Za nastanak ACI-ja važan je susret Veljka Barbierija i direktora riječke građevinske megatvrtke Adriagradnja Rabljanina Ljube Španjola, iz čije se suradnje razvio idejni projekt marina u Rabu i u Supetarskoj Dragi, koje će poslije biti sagrađene kao dio ACI-jeva lanca
Ljubo Španjol bio je jedan od vodećih riječkih privrednika i nogometnih menadžera sedamdesetih i početkom osamdesetih godina 20. stoljeća. Građevinska tvrtka Adriagradnja, kojoj je bio direktor, zapošljavala je 18 000 ljudi. Snalažljiv, spretan i poduzetan, kakav je već bio, poslovanje te moćne tvrtke proširio je i na zemlje trećeg svijeta, koristeći svoje gospodarske i političke veze koje su dosezale do samog državnog i vojnog vrha u Beogradu.
Nogometni menadžer – od NK Rijeke do FK Vojvodine i “slučaja Španjol”
Nogometni klubovi i igrači i tada su bili dragocjena igračka u rukama moćnika, pa se Španjol ujedno razvio u vrlo utjecajna nogometnog menadžera. Slavu je stekao kada je NK Rijeku najprije uspio iz Druge nogometne lige dovesti u Prvu, a zatim s njom osvojiti i Jugoslavenski nogometni kup – sve u samo četiri godine. Postao je predsjednik Hrvatskoga nogometnog saveza, predsjednik Udruge prvoligaša, dopredsjednik Nogometnog saveza Jugoslavije. Kada se sve to ispremiješalo – i gospodarstvo, i sport, i politika – i kada su vlasti ocijenile da je njegova moć prešla dopustive granice, uklonili su ga s mjesta direktora Adriagradnje i iz hrvatskog nogometa.
Nije se predao, već je otišao u nogometni „politički egzil“ u Novi Sad, gdje je FK Vojvodinu, kao direktor, također iz Druge lige vratio u Prvu ligu te odmah iduće godine s njom osvojio prvenstvo države. Nogometni savez Vojvodine kandidirao ga je za tadašnju najvišu državnu nogometnu funkciju – za mjesto generalnog sekretara Fudbalskog saveza Jugoslavije, ali je Hrvatski nogometni savez to spriječio otvaranjem „slučaja Španjol“, u aferi o namještanju rezultata jedne nogometne utakmice. Sve je ostalo na istrazi bez rezultata, ali bio je to konačni udarac – Španjol se povukao iz javnog života.
Četrdeset godina kasnije, pripremajući monografiju o postanku ACI-ja 2015. godine, razgovarali smo sa Španjolom u kafiću na Kantridi, uz tadašnji nogometni stadion Rijeke, na mjestu gdje je proživio one slavne dane svojeg životnog vrhunca. Evo njegove priče.
Generali na ručku u radničkom restoranu Adriagradnje
– Adriagradnja je bila gigant, među 40 najjačih poduzeća u Jugoslaviji. Gradili smo posvuda: hotele u Poreču, Sunčanoj uvali, u Hercegovini, u Crnogorskom primorju, stadion u Podgorici. U Rijeci smo sagradili valjda polovicu ukupnog broja stanova u novogradnjama. Adriagradnja je bila organizirana kao holding, odnosno SOUR – Složena organizacija udruženog rada. U njenom sklopu bio je Adriakomerc – koji je vodio financije, komercijalu, inženjering, Adriakop – koji se bavio zemljanim radovima, imali smo Adria stambenu zadrugu – koja je prikupljala inicijalna sredstva za stanogradnju… Bili smo vezani za intelektualne programe, a ne samo za izvođenje radova. Imali smo inženjere, tehničare, komercijaliste, pravnike… Imali smo i svoju Adriabanku. A imali smo i veliki radnički restoran s dobrom kuhinjom. Recimo, poslije neke vojne vježbe kod mene bi se spustio helikopter s petnaestak generala i bili bi kod mene u našem restoranu na produženom ručku. Bili smo blisko povezani sa Saveznom direkcijom u Beogradu, tu su se distribuirali veliki poslovi, pogotovo u odnosima s „trećim svijetom“ – opisuje Ljubo Španjol rad, ustroj i doseg svojeg poslovnog carstva kada je ono bilo na vrhuncu moći.
Ambicija širenja na proizvodnju jahti i gradnju marina
Ovdje počinje građa za priču o nastanku ACI-ja. Naime daljnje ambicije Španjola bile su širenje holdinga na proizvodnju jahti i gradnju marina. Krenulo je to, kaže Španjol, s DINA-Petrokemijom u Omišlju na Krku, koja je u suradnji s američkom tvrtkom Dow Chemical 1976. počela s proizvodnjom granulata za plastične mase.
– Adriagradnja se u to uklopila programom proizvodnje plastičnih okvira za prozore i vrata. Napravili smo tvornicu u Ledenicama, koja se bavila tom proizvodnjom, a sve u skladu s tadašnjom politikom da se izvrši disperzija riječke industrije na mala mjesta, s otvaranjem pogona s 50 do 60 radnika.
I upravo na bazi tih programa došli smo na ideju da krenemo s proizvodnjom jahti i brodica. To su onda trebale biti dvije nove proizvodne cjeline u sastavu holdinga Adriagradnje: Adriaplastika i Adriamarina… Dakle kao što su Ledenice gradile prozore i vrata, tako bi brodogradilišta radila jahte. A slijedom toga rodila se ideja da se grade i marine. Dok Elan u Sloveniji proizvodi jahte, mi ovdje stojimo prekriženih ruku. Htio sam izbiti Slovencima primat izgradnje jahti za potrebe Mediterana tako što bismo gradili tri tipa brodica i jahti: do 8 metara, od 8 do 11 metara i od 11 do 19 metara u našim brodogradilištima na Korčuli i Rabu…
U nastavku priče Španjol spominje švedsku tvrtku AGA te kako je „njen vlasnik Hildebrand bio spreman pomoći oko gradnje jahti i upozoravao da treba ujedno napraviti program kamo jahte smjestiti i kako ih držati…“.
Adriamarine ili Adriajaht: Nautički projekt Supetarska Draga
– Tada smo već počeli razgovarati i o tehnologiji proizvodnje jahti, a pošto je Rab u ono vrijeme imao jedno malo brodogradilište čamaca, odlučili smo tu početi gradnju jahti, a ujedno i sagraditi marinu u Supetarskoj Dragi. U Rabu je tada osnovana tvrtka Adriamarine i na mjesto direktora postavljen je Vinko Makaus, čovjek kojeg poznajem još iz vremena dok smo zajedno radili u Brodogradilištu 3. maj. Prve pripremne radove počeli smo raditi na ispitivanju od Zadra do Umaga; sve uvale i luke, male otoke kao, recimo, zadarski arhipelag: Pašman, Premudu, Silbu, Ugljan te ove kvarnerske i pojedina mjesta u Istri. To je radila Adriamarine u vrijeme dok Barbieri još nije bio uključen u priču – kaže Španjol.
Budući da je od toga do danas proteklo dosta vremena, nisu neisključive razlike u sjećanjima na slijed događaja. U svibnju 2015. posjetili smo Rab i razgovarali s Brankom Pahljinom, prvim rukovoditeljem ACI marine Supetarska Draga i tadašnjim direktorom ACI marine Rab o njegovim sjećanjima na te prve dane ACI-ja. U vrijeme događanja o kojima govori Španjol, Branko Pahljina nije bio na Rabu. Kao časnik i pomorski kapetan najčešće je bio na debelom moru, pa se tek 1983. uključio u rapska aktualna događanja i nedugo zatim priključio ACY-ju. Ali je bio u tijeku zbivanja pa se i na osnovu njegove priče i dostupnih dokumenata iz tog vremena može zaključiti sljedeće: ideja gradnje marine u Supetarskoj Dragi i u Rabu nastala je sedam‑osam godina prije ACI-ja. Tada je izrađen i urbanistički plan Supetarske Drage, gdje je gotovo cijela uvala bila namijenjena nautičkom turizmu, s pratećim sadržajima na kopnu, servisnim prostorom te tvornicom za gradnju krstaša. Skupština općine Rab osnovala je Radnu organizaciju Adriajaht, a za direktora je postavljen Vinko Makaus. Cilj je bio realizirati nautički projekt Supetarska Draga.
Veljko Barbieri – savjetnik Ljube Španjola u novoj djelatnosti Adriagradnje
U nastavku razgovora Ljubo Španjol navodi da je nekako u to vrijeme pozvao Veljka Barbierija da mu bude savjetnikom za novu djelatnost Adriagradnje:
– Veljko se vratio iz Italije, već je završio s poslom oko Zanussija – bio je kao u nekoj mirovini – malo je premišljao o mojoj ponudi, a onda je pristao, pa sam ga zaposlio kao savjetnika za program jahti i marina, na ugovor o djelu.
Sjećanja Veljka Barbierija i Ljube Španjola na slijed događaja iz tog vremena uoči stvaranja ACI-ja ponešto se razlikuju, a najviše u tomu tko je i kada angažirao francuskog arhitekta Jean-Marieja Finota. Prema onome što navodi Veljko Barbieri u svojim memoarima, Finot u priču ulazi barem pet‑šest godina prije nego što je Španjol krenuo sa svojom idejom o gradnji jahti i marina. Evo kako Veljko Barbieri opisuje događaje iz tog vremena:
„Pozvao sam Jean-Marieja Finota da dođe u Hrvatsku zajedno sa svojim prijateljem Giuseppeom Giulianijem, vlasnikom brodogradilišta koje i danas proizvodi jedrilice‑krstaše tipa Grand Soleil. Finota sam, zajedno sa Španjolom, odveo na Rab, gdje smo ga upoznali s otokom i lokacijama koje smo izabrali za izgradnju marina. Iako je bilo zimsko vrijeme, Finot se oduševio. Toliko se zainteresirao da je na Rabu ostao puna dva tjedna. Povezali smo ga s Rabljaninom Vinkom Makausom, koji je surađivao s Adriagradnjom, a poslije sam ga angažirao za rukovoditelja izgradnje ACI marina na Rabu. Finot je dva tjedna živio kod Makausa, obrađivao njegov vrt i razrađivao idejni projekt za obje lokacije marina. Naša intencija nije bila izgradnja marina samo na Rabu već je taj otok trebao biti tek početak, pilot-program za izgradnju marina na Jadranu, u kojem se Adriagradnja trebala pojaviti kao nositelj posla, uz uključivanje u posao i drugih raznih građevinskih i drugih firmi. Razmišljali smo o osnivanju konzorcija koji bi se bavio realizacijom projekta nautičkog turizma na Jadranu.
Poslije posjeta Rabu Finot je Španjola, mene i još nekolicinu Španjolovih suradnika pozvao u Francusku. Iz Trsta smo vlakom otputovali u Pariz, gdje se tada (mislim da je to bila 1976.) održavao sajam nautike. Na sajmu smo, osim najmodernijih tipova brodova, vidjeli i makete i projekte novih marina koje su se gradile na Azurnoj obali. Avionom smo otputovali u Nicu, iznajmili kombi i njime obišli sve dotad izgrađene marine na Azurnoj obali, kao i one koje su tada bile tek u izgradnji. Otputovali smo i na atlantsku stranu Francuske, obišli ondje proizvođače brodova Jeanneau i Beneteau. Uglavnom, u kratkom vremenu stekli smo dobar uvid u francuski sektor nautičkog turizma, a imali smo priliku i porazgovarati s projektantima, građevinarima i menadžerima uključenim u te programe. U suradnji sa Španjolom i Adriagradnjom, Giulianijem i Finotom obavljena je kvalitetna i temeljita stručna priprema za ono što je nakon nekoliko godina i uslijedilo: ACY“, opisuje Veljko Barbieri prve pokušaje stvaranja jadranskog lanca marina u svojim memoarima.
Preporuke francuskog arhitekta Jean-Marieja Finota
Ljubo Španjol potvrđuje da su Barbieri i on godinu i pol dana zajedno radili – Barbieri kao vanjski suradnik, savjetnik Adriagradnje za nautiku – da su zajedno obišli Azurnu obalu i Normandiju te da su na kraju organizirali jedan skup, na kojem je Finot rekao: „Ne smijete pogriješiti onako kako su pogriješili Francuzi, ne smijete graditi neke velike izolirane marine. Trebate graditi male marine, koje će se uklopiti u postojeća mala mjesta. Ako ćete raditi na otoku Istu neku malu marinu, onda se treba uklopiti sa stanovništvom. Isto tako za Silbu, za Supetarsku Dragu, Martinšćicu, Malinsku… Tako da ljudi koji će koristiti marine neće dolaziti samo na ljetovanje, nego će dolaziti i na zimovanje, jer će na brodovima moći živjeti i zimi, a ujedno će imati suživot s ribarima i domaćim ljudima…“
Ovdje Ljubo Španjol zaključuje svoju priču konstatacijom:
– Veljko je čuo da sam ja u sukobu s riječkim rukovodstvom i da me žele maknuti, najviše zbog kluba i nogometa. Nekima sam počeo smetati jer sam djelovao po svome i u sportu i u Rijeci, a da njih nisam nikada ništa pitao. Barbieri je moj pad iskoristio, uzeo je ideju i programe i od toga je napravio ACI. Ante Marković mu je u tome pomogao, onako kako su meni pomagali u Beogradu – zaključuje Ljubo Španjol.
Rapska priča prerasta u ACI
To bi moglo biti samo na prvi pogled točno. Jer kod ACI-ja se radilo o državnom gospodarskom poslovnom projektu koji je prošao sve državne institucije i verifikacije i koji je poštivao cjelokupnu proceduru – od razrade ideje do stvaranja projekta sa simulacijom ulaganja i dobiti te od povezivanja svih zainteresiranih ulagača i stvaranja čvrste materijalne osnove za realizaciju projekta do organizacije tvrtke koja će sve to uspješno ostvariti. K tomu, od početka je sve bilo transparentno, u skladu sa zakonom i pred očima javnosti.
I još je jedna važna razlika to što se Veljko Barbieri nije bavio perifernim stvarima, već je sve svoje sposobnosti, iskustva i energiju koncentrirao na stvaranje lanca modernih marina i sustava suvremenog nautičkog turizma. Ovu je ideju s Antom Markovićem razvijao mnogo ranije no što su se stekli uvjeti za njezinu realizaciju, a svemu je prethodila i arhitektonska vizija Vuka Bombardellija.
Na razradi i realizaciji te ideje zdušno je radio vrlo stručan tim, u kojem je, istina, bilo i ljudi koji su prije radili u Španjolovoj Adriagradnji.
