodnu obranu (ministarstvo obrane), kako bi mogao izvanredno studirati na tamošnjem Ekonomskom fakultetu. I taj je studij završio s visokim ocjenama i u roku. Diplomirao je na makroekonomiji. Pripremao je teren za napuštanje vojske, koja je sve više sputavala njegove slobodoumne životne želje. No u Beogradu će ostati još četiri godine da „odradi dug vojsci“. Iskoristio je to da upozna tadašnju jugoslavensku trgovačku mornaricu, jer bio je zadužen razraditi „ulogu jadranskih brodara u slučaju rata“.

Veljko Barbieri na svojem gliseru kupljenom u Italiji, Malinska, 1968. Foto obiteljska arhiva Barbierijevih
Veljko Barbieri na svojem gliseru kupljenom u Italiji, Malinska, 1968. Foto obiteljska arhiva Barbierijevih

Penzioner u trideset prvoj godini

Bilo mu je 27 godina kada se oženio svojom djevojkom Sonjom, mladom i darovitom opernom pjevačicom. Napokon je prekinuo česte prozivke čedne i ćudoredne Partije zbog „nemorala“, što su ga u obliku afera i podmetanja pratile tijekom čitava perioda poslijeratnog mladenačkog života u vojnoj odori. No brak sa Sonjom neće dugo potrajati. Mlada i tražena operna pjevačica često je boravila u inozemstvu na turnejama. Kasnije, kada je oboljela na glasnice i bila prisiljena prekinuti pjevačku karijeru, također je često izbivala. Postala je menadžerica naših slikara naivaca. Organizirala im je izložbe i njihove je slike prodavala diljem svijeta.

Veljku je napokon bilo dosta vojne stege, partijske čvrste ruke, dvostrukog morala, kadrovskih prepucavanja i podvala u vojno-partijskom vrhu. Novi befel o prekomandi u Boku Kotorsku jednostavno je poderao i ponovno došao na udar disciplinskih mjera. Napisao je zahtjev za istupanje iz vojske. Tražio je da ga primi osobno državni sekretar za obranu Ivan Gošnjak – što mu je i uspjelo! Dobio je rješenje o umirovljenju s punom vojnom mirovinom. Postao je penzioner u 31. godini života.

Potraga za civilnim poslom

Naravno, mirovanje mu nije bilo ni na kraj pameti. Njegov je život tek počinjao. Nudile su mu se funkcije savjetnika direktora Jugobanke, a zatim i direktora pomorske agencije Anglo-Yugo Shipping Company u Londonu, čiji je većinski vlasnik bila Jugobanka. No i dalje su ga pratila podmetanja iz vojno-partijskog vrha, pa se krajem 1960. našao u Zagrebu u potrazi za civilnim poslom – što dalje od partijskih i vojnih blokada i opstrukcije.

Tu je život ponovno spojio Veljka Barbierija i Antu Markovića. Točnije, Veljko je potražio prijatelja iz mladenačkih dana, koji je upravo postao generalni direktor tvornice Rade Končar.

Ante Marković, direktor Končara

Naime nakon rata, dok se Veljko probijao kroz život stegnut vojnom i partijskom disciplinom, Ante Marković krenuo je sasvim drugim smjerom. Godine 1954. završio je studij na Elektrotehničkom fakultetu u Zagrebu. Diplomirao je jaku struju. Odmah poslije diplome zaposlio se u Končaru, u projektnom odjelu kao dizajner i konstruktor malih elektromotora. Prvo rukovodeće mjesto bilo mu je mjesto rukovoditelja Odjela za ispitivanje proizvoda. Potom je napredovao do pomoćnika tehničkog direktora i ubrzo je postao pomoćnik generalnog direktora. Kada je tadašnji generalni direktor otišao na novu dužnost, Partija je već, kako je to i inače funkcioniralo, preko svojih „koordinacija“ odabrala i željela postaviti svojeg čovjeka, političara bez struke, zvanja i znanja, ali „čovjeka od povjerenja“. Kolektiv Rade Končara tomu se usprotivio. Preko Radničkog savjeta i Upravnog odbora izborio se za – Antu Markovića. Prvi put u povijesti komunističke Jugoslavije riječ radnika bila je jača od Partije.

Ante Marković, premda član Saveza komunista iz predratnih dana i sudionik NOB-a od 1941, nikad se nije pretjerano eksponirao u Partiji, ni u ratu ni kasnije. Za vrijeme studija bio je član Sveučilišnog komiteta SK‑a. Cijelo vrijeme bio je „na liniji“, ali je djelovao više kao simpatizer negoli kao agilan član. Tek toliko da mu Partija ne stoji na putu struke, koju je prošao od osnove do vrha. Naprotiv, često je istupao i protiv dogmatskih partijskih poteza te odluka štetnih za ekonomiju i gospodarstvo, pa će mu ubrzo partijske elite prilijepiti etiketu „tehnomenadžera“. Pojam nedefiniran, ali s prizvukom opasna čovjeka za samoupravni socijalizam i budućnost zemlje. Tim slijedom Končar ni u jednom trenutku nije postao „rasadnik partijskih kadrova“, poput ostalih velikih kolektiva u tadašnjoj Jugoslaviji.

Ante Marković na mjestu generalnog direktora Končara ostat će pune 23 godine. Za to je vrijeme ta radionica za montiranje Siemensovih elektromotora narasla na lanac tvornica, koje su proizvodile golemu paletu elektroproizvoda: od glačala i perilica do energetske opreme za elektrane, cementare i željezare te sofisticirane opreme za nuklearna istraživanja. Končarov izvoz bio je triput veći nego uvoz, a često je izvozio i „vlastitu pamet“ iz Elektrotehničkog instituta, koji je osnovao Marković. Taj je institut bio pokretač, projektant, prodavač i nositelj mnogih licenci. Za vrijeme Markovića Končar je od 2.000 radnika narastao na 25.000 zaposlenih, od kojih je bilo 4.500 – inženjera! Ante Marković ostavio je iza sebe industrijski gigant s megaprojektima u stotinjak zemalja, s poslovima za nebrojene elektrane od Islanda do Indije.

Mimo partijskih kanala

Uglavnom, Marković je stekao imidž modernog poduzetnika, uspješnog gospodarstvenika i političara zapadnog tipa. Ugled i popularnost sve su mu više rasli jer je dobro pazio da ne ulazi u sve očiglednije sukobe unutar same Partije. Zato je naposljetku, kada će s tim renomeom ući u politički vrh, najprije kao premijer hrvatske Vlade i nakraju kao savezni premijer, mogao postaviti ultimatum – da mu se nitko ne miješa u sastav Vlade, ni hrvatske ni jugoslavenske.

Tako je te 1961. i svojem prijatelju Veljku Barbieriju, koji je i sam bio na početku karijere gospodarstvenika najvišeg formata, savjetovao da se kloni partijskih kanala napredovanja i da krene sam – od proizvodnje – te, ako želi, može tako započeti u Končaru. Veljko ga je poslušao. Prošao je cijeli proizvodni kompleks Končara, postao prvi Končarov direktor izvoza i otisnuo se s Končarovim proizvodima u inozemstvo na međunarodno tržište.

Veljko Barbieri u Makarskoj 1963. Foto: obiteljska arhiva
Veljko Barbieri u Makarskoj 1963. Foto: obiteljska arhiva Berbierijevih

Sjajan posao u Italiji

Uspio je postaviti Končarovu vlastitu vanjskotrgovačku mrežu i izboriti joj mjesto među velikim i neprikosnovenim jugoslavenskim izvoznim tvrtkama kao što su bile Genex, Inex i Astra, koje je favorizirala i kontrolirala država. Končar je posredstvom Veljka Barbierija osnovao u Milanu zajedničku tvrtku Rade Končar Elettromeccanica (RKEI), a talijanskom Centru za nuklearna istraživanja Končar je prodao sinkotron – akcelerator za ubrzanje elektrona i protona, srušivši i ponudu velikog Westinghousea, što je tada bila svjetska senzacija. Uspostavio je i kooperaciju u proizvodnji Končarovih kućanskih aparata i strojeva za pranje rublja s talijanskim Castorom, odnosno Zanussijem, etablirajući na tržištu novu marku Zanussi-Končar. Licencu Elektrotehničkog instituta za brodsku opremu izmjenične struje otkupila je tvrtka Ansaldo San Giorgio, s kojom će kasnije Končar ući u zajedničku proizvodnju električnih lokomotiva istosmjerne struje.

Život uspješnog menadžera

Za sve je to vrijeme, do početka sedamdesetih, Veljko Barbieri radio i živio u Milanu. I poslovno i privatno kretao se u uglednom društvu, sklopio je brojna prijateljstva s bogatim i utjecajnim ljudima, a tada je već imao i obitelj. Godine 1963. vjenčao se s Laurom Gerbin i postao otac dvoje djece. U Splitu im se 1964. rodila kći Anita, a pet godina kasnije, 1969, u Milanu i sin Frane. Bilo je to također vrijeme kada se počeo kućiti u Opatiji, vozio je prestižne automobile, kupio je prvi brod… Živio je životom uspješnog menadžera „zapadnog tipa“. Uživao je u poslu, u blagodatima visokog standarda, u društvu jednako tako uspješnih i sretnih ljudi. Postao je dio svijeta i procvata, koji ga je zapanjio i zbunio kada je prije desetak godina došao u posjet bratu Frani.

Naravno da se u Jugoslaviji nije blagonaklono gledalo na takav način života i rada, premda su rezultati za gospodarstvo zemlje bili evidentni. Kada je u Opatiji spustio u more moderan sedam metara dug gliser s kabinom i dva Mercuryja od 100 konja, Novi list je objavio sliku uz tekst s naslovom „Jahte naše nove buržoazije“. Nije trebalo proći mnogo vremena da započnu prozivke „tehnomenadžera“ i napadi na „otuđene centre moći“, glavne neprijatelje razvoja samoupravne socijalističke Jugoslavije. Bilo je to 1972, odmah nakon što se država obračunala s Hrvatskim proljećem.

Otkaz i partijska kazna

Veljko Barbieri postao je glavna tema partijskih sastanaka u Končaru. Kažnjen je ukorom, te je morao podnijeti ostavku na funkciju direktora uvoza. Praktički, to je značilo otkaz i povratak na vojnu mirovinu. No borac, kakav je već bio, Veljko Barbieri vraća se u Italiju. Tu je još na funkciji predsjednika Poslovodnog odbora grupacije Zanussi-Končar, izvan ingerencije jugoslavenskih kadrovskih mehanizama. Ovaj put boravio je i radio u Italiji – kao slobodni menadžer. Ponovno je pobjegao od Partije, ali je ni tada nije napustio. Unatoč tome što ga Partija nikada nije prihvatila, čega je on bio duboko svjestan. Jednostavno, nije mu vjerovala, jer u svojoj biografiji nije mogao ispuniti onaj obrazac da dolazi iz „poštene radničke obitelji“, kada je potekao iz plemićke obitelji. Kasnije također ni on ni itko od njegovih nisu bili pripadnici „širokih radničkih i seljačkih narodnih masa“.

Vratimo se sada nakratko korijenima Veljka Barbierija i njegovoj ljubavi prema moru, što je druga komponenta njegove ličnosti, koja će odlučiti o slijedu događaja.

Morski korijeni Veljka Barbierija

Po očevoj je liniji obitelj Barbieri iz Venecije. Bili su plemići: grb obitelji Barbieri prikazuje lava u skoku na maslinu. Prvi se početkom 16. stoljeća u Dalmaciji skrasio Francesco Barbieri. Vojni građevinski inženjer, po činu general, gradio je po Dalmaciji mletačke utvrde. Makarska grana Barbierijevih započinje s pradjedom Josipom te se nastavlja s djedom Benediktom i ocem Marcelom – Linom. Obojica su bila ljekarnici. Djed Benedikt stekao je diplomu farmaceuta na Bečkom sveučilištu, a sinovi, i Marcel i Stjepan, razvili su djelatnost s laboratorijima i 20 zaposlenih. Uz to Veljkov je otac bio gradonačelnik Makarske prije rata, predsjednik ilegalnog Narodnooslobodilačkog odbora za rata te poslije rata i prvi predsjednik Općine Makarska i najstariji poslanik u Skupštini nove Jugoslavije u Beogradu. Ljekarna Barbierijevih nacionalizirana je poslije rata, a na istom mjestu u Makarskoj stoji i danas. Veljkova majka Anka, rođena Alačević, također potječe iz plemićke obitelji. Alačevići su podrijetlom knezovi iz Zvornika u Bosni, a u Makarsku su doselili polovicom 17. stoljeća. Pradjed Antun Alačević bio je javni bilježnik i dugo godina makarski gradonačelnik. Majčin otac bio je odvjetnik, a majka je i sama studirala u Zürichu.

Veljko je odrastao u obiteljskoj vili u borovoj šumi Osejava, s čije se terase pruža fantastičan pogled na cijelu Makarsku, na otoke Brač i Hvar, na cijeli Hvarski i Brački kanal – sve do Splita. Ta će mu morska slika ostati neizbrisiva uspomena na dom, obitelj i djetinjstvo.

Baš onih predratnih godina, kada je Veljko boravio kod bake, u blizini njezine kuće na Lapadu jedriličarski klub Argosy, današnji Orsan, dobio je nove prostorije. Ovdje je prvi put zajedrio i otada će jedrenje postati sastavnim dijelom njegova života. Ubrzo je otac njemu i Frani kupio jedrilicu dinghy, u kojoj su obojica uživala na svakom vjetru. Sljedeći brod u obitelji bila je jedrilica Maca, 11-metarski krstaš. Njezin je konstruktor bio tada slavni hrvatski olimpijski jedriličar Karlo Bauman, koji je svojem klubu Argosy (Orsan) 1938. priskrbio prvu službenu pobjedu u povijesti – s jedrilicom klase L-5 stigao je prvi na regati u trokutu: Orsan–Daksa–Ombla–Orsan. S obzirom na takva svojeg konstruktora, Maca Barbierijevih nije bila baš neki udoban krstaš, već uska i niska regatna jedrilica s teškom kolombom, duboka gaza, visoka jarbola i velike površine jedara. Bez kabine, postelja i kuhinje. Unatoč tomu uživali su u plovidbi. S Macom su prokrstarili cijeli Jadran. Odlično su ovladali vještinom jedrenja. Brod nije imao motor, stoga je trebalo znati isploviti i uploviti – na jedra.

U visokom društvu: Agnelli, Gardini, Benetton

Evo nas ponovno u drugoj talijanskoj fazi uspješna menadžera Veljka Barbierija. Nakon procvata izvozničkih poslova Končara i smjenjivanja s mjesta direktora izvoza vratio se u Italiju i nastavio baviti menadžerskim poslom kao predsjednik Poslovodnog odbora grupacije Zanussi-Končar. Već je poznat u prestižnom poslovnom svijetu Italije, a sada ima i svoje veze i mjesto u visokom društvu.

Brat Frane upoznao je brata Veljka s karizmatičnim vlasnikom FIAT‑a Giannijem Agnellijem, koji mu je bio osobni prijatelj. Jedriličarska i jahtaška veza Veljku su bili najprodorniji biznismeni Italije – Raul Gardini i Luciano Benetton. Sva trojica – i Gardini, i Agnelli, i Benetton – postat će poslije redovni, premda najčešće inkognito, gosti Jadrana i ACI marina.

Casiraghi i Roberta di Camerino

Nadalje 1973. Barbieri organizira suradnju sarajevske Uniklime i talijanske tvrtke Marlo Carrier na zajedničkoj proizvodnji klima-uređaja. Vlasnik i predsjednik Marla Carriera bio je Gianfranco Casiraghi, otac Stefana Casiraghija, muža princeze Caroline od Monaca. Postali su prijatelji, pa će mu Gianfranco doći i u privatni posjet u Opatiju kada je Barbieri već bio krenuo s ACY-jem. U tom elitnom društvu Veljko Barbieri također upoznaje Venecijanku Robertu di Camerino, glasovitu modnu dizajnericu, čije su kreacije, posebno ženske torbice, nosile pripadnice svjetskog jet seta, uključujući i Grace Kelly, princezu od Monaca.

Giuseppe Giuliani i Jean-Marie Finot

Još na početku svoje talijanske karijere Barbieri upoznaje i mladog plejboja Giuseppea Giulianija, pripadnika bogate bolonjske obitelji. Zainteresirao ga je za jedrenje te potaknuo da svoj novac, uz pomoć pozajmice Raula Gardinija, uloži u brodogradilište Cantiere del Pardo pokraj Bologne i započne proizvodnju danas veoma poznatih jedrilica Grand Soleil prema nacrtima francuskog naval‑arhitekta Jean-Marieja Finota, s kojim ga je također povezao. Naime Barbieri je, kako navodi u svojim memoarskim zapisima, Finota upoznao već ranije te je nagovorio Giulanija da napusti svoju proizvodnju brodova Optimist 11 i Orca 53 i počne s proizvodnjom Grand Soleila 34, koji je upravo za njega projektirao Finot. Ovo je važno i stoga što će Barbieri, kako također navodi u svojim memoarskim zapisima, Jean-Marieja Finota kasnije dovesti u Hrvatsku te na Rabu, u suradnji s riječkom građevinskom tvrtkom Adriagradnja i njezinim direktorom Ljubom Španjolom, već sredinom sedamdesetih pokušati pokrenuti gradnju jahti i marina.

Grand Soleil

Veljko će biti jedan od prvih kupaca novih brodova iz škvera svojeg prijatelja Giulianija. Najprije je kupio Grand Soleil 34, a nedugo zatim, godine 1974, i drugi veći – Grand Soleil 42. O tome će u svojim memoarima napisati:

„Cantiere del Pardo i moj prijatelj Giuseppe kao njegov većinski vlasnik na tržište su lansirali model koji je pripadao u sam vrh ponude… Na krstarenjima sam uskoro uočio sve prednosti i nedostatke Grand Soleila. Giuseppea sam na to upozoravao, a on je moje sugestije uvažavao. Iskoristio sam priliku i brodove prodavao na europskim nautičkim sajmovima u Genovi, Parizu, Londonu i Düsseldorfu… Iako sam tada bio pomoćnik direktora Rade Končara, taj mi je posao pričinjao i zadovoljstvo. Ozbiljne kupce pozivao sam na probne vožnje na svoj Grand Soleil u Veneciju i Opatiju. To me je svrstalo među najbolje prodavače brodova na sajmovima. Sveukupno sam prodao zasigurno tridesetak Grand Soleila…“

Svoje Grand Soleile Barbieri će nazvati Karaka I i Karaka II. S oba će broda sudjelovati i na talijanskim i na hrvatskim regatama. Kao regatni jedriličar bio je član triju jedriličarskih klubova: Jadrana u Opatiji, gdje je pokrenuo kultnu regatu Galijola, zatim kluba Campagna della vela u Veneciji te jedriličarskog kluba Santa Margherita Ligure, nedaleko od Rapalla. Jedan od najvećih sportskih uspjeha s Karakom II osvajanje je zimskog prvenstva Coppa Serenissima, kada je kao nagradu dobio i jednogodišnji besplatan vez na počasnom mjestu u Veneciji, na samoj Piazzi San Marco.

Svi ti „Barbierijevi ljudi“ iz talijanskog visokog društva i iz svijeta nautike naći će poslije svoje mjesto i ulogu u stvaranju i razvoju ACI-ja.

Aga Khan i Porto Cervo

Osim regatama i jedriličarskim izletima, potrebu za morem u obje svoje talijanske biznis‑faze zadovoljavao je također posjetima marinama i nautičkim sajmovima. Impresionirala ga je marina Porto Cervo na sjeveru Sardinije, koju je dao sagraditi milijarder Aga Khan. On se za jedne jake oluje sklonio ondje sa svojom jahtom i ostao opčinjen tom prekrasnom uvalom. Prema njegovoj ideji marinu je 1960. sagradila najveća talijanska graditeljska tvrtka, Ligresti‑Grassetto iz Padove. Dvadeset pet godina kasnije ta će tvrtka postati glavni suradnik Barbierija i ACY-ja u gradnji marina u Korčuli i u Ičićima.

Port Grimaud i Porat Červar

Šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog stoljeća vrijeme je intenzivne gradnje marina u Europi. Posljedica je to činjenice da odmor i užitak u krstarenju jahtom prestaje biti privilegija bogatih. Serijska gradnja brodica, jahti i jedrilica omogućila je da u tomu uživa i europska srednja klasa bilo na vlastitoj bilo na iznajmljenoj jahti.

Iste godine kada Aga Khan Ligrestiju povjerava gradnju Porto Cerva počinje rasti i Port Grimaud, prvi grad-marina na francuskoj Azurnoj obali. Po tomu će se uzoru deset godina kasnije u Istri projektirati i do 1981. sagraditi Porat Červar, prvi i dosad jedini hrvatski mediteransko‑turistički gradić s marinom.

Cannes 1965. dobiva drugu luku – Pierre Canto, mondenu marinu u središtu grada, uz sam Boulevard de la Croisette, Festivalsku palaču i Šetalište slavnih. Carlo Riva, talijanski graditelj kultnih glisera za svjetsku elitu, oduševljen Cannesom, 1971. pokreće gradnju slične marine u Rapallu. Marina je građena četiri godine jer ni Italija u to vrijeme nije bila imuna na kojekakve birokratske prepreke i otpore. Tako će današnja Marina Carlo Riva u Rapallu postati prva moderna komercijalna luka nautičkog turizma u Italiji.

Port Vauban, Lapad i Gruž

Godine 1971. Camille Rayon, legenda francuskog Pokreta otpora i De Gaulleov bliski suradnik, gradi najveću marinu na Mediteranu – Port Vauban u Antibesu. Dio te marine jedinstven je u svijetu po svojem Keju milijardera, na kojem su otpočetka svoje megajahte vezali pripadnici svjetskog jet seta, kao što su danas primjerice ruski multimilijarder Roman Abramovič, Emir od Katara, Leonardo DiCaprio, Beyoncé, prvak Formule 1 Lewis Hamilton i dr. Camille Rayon sagradio je još niz marina, a zanimljiv je i dio priče povezan s i danas aktualnim Gružem. Rayon je 1989. s tadašnjom Općinom Dubrovnik i Lukom Dubrovnik potpisao ugovor o gradnji marine s 400 vezova, za što je imao gotov projekt. Dobio je i lokacijsku dozvolu, no to se kasnije više ne spominje, već nastaje još uvijek aktualna zavrzlama oko Gruža, i to s marinom od 200 vezova. Prethodno su Dubrovčani odbili Barbierija i ACI i na Lapadu i u Gružu, ali će ipak marina u Komolcu baš te 1989. godine ući u ACI-jev lanac.

Ante Marković i Veljko Barbieri Foto obiteljska arhiva
Ante Marković i Veljko Barbieri Foto obiteljska arhiva Barbierijevih

Spiritus movens začet u Rapallu

Veljko Barbieri posjetio je i nove marine, i nova brodogradilišta, i prve nautičke sajmove. Povremeno mu se u tim obilascima pridruživao i Ante Marković. Tako su zajedno posjetili i prvi sajam nautike u Genovi, a bilo je to 1966. godine. Salone nautico di Genova otada je svake godine u listopadu najveće i najpopularnije mediteransko okupljalište ljudi povezanih s morem, brodovima i nautikom. Posjetili su i Rapallo, prvu komercijalnu marinu isključivo za jahte. Upravo se u Rapallu rodila ideja o gradnji lanca marina na obali i otocima hrvatskog Jadrana, sjeća se Barbieri, te kaže kako su i Marković i on već tada znali da će otpor biti žestok, odnosno da Partija i Jugoslavija neće imati sluha za jahting. No tu se začeo spiritus movens, taj pokretački duh budućeg ACI-ja.

Novo

DALMATIA BOAT SHOW: Novi nautički sajam u Marini Baotić, 18. do 21. 4. 2024.

Od 18. do 21. 4. 2024. u Marini Baotić...

Ljudi koji su ACI marinama udahnuli dušu

Ovo su sjećanja i svjedočenja zaposlenika koji su od...

BORIS GAŠPERINI, direktor ACI marine Umag: Gost je – kralj!

Marina je sasvim promijenila Umag i odnos tamošnjih ljudi...

ACI MARINA JEZERA: Najzaslužniji čovjek što su Jezera dobila marinu je – Drago Pirija

Drago Pirija, najzaslužniji čovjek što su Jezera dobila marinu,...

Ljudi koji su ACI marinama udahnuli dušu

Ovo su sjećanja i svjedočenja zaposlenika koji su od prvih dana svojim predanim radom u marinama udahnuli život cijelom ACI-ju. Ovo su i priče...

BORIS GAŠPERINI, direktor ACI marine Umag: Gost je – kralj!

Marina je sasvim promijenila Umag i odnos tamošnjih ljudi prema njoj. U početku je bilo dosta otpora, a kada je marina proradila, vjerojatno je...

ALIDA CRVELIN, prva direktorica jedne ACI marine: „ACI mi je kao druga obitelj“

Cijela životna priča Alide Crvelin povezana je s ACI-jem. Sudbina joj je bila predodređena već kada je iz svojih rodnih Jezera na Murteru krenula...

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here