Ove godine ACI obilježava 40 godina od osnutka, a već godinama je taj najveći lanac marina na Mediteranu u većinskom državnom vlasništvu sve bljeđa sjena svoje verzije iz 80-tih kada je hrvatski nautički turizam stekao slavu u cijelome svijetu. Kao novinar sam pratio ACI od njegovog osnutka, i svjedok sam paradoksa: u vrijeme Jugoslavije, u socijalizmu se ACI-jem upravljalo kao u kapitalizmu, a otkako smo u Hrvatskoj, u kapitalizmu ACI-jem se upravlja kao da smo u socijalizmu.
Partijski kadrovi u upravama ACI-ja
Uspješna državna tvrtka koje ne može ne zarađivati puno na onome što se izgradilo uglavnom još u socijalizmu – jer na Jadranu vezova uvijek nedostaje – ACI je već desetljećima odlično mjesto za uhljebljivanje kadrova stranke na vlasti i uvijek otvoren trezor u koji se može zagrabiti po potrebi. Kako tko pobijedi na izborima, imenuje svoju upravu ACI-ja. A koliko su ti “partijski kadrovi” stručni i uspješni menadžeri, unaprjeđuju li državni kapital i teškim radom prethodnika stečeni goodwill, zašto ACI po vezu ne zarađuje onoliko koliko bi trebao i morao, dakle više- tko mari. Nije gubitaš, dapače, i zarađuje se, dakle – idemo dalje ovako. Niti u/na INA-i se nije primjećivalo da je oštećena za milijardu kuna, jer INA je i s probušenom novčarkom dovoljno dobro zarađivala.
Evidentno je da je ubrzo poslije Barbierija, ACI upravo zahvaljujući “partijskim kadrovima” od 90-tih ovamo često selio iz novinskih rubrika gospodarstvo i turizam na stranice crne kronike. Osim protekle dvije garniture koje upravljaju ACI-jem – SDP-ova od 2012. i HDZ-ova od 2016. – i koje su po ovome izuzetak.
Sadašnja uprava ACI-ja predvođena HDZ-ovim kadrom Kristijanom Pavićem se i u posljednjem financijskom izvješću za prvih devet mjeseci 2022. hvali da su u prošloj godini ostvareni “najveći prihodi ikad u povijesti ACI-ja”. Para k‘o blata, a neke od ACI-jevih marina nemaju na parkingu ni asfalt, pa nautičari gutaju prašinu dok se parkiraju prije ulaska na gatove na kojima plaćaju skupe godišnje vezove. Prašina prekriva i njihove skupocjene brodove od par stotina tisuća eura. Prašina škripi pod zubima gostima koji objeduju u obližnjem restoranu.
Dok se gosti žale na vezove i sanitarije u ACI-jevim marinama, Pavić najavljuje kupiti flotu hidroaviona i zapošljavati pilote. Dizalice za brodove su dotrajale, nautičari gledaju kako će prijeći sa svojim brodovima u neku od konkurentnih marina koje imaju puno bolju ponudu servisa brodova, ali Uprava ACI-ja odobrava trošak boje da se na njima prefarba hrđa. Istodobno Pavić kupuje basnoslovno skupu flotu luksuznih jedrilica Swan za isto tako basnoslovno skupe međunarodne regate. Baš me zanima što će pokazati revizija poslovanja ove ACI-jeve poslovne jedinice.
Barbierijev ACI je u samo pet godina vratio sva ulaganja u 16 marina i počeo zarađivati
Kao novinar, nautičar i aktivni sudionik događanja u nautici, kako rekoh, ACI pratim od samog njegovog početka prije 40 godina. S ACI-jem sam još od dana kada je napravio neviđeni građevinski pothvat: u rekordnom roku od samo godinu i pol ACI je tada sagradio i otvorio prvih 16 marina na najatraktivnijim mjestima hrvatske obale i otoka. Za samo pet godina njihova rada ACI je vratio sva ulaganja i počeo zarađivati. I to ne inflacijske bezvrijedne dinare, već nasušno potrebne devize za kojima je vapila tada već propadajuća jugo-privreda. Pratio sam ACI i kroz vremena kada se u novoj samostalnoj Hrvatskoj zahvaljujući novim “partijskim kadrovima” HDZ-a pa SDP-a ACI selio s gospodarskih i nautičkih rubrika na stranice crne kronike. A pratim ga i danas, jer sam od 2017. do 2021. godine, tijekom pet godina zaredom u sklopu svojeg novinarskog projekta Nautička patrola svako ljeto oplovio sve njegove marine. Jako dobro poznajem stanje u svakoj od ACI-jevih marina. Zapravo, znam ACI u dušu. I znam što danas o ACI-ju i potezima Uprave misle i gosti, a i djelatnici. Mišljenja gostiju imam i dokumentirano na više od 3.000 originalnih anketnih upitnika Nautičke patrole što su ih ispunjavali nautičari u svim ACI marinama.
O ACI-ju puno znam i kao autor i urednik monografije koju je ACI izdao 2016. godine. Pripremajući to opsežno izdanje na 500 stranica teksta, dokumenata i dokumentarnih fotografija razgovarao sam s više od 50 svjedoka i sudionika iz tih vremena rađanja ACI-ja i njegova stasanja u svjetski sustav marina.
Prijateljstvo dva jugoslavenska tehnomenadžera – Barbieria i Ante Markovića
Monografiju sam nazvao “ACI – Postanak”. Postanak zato što asocira na jedinstveni nautički svijet, kojega nitko nikada do ACI-ja nije stvorio niti je vjerojatno da će ga ikada stvoriti. Zasluga je to Veljka Barbierija, osnivača i prvog direktora ACI-ja (tada ACY-ja) i Ante Markovića (tada premijer hrvatske vlade). Ova dva izuzetno uspješna menadžera bivše Jugoslavije bili su povezani prijateljstvom iz mladih dana u Dubrovniku, te poslom iz doba dok je Marković bio generalni direktor Tvornice “Rade Končar”, a imali su i zajednički hobi – nautiku. I zajednički san da u Jadranu sagrade lanac suvremenih marina.
Tako je ACI (ACY) nastao u vrijeme bivše Jugoslavije i diktature komunističke partije. U vrijeme kada su direktori svih firmi dolazili isključivo iz redova partijskih “provjerenih kadrova”. I pazite sada taj povijesni nonsens! Stvoritelj Veljko Barbieri je iz te partije bio izbačen kao prozapadni “opasni kadar”. A Ante Marković, u to vrijeme premijer hrvatske vlade (tada se to zvalo – predsjednik Izvršnog vijeća SR Hrvatske) je sa svim svojim istomišljenicima proglašen “tehnomenadžerom”. Bio je to naziv za sve “neprijatelje samoupravnog socijalizma”. Tadašnji partijski tvrdolinijaši te su ljude trebali da svojom real ekonomijom spašavaju sustav, a s druge strane su ih proglašavali državnim neprijateljima. Jer, u socijalističku Jugoslaviju unose i populariziraju vrijednosti “trulog zapada”. A Veljko Barbieri je, kao zaposlenik “Končara”, poznatog u cijelom tadašnjem a i današnjem svijetu po generatorima i ostalim velikim elektro “čudima”, na istom tom “trulom zapadu” razvio u suradnji sa svjetski poznatim Zanussijem koprodukciju malih kućanskih aparata – hladnjaka, perilica, štednjaka i pegli, koji se i danas uspješno proizvode i prodaju. Po istom tom kapitalističkom dohodovnom principu nastao je i rastao ACI. Sve to stoji u monografiji ACI Postanak.
Nastupni intervju s Kristijanom Pavićem: „Zašto se u ACI-jevoj monografiji stalno spominje Barbieri?“
Ova je monografija bila projekt koji mi je povjerila SDP-ova uprava ACI-ja na čelu s dr. sc. Doris Peručić. Ubrzo nakon promocije monografije u Opatiji u hotelu „Royal“ nova je HDZ-ova vlada imenovala svoju upravu ACI-ja, stavivši na čelo svog čovjeka Kristijana Pavića.
Znajući da je prethodna uprava već dala da se monografija „ACI Postanak“ prevede na engleski jezik, novom sam predsjedniku Uprave Kristijanu Paviću u razgovoru prilikom njegovog nastupnog intervjua koji sam ja radio za „Jutarnji list“ predložio da iskoristimo prigodu i u engleskom izdanju monografije dodamo prilog o njegovom viđenju budućnosti ACI-ja. Zatekao me njegov odgovor, koji je glasio: “Ne mogu prihvatiti tu monografiju, jer ja sam desničar.”
Nisam očekivao takav banalan odgovor pa sam mu pokušao objasniti kako je to povijesni dokument, izvorno svjedočanstvo o stvaranju ACI-ja i da nema nikakve veze niti s ljevicom ni s desnicom. Pomislio sam zaprepašteno kako nije stigao pročitati monografiju pa kako može suditi o njenom sadržaju, a on me ponovno šokirao još jednom banalnom primjedbom: “Tu se spominje i Veljko Kadijević, koji je palio moje selo.”
„Da, spominje se, ali u povijesnom kontekstu toga vremena“, pokušao sam izvesti na razumnu razinu razgovor s čovjekom kojeg je njegova stranka upravo postavila za kormilo najvećeg nautičkog sustava otkad postoji nautika.
No, onda me konačno matirao svojom sljedećom primjedbom: “Zašto se u monografiji stalno spominje Veljko Barbieri?”.
Bit će da sam razvalio oči zanijemivši u nevjerici, jer je odmah zatim Pavić dodao: “Pa da, gdje bih ja onda radio.”
Sjedili smo tada, u jesen 2016. godine u uredu predsjednika uprave, u sjedištu ACI-ja, u reprezentativnoj vili u Opatiji, nasuprot Grand hotela Adriatic, mjestu koje sam dobro poznavao i u sobi u koju sam često zalazio još iz vremena Veljka Barbierija. Iz nje je pucao prekrasan pogled kroz široka balkonska vrata i prozore na suncem obasjani Kvarner, na Riječki zaljev, na Srednja vrata, Krk i Cres. Smirujući pogled, pogotovo nakon ovakvog razgovora s Pavićem kao novim predsjednikom uprave ACI-ja.
Iz ureda prvog čovjeka ACI-ja više se ne pruža ovakav pogled. Pavić je premjestio sjedište ACI-ja iz reprezentativne opatijske vile, iz raskoši opatijskih parkova, mora, svjetla i sunca – u duboko betonsko poslovno podzemlje središta Rijeke. Zakopao je ACI u sumornom betonskom sarkofagu, bez plavetnila neba i mora, bez sunca, životne radosti i optimizma, svega onoga zbog čega u ACI marine dolaze njegovi gosti – nautičari. Pavić se stvarno potrudio odmaknuti na svaki način od Barbierijevog ACI-ja.
Franković: “Svaki zaposlenik ACI-ja bi trebao pročitati kako je nastao ACI“
Nakon ovog Pavićevog prigovora da je u monografiji o postanku ACI-ja previše Barbierija, nisam više imao pitanja. Pavićev životopis mi je bio dobro poznat. Pročitao sam ga pripremajući se za intervju. Kristijan Pavić karijeru je započeo 2000. godine kao glavni časnik za elektroniku na kruzerima Carnival Cruise Linea, američko-britanske putničke tvrtke koja danas raspolaže sa 24 kruzera. Nakon šest godina vraća se u Hrvatsku te 2006. godine postaje ravnatelj Županijske lučke uprave Dubrovnik i ravnatelj Lučke uprave Dubrovnik. Posebno je zaslužan za pretvaranje Dubrovnika u jednu od vodećih svjetskih kruzing destinacija, i za navalu kruzer turista od kojih se Dubrovnik sada pokušava obraniti. 2016. godine Pavić postaje predsjednik MedCruisea, Udruge mediteranskih kruzing luka, a u kolovozu iste godine, imenovan je za generalnog direktora ACI-ja. Imenovan je početkom 2022. godine na tu funkciju i u drugom petogodišnjem mandatu.
Sjetih se tog prvog svog razgovora s Pavićem koju godinu kasnije prilikom razgovora s Matom Frankovićem, u njegovim rodnim Ponikvama na Pelješcu. Tom mi je prigodom Franković kao gradonačelnik Dubrovnika ekskluzivno predstavio svoj plan uvođenja reda u Dubrovniku koji je nazvao “Respect the City”. Prije ulaska u politiku HDZ-ovac Mato Franković punih je osam godina bio direktor ACI marine Dubrovnik i jedan je od najzaslužnijih što je ta marina primjerena gradu kao što je Dubrovnik. Svojim znanjem i iskustvom jednako je danas uspješan i kao gradonačelnik Dubrovnika. Nismo tijekom ovog intervjua u Ponikvama razgovarali o Upravi ACI-ja, ali jesmo o monografiji “ACI Postanak”. Franković je rekao da je to štivo koje bi trebao pročitati svatko tko dođe raditi u ACI. Eto, dva čovjeka iz istog grada i iz iste stranke. Kada se radi o Frankoviću ne stoji ona tvrdnja o “partijskoj podobnosti”. Za Frankovića vrijedi ona opaska – čast iznimkama.
ACI treba resetirati na početne postavke i diversificiti njegovo poslovanje
Nedavno sam pročitao intervju što ga je Slobodnoj Dalmaciji dao dr. sc. Ivan Herak, novi član Uprave ACI-ja zadužen za financije, korporativno pravo i ljudske resurse. Herak je u upravu ACI-ja došao u kvoti HNS-a, zamijenivši ranijeg člana uprave iz kvote te stranke Juraja Bukšu. Herak je doktorirao turizam, bivši je ministar turizma, a u ACI je došao s pozicije posebnog savjetnika HDZ-ove ministrice turizma Nikoline Brnjac, a bio je i savjetnik bivšem HDZ-ovom ministru Gariju Cappelliju. Osim Pavića i Heraka, u aktualnoj upravi ACI-ja je i HDZ-ov Josip Ostrogović, koji je bio i kandidat te stranke za riječkog gradonačelnika.
U tom je intervjuu dr. sc. Herak ustvrdio kako se ACI danas “uglavnom oslanja na pružanje usluga korištenja veza, dizanja i spuštanja plovila, parkinga, pranja plovila te zanemarivog dijela ostalih turističkih usluga”, te da je to “rezultiralo strukturom prihoda u kojoj većinski udio zauzima prihod po osnovi veza, a samo Društvo time postaje izuzetno ovisno o kretanjima tržišta nautičkog turizma te premalo koristi gospodarski i turistički potencijal destinacija u kojima su smještene pojedine marine …“
Naglasio je da se “u daljnjem razvoju ACI d.d. diversifikacija poslovanja nameće kao jedan od osnovnih uvjeta stabilnosti poslovanja i podizanje razine prihoda. Naime, iako je u prošlosti većinu usluga u marinama ACI samostalno obavljao, danas većinu pratećih sadržaja odnosno sporednih djelatnosti (prvenstveno ugostiteljska i servisna djelatnost, usluge čartera, agencijske usluge, trgovina i sl.) obavljaju druge fizičke i pravne osobe u okviru raznih oblika poslovne suradnje … Želi li ACI zadržati svoju konkurentsku sposobnost i udio na tržištu nautičkog turizma, pored diversifikacije poslovanja nužno mora širiti i svoj nautički “portfelj” … Uskoro krećemo s izradom Studije kojom ćemo ispitati prostorno-planske, imovinsko-pravne i gospodarske pretpostavke niza potencijalnih luka nautičkog turizma“ – najavio je prije nekoliko mjeseci dr. sc. Ivan Herak. Kirurški precizno, suvislo, nisam niti očekivao manje od ovog dokazanog turističkog znalca i stručnjaka.
Slažem se s tim. ACI treba resetirati na početne postavke kada su njegove marine imale svoje trgovine, butike, kockarnice, restorane….. I kada su nautičare na Dan ACI-ja u svim marinama dočekivale hostese i nudile čašicom loze, smokvama i fritulama. U ACI marinama gosti su prije 40 godina bili elitni nautičari, jer su svi gosti bili tretirani kao elita.
Svatko tko radi u ACI-ju mora znati kako je nastao ACI
Sada je ACI-jeva ambicija, izjavljuje „ambiciozno“ Pavić 2022. godine, da ove marine postanu dijelom elitnog nautičkog turizma.
Nakon prvotnog stvaranja i uzleta ACI-ja pod palicom Barbierija sagrađena je do danas samo jedna nova marina – ACI marina Slano, i to u vrijeme SDP-ove uprave na čelu s Peručić.
ACI se sada sprema za gradnju još jedne nove – ACI marine Rijeka, u suradnji s moćnom njemačkom grupacijom Lürssen. Još nekoliko dana, do 5. siječnja 2023. traje javna rasprava o studiji na okoliš te marine, nakon toga ishođenje lokacijske dozvole itd. Želja je investitora, zajedničke tvrtke ACI-ja i Lürssena, ACI – Gitonea, da se do kraja 2023. godine započne s radovima.
Povodom obilježavanja 40 godina ACI-ja na portalu Nautička patrola objavit ću niz priloga o tome kako je nastao ACI, temeljem razgovora s osnivačima i zaposlenicima tadašnjeg ACI-ja koje sam prikupio za monografiju „ACI Postanak“.
Impresivna je to priča iz koje se može mnogo toga naučiti i o tome što je nautički turizam, o tome kako se treba voditi tako veliki sustav marina kakav je ACI, i o tome kako se razvija elitni nautički turizam. A složit ću se i s nekoć izuzetno uspješnim direktorom ACI marine Dubrovnik Matom Frankovićem. To kako je nastao ACI stvarno mora pročitati i znati svatko tko radi u ACI-ju – mornar, recepcionerka, direktor, pa i predsjednik uprave ACI-ja.
